Otvorena Dujmova godina

Split, (IKA) – Svečanim ophodom od crkve Sv. Dominika do katedrale Sv. Dujma i euharistijskim slavljem u splitskoj prvostolnici pod predsjedanjem nadbiskupa Marina Barišića, splitsko-makarska Crkva ušla je 2. veljače u Dujmovu godinu, kojom slavi 1.700 godina mučeništva svoga zaštitnika.

Četrdesetak svećenika i redovnika, mnoge redovnice iz svih redovničkih zajednica, bogoslovi i sjemeništarci, redovnički klerici i novaci, kandidatkinje, novakinje i vjerni puk Božji, okupili su se najprije u crkvi Sv. Dominika, gdje je generalni vikar mons. Ivan Ćubelić protumačio značenje Svijećnice i proslave Dujmove godine. Nadbiskup je potom blagoslovio svijeće, te su se pjevajući himne i psalme svi u ophodu uputili u katedralu. U nekadašnjem mauzoleju cara Dioklecijana, a sada svetom mjestu gdje se časte Dujmove moći, zbor redovnica, redovničkih i dijecezanskih kandidata pod ravnanjem s. Mirte Škopljanac-Mačina otpjevao je pohvale sv. Dujmu, nakon čega je slavljena misa.

Vikar za pastoral mons. Drago Šimundža pročitao je nadbiskupov Proglas o otvorenju godine sv. Dujma, koji će također biti čitan u nedjelju 8. veljače u svim župama Splitsko-makarske nadbiskupije. U proglasu nadbiskup ponajprije podsjeća na kršćansku prošlost koje smo baštinici, te na svijetle primjere mučenika, na čelu s biskupom Dujmom, koji su položili svoj život za Krista 10. travnja 304. godine u doba okrutnoga Dioklecijanova progona. Njihova ljubav prema Bogu i čovjeku, društvena neporočnost i vjernička postojanost trajni su poticaj i nadahnuće i u današnjem vremenu u svakoj obitelji i župi, Crkvi i narodu.
S tom željom nadbiskup je otvorio Jubilejsku Dujmovu godinu pod geslom “Stopama vjere”, proglasivši je “godinom vjere i duhovne obnove i cijeloj Splitsko-makarskoj nadbiskupiji”.

Zahvaljujući Bogu na bogatstvu dara vjere i ljubavi nadbiskup je postavio i neke zadatke: “Zahvalni Bogu na tom daru i svjesni dubokih korijena vjere, čvrsto utkanih u našu povijest, ove ćemo Godine u našim obiteljima i župnim zajednicama, na jubilejskim hodočašćima i molitvenim sastancima, osobno i zajednički razmišljati o praktičnom značenju naših krsnih obećanja. U svakodnevnom životu, na crkvenom i društvenom području. Posebnu ćemo pozornost posvetiti evanđeoskoj ljubavi i našemu kršćanskom pozivu u duhovnom, kulturnom, odgojnom, socijalnom, dobrotvornom i evangelizacijskom radu”.
U pastirskoj riječi upućenoj s Dujmove katedre, nadbiskup Barišić istaknuo je da splitska Crkva u ovoj jubilejskoj godini želi usvojiti govor svjedoka i mučenika od Dujma do Stepinca: “Željeli bismo u ovoj jubilejskoj Dujmovoj godini obnoviti taj usvojeni, ali i pomalo zaboravljeni govor, bolje ga čuti, promišljati njegove domete, inkorporirati ga u svoj materinski jezik, još bolje, učiniti ga svojim materinskim jezikom na svim razinama našeg osobnoga, društvenoga i narodnoga življenja: u obitelji i župi, u Crkvi i narodu”.

Unatoč svih poteškoća koje postoje u svakom vremenu, Crkva je uvijek dužna svojim svjedočkim življenjem i svojom oslonjenošću na Isusa Krista zauzeti se za čovjeka, koji nije samo stroj i potrošačka roba, nego Božje dijete koje se potpuno ostvaruje u definitivnom zajedništvu s Bogom. “Isus Krist je živi temelj naše nade, naše vjere i našega u ljubavi življenoga zajedništva. A toga je jednako gladan i današnji kao i čovjek Dujmova vremena, možda današnji još i više. To je područje našega svjedočanstva, a i jedini pravi razlog naše kršćanske prisutnosti u svijetu maksimalnih nesigurnosti i izgubljenosti horizonata. Navjestitelji smo Božjega Otajstva u kojemu se jedino istinski otkriva i tajna čovjeka. Svaki je humanizam bez bogočovještva, danas je to više nego očito, doveden u pitanje”, rekao je nadbiskup Barišić.

Ukoliko bi kršćani zakazali u odgovoru na Božji poziv da budu svjetlo svijeta i sol zemlje, sveli bi na karikaturu svoje kršćansko postojanje u svijetu, izdali bi Dujma i obezvrijedili njegovu mučeničku krv. Stoga je nadbiskup potaknuo sve vjernike svoje nadbiskupije da kao potomci Dujmovi budu prepoznatljivi kao sol zemlje i svjetlo svijeta, napose u odnosu prema osamljenima, siromašnima, bolesnima, malenima. Isto tako da unaprjeđuju poštene i pravedne odnose u društvu, te promiču dostojanstvo ljudske osobe kao najveće vrijednosti i vrednote stvorenoga svijeta. U tom duhu izrekao je svoje žaljenje i ispriku svima onima koji su od kršćana očekivali svjetlost, a nisu je dobili. Nadalje pozvao je sve župne i redovničke zajednice da, uz razvijenije socijalno i karitativno djelovanje, posvjedoče jubilejsko pomirenje i opraštanje: “Molim svakog pojedinog kršćanina da ljudski i kršćanski riješi i nadiđe narušene obiteljske, građanske i društvene odnose; da se kajanjem i pomirenjem oslobode dugotrajnih sudskih parnica, nanesenih uvreda, hladnoga i narušenog bračnog sklada, da ne srljaju u tragične bračne rastave, nego da jezik pomirenja i praštanja još više bude materinski jezik hrvatskoga čovjeka”.