Netko je dao vlastiti život sve do mučeništva, netko je junački prakticirao kršćansku ljubav i kreposti; svi su pridonijeli tomu da se u svijet donese svjedočanstvo evanđelja. Crkva će ih proglasiti svetima. Papa Franjo je u ponedjeljak predsjedao redovnim javnim konzistorijem poradi glasovanja o kanonizaciji sedam blaženih, dvije žene i pet muškaraca. Među njima je i Charles De Foucauld, francuski svećenik, „siromah među siromasima“ i „univerzalni brat“, kako je sam za sebe govorio, koji je početkom prošloga stoljeća posijao sjeme Riječi Božje u srce Sahare.

„Još nije određen datum kanonizacije. Dan još valja odrediti“, rekao je Papa u formuli na latinskom jeziku, korištenoj za svih sedmoro blaženih, te istaknuo njihove uzorne kršćanske živote i svetost. Na odluku da se u nekom drugom trenutku odredi dan kanonizacije utjecala je sadašnja zdravstvena kriza.

„Njima se Božji narod ne divi samo zbog sjaja njihovih vrlina, nego ih također zazivaju kao zagovornike milosti i čudesa“, rekao je kardinal Marcello Semeraro, pročelnik Kongregacije za proglašenje svetih, koji je nakon molitve Trećega časa, papi Franji i okupljenim kardinalima predstavio kratki sažetak ljudskoga i duhovnog života sedmero blaženika i blaženica koji su u različitim epohama i u raznim zvanjima svjedočili, netko s najvišim darom života, a netko s junačkim prakticiranjem ljubavi i kreposti, plodnost Kristove Pashe, izvora nade.

Prije nego što je postao „Isusov mali brat Karlo“, mladi je Charles De Foucauld, rođen u Strasbourgu, započeo vojnu karijeru, nasljedujući djeda koji ga je odgojio nakon što je, kad je imao 6 godina, ostao bez roditelja. Vjeru je taj budući svetac, u mladosti stavio na stranu, ali se tijekom jednoga opasnog istraživanja u Maroku, 1883. i 1884. godine, u njemu rodilo pitanje: „Postoji li Bog?“. Bože moj, ako postojiš, daj da te upoznam – to je bio njegov zahtjev koji je već poprimao crte neprestane molitve koja je obilježila njegov život.

Po povratku u Francusku, De Foucauld je zamolio jednoga svećenika da ga pouči, a kada je otišao na hodočašće u Svetu zemlju, tamo je, na mjestima Kristova života, pronašao svoje zvanje – potpuno se posvetiti Bogu, oponašajući Isusa u skrivenom i tihom životu. Nakon što je, 1901. godine, zaređen za svećenika kada je imao 43 godine, otišao je u alžirsku Saharu. Živio je život u molitvi, stalno razmatrajući Sveto pismo, u neprestanoj želji da za svaku osobu bude „univerzalni brat“. Ubijen je 1. prosinca 1916., u 59. godini života, prilikom pljačke njegova doma, uvijek otvorenoga za sve ljude.

Svetima će biti proglašeni i laik iz današnje Indije, obraćenik i mučenik Lazar (Devasahayam) Pillai, francuski svećenik i utemeljitelj reda César de Bus, talijanski svećenik i utemeljitelj reda Luigi Maria Palazzolo, talijanski svećenik Giustino Maria Russolillo te dvije talijanske utemeljiteljice Maria Francesca di Gesù i Maria Domenica Mantovani.