Osvrnuvši se na odlomak iz Ivanova Evanđelja u kojemu Isus kaže: „onoga tko dođe k meni neću izbaciti“, Papa je predložio niz pitanja za razumijevanje smjera vlastitoga hoda. Živim li idući prema Gospodinu ili se vrtim oko sebe? Koji je smjer mojega hoda? Nastojim li samo ostaviti dobar dojam, očuvati svoju ulogu, svoje vrijeme i prostor, ili idem Gospodinu? Isusove su riječi vrlo dojmljive: onoga tko dođe k meni neću izbaciti, ponovio je Papa te objasnio: Kao da je za kršćanina koji ne ide k Njemu predviđen izgon. Za onoga tko vjeruje nema drugog puta; ne može se biti Isusov i okretati se oko sebe. Tko je Isusov živi izlazeći prema Njemu.

Cijeli je život izlaženje, napomenuo je potom Papa, od majčina krila, kroz razna razdoblja života, do izlaska iz ovoga svijeta, ali najvažniji i najteži izlazak, prema Papinim riječima, jest izlazak iz nas samih. Danas, dok molimo za našu braću kardinale i biskupe koji su izišli iz ovoga života kako bi išli u susret Uskrslomu, ne možemo zaboraviti najvažniji i najteži izlazak, koji daje smisao svim drugima, onaj iz nas samih. Samo izlazeći iz sebe otvaramo vrata koja vode do Gospodina. Molimo za tu milost, potaknuo je Papa.

Po primjeru iz liturgijskih čitanja koja govore o Judi Makabejcu koji je za preminule činio lijepa i plemenita djela, te u skladu s riječima svetoga Pavla kako „ljubav nikad ne prestaje“, papa Franjo je predložio drugi put razmišljanja. I on je izgrađen na životnim pitanjima, budući da su to pitanja uskrsnuća, a ne o prijetvornoj dobroti ili površnom milosrđu.

Samilost prema drugima širom otvara vrata prema vječnosti. Sagnuti se nad potrebite kako bismo im služili znači ući u predsoblje raja. Ako, naime, kako podsjeća sveti Pavao, „ljubav nikad ne prestaje“ (1 Kor 13,8), upravo je ona most koji povezuje zemlju s Nebom. Možemo se stoga pitati idemo li tim mostom; dirne li me stanje nekoga tko je u potrebi? Znam li plakati zbog onoga tko trpi? Molim li za one na koje nitko ne misli? Pomažem li nekomu tko mi ne može uzvratiti? To nije prijetvorna dobrota, nije površno milosrđe; to su životna pitanja, pitanja uskrsnuća, pojasnio je Sveti Otac.

Treći poticaj u vidu uskrsnuća papa Franjo uzima iz učenja svetoga Ignacija Lojolskoga, točnije iz Duhovnih vježbi u kojima utemeljitelj Družbe Isusove savjetuje kako donijeti „dobro usmjerenu“ odluku, odnosno da bude bliža uskrsnuću. Sveti Ignacije savjetuje, objasnio je Papa, da se, prije donošenja neke važne odluke, zamislimo pred Bogom na kraju naših dana. Taj poziv da se pokažemo ne može se odgoditi, on je odredište sviju, svih nas. Stoga je svaka odluka u životu, s kojom se suočavamo u toj perspektivi, dobro usmjerena, jer je bliža uskrsnuću koje je smisao i svrha života, istaknuo je Papa.

To može biti korisna vježba kako bismo stvarnost vidjeli Gospodinovim očima, napomenuo je te potaknuo: dopustimo da nas izazove barem jedan od ta tri poticaja. Bit ćemo više u skladu s Isusovom željom iz evanđelja: da ne izgubi nikoga od onih koje mu je Otac dao. Među brojnim glasovima u svijetu koji daju da se izgubi smisao života, uskladimo se sa željom Isusa, uskrsloga i živoga; tako ćemo od današnjice koju živimo učiniti svitanje uskrsnuća, rekao je papa Franjo, a izvijestio Vatican News.