Mi nismo ovdje da bismo „promicali agende“ – osobne ili skupne – nego da bismo svoje planove i nadahnuća povjerili razlučivanju koje nas nadilazi i koje može doći samo od Gospodina. Zato je važno da sada, u Euharistiji, svaku svoju želju i svaku misao položimo na Oltar, zajedno s darom vlastitoga života, prinoseći ih Ocu u jedinstvu s Kristovom Žrtvom, kako bismo ih primili natrag pročišćene, prosvijetljene i milošću preobražene u jedan jedini Kruh.

Podsjetio je i da Zbor kardinala, premda bogat mnogim sposobnostima i izvanrednim darovima, nije pozvan biti tim stručnjakâ, nego zajednica vjere u kojoj darovi koje svaki pojedini donosi, prineseni Gospodinu i od njega primljeni, prema njegovoj providnosti donose najveći plod. Dodao je da je Božja ljubav, čiji smo mi učenici i apostoli, „trojstvena“, „odnosna“ ljubav, izvor one duhovnosti zajedništva od koje Zaručnica Kristova živi te želi biti dom i škola.

Sveti Ivan Pavao II., potičući njezin rast na početku trećega tisućljeća, opisao ju je kao „pogled srca upravljen prema otajstvu Presvetoga Trojstva koje prebiva u nama, a čije svjetlo treba prepoznati i na licu braće koja su uz nas“.

Papa je dodao da njihovo prepuštanje oblikovanju Duha: u molitvi i šutnji, ali i u gledanju jedni drugima u lice, u međusobnom slušanju i dijeljenju, vodi do toga da postaju glas svih koje Gospodin povjerava njihovoj pastirskoj brizi u najrazličitijim dijelovima svijeta.

Sveti Lav Veliki, podsjetio je Sveti Otac, uči da je „velika i vrlo dragocjena stvar pred Gospodinom kada se sav Kristov narod zajedno posveti istim dužnostima te kada svi stupnjevi i svi redovi surađuju istim duhom. Tada se hrane gladni, odijevaju goli, posjećuju bolesni i nitko ne traži vlastitu korist, nego korist drugih“. To je duh u kojem želimo zajedno djelovati: duh onih koji žele da u Mističnom Tijelu Kristovu svaki ud surađuje, na uređen način i za dobro sviju, vršeći dostojanstveno i u punini svoje služenje pod vodstvom Duha, radostan što može darivati i gledati kako sazrijevaju plodovi njegovoga rada, kao i primati i gledati kako rastu plodovi tuđeg djelovanja.

„Zasigurno se i mi“, nastavio je Papa, „pred svekolikim čovječanstvom željnim dobra i mira, u svijetu u kojem se sitost i glad, obilje i bijeda, borba za opstanak i očaj egzistencijalne praznine nastavljaju suprotstavljati i ranjavati osobe, narode i zajednice, na riječi Učitelja: ‘Dajte im vi jesti!’ možemo osjećati poput učenika – nedostatni i bez sredstava“.

Doista, nećemo uvijek uspjeti pronaći neposredna rješenja za probleme s kojima se suočavamo. Ali ćemo uvijek, u svakom mjestu i u svakoj okolnosti, moći jedni drugima pomagati – a osobito Papi – pronaći ‘pet kruhova i dvije ribe’ koje Božja providnost nikada ne uskraćuje ondje gdje njezina djeca mole za pomoć; te da ih prihvatimo, primimo i razdijelimo, obogaćene Božjim blagoslovom te vjerom i ljubavlju svih, kako nikomu ne bi nedostajalo ono nužno.

„Predragi, ono što svojom službom nudite Crkvi, na svim razinama, nešto je veliko i iznimno osobno i duboko, jedinstveno za svakoga i dragocjeno za sve; a odgovornost koju dijelite s Petrovim nasljednikom teška je i zahtjevna. Zato vam od srca zahvaljujem“, završio je svoju homiliju Sveti Otac. Povjeravajući rad i poslanje Gospodinu, homiliju je zaključio riječima svetog Augustina: „Mnoge milosti uslišavaš našim molitvama; i one koje smo primili prije nego što smo molili tvoj su dar, a i samo njihovo prepoznavanje nakon što smo ih primili također je tvoj dar. Zato ti govorimo: ‘Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što god hoćeš’“.