Najprije je u crkvi Svetog Anselma na brdu Aventinu (Sant Anselmo all’Aventino) održana molitva nakon koje je uslijedila pokornička procesija do bazilike Svete Sabine. U procesiji su sudjelovali kardinali, nadbiskupi, biskupi, benediktinski redovnici iz Svetog Anselma, oci dominikanci iz Svete Sabine te vjernici laici.

Po završetku procesije u bazilici Svete Sabine papa Franjo je predsjedao euharistijskim slavljem s blagoslovom pepela i pepeljenjem.

Papa Franjo u procesiji. Korizmena “postaja” u bazilici Svete Sabine, Pepelnica, 26. veljače 2020. Foto: Vatican Media

U homiliji na misi Papa je, govoreći o simbolici pepela, podsjetio na riječi koje svećenik izgovara dok na Čistu srijedu posipa vjernike pepelom: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš“. „Mi smo slabi, krhki, smrtni. Mi smo pepeo u svemiru ali pepeo koji Bog ljubi. Mi smo dragocjen pepeo određen za vječnost. Mi smo tlo na koje je Bog spustio svoje nebo, prah koji sadrži njegove snove. Mi smo Božja nada, njegovo blago, njegova slava“, istaknuo je Papa dodavši: „Mi smo prah, zemlja, glina ali ako pustimo Bogu da nas oblikuje svojim rukama postajemo nešto čudesno.“

Pepeo kojom nam se posipa glavu, nastavio je Sveti Otac, podsjeća nas da se mi, djeca Božja, ne smijemo u svome životu lijepiti za prah koji nestaje. Moramo se zapitati: „Za što ja živim?“. Ako živim za prolazne stvari ovoga svijeta, vraćam se u prah, niječem ono što je Bog učinio u meni. Ako živim samo da bih kući donio nešto novca i zabavio se, tražio određeni ugled, ostvario karijeru, živim od praha. Ako loše sudim o životu samo zato što drugi ne mare dovoljno za mene ili ne primam od drugih ono što smatram da zaslužujem, nastavljam biti zagledan u prah.

Nismo u svijetu zbog toga. Vrijedimo mnogo više, živimo za nešto mnogo više: zato da ostvarimo Božji san, da ljubimo. Pepeo nam se posipa po glavi kako bi se vatra ljubavi zapalila u srcima. Jer mi smo građani neba i ljubav prema Bogu i bližnjemu je putovnica za nebo, to je naša putovnica, istaknuo je Papa. Zemaljska dobra koja posjedujemo neće nam biti od koristi, oni su prah koji iščezava, ali ljubav koju dajemo – u obitelji, na poslu, u Crkvi, u svijetu – spasit će nas, ostat će zauvijek.

Pepeo koji primamo podsjeća na drugi put, onaj suprotni, onaj koji vodi od života u prah, rekao je Papa u nastavku svoje homilije. Osvrnemo li se oko sebe vidjet ćemo prašinu smrti. Živote pretvorene u pepeo. Ruševine, razaranja, rat. Živote neprihvaćene nevine djece, živote odbačene sirotinje, živote odbačenih starijih osoba. Nastavljamo uništavati sebe, jedne druge pretvarati u prah. A koliko je tek prašine u našim odnosima! Pogledajmo svoj dom, naše obitelji: kolike svađe, koliko nesposobnosti da razriješimo i otklonimo konflikte, kako je teško ispričati se, oprostiti, započeti iznova, dok s takvom lakoćom tražimo svoje prostore i svoja prava! Toliko je prašine koja prlja ljubav i nagrđuje život. Pa i u Crkvi, kući Božjoj, ostavili smo ležati toliko prašine, prašine svjetovnosti, upozorio je Sveti Otac.

Zagledajmo se u svoju nutrinu, u srce: koliko puta ugušimo vatru Božju pepelom licemjerja! Licemjerje: to je nečistoća koju Isus danas u evanđelju traži da se ukloni. Naime, Gospodin ne kaže samo da se čine djela milosrđa, da se moli i posti, nego da se sve to čini bez prijetvornosti, bez dvoličnosti, bez licemjerja (usp. Mt 6, 2.5.16). Koliko puta, međutim, činimo nešto samo zato da bi to naišlo na odobravanje, da bi nas se stavilo u prvi plan, za naš ego! Koliko se puta izjašnjavamo kršćanima a u srcu se olako prepuštamo strastima koje nas čine robovima! Koliko puta jedno propovijedamo, a drugo činimo! Koliko puta se izvana pokazujemo dobrima a nutrinu nam izjeda kivnost! Koliko dvoličnosti imamo u našim srcima… To je prašina koja prlja, pepeo koji guši vatru ljubavi, upozorio je Papa u homiliji na misi u bazilici Svete Sabine na Pepelnicu.

Trebamo očistiti prašinu koja se taloži na srcu, nastavio je. Kako to učiniti? U tome nam pomaže usrdan poziv svetog Pavla u drugom čitanju: „Pomirite se s Bogom!“. Pavao to ne traži, nego moli: „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20). Mi bismo rekli: „Pomirite se s Bogom!“. Ali ne, on koristi pasiv: dajmo se pomiriti. Jer svetost nije nešto što mi činimo, to je milost! Jer sami od sebe nismo u stanju ukloniti prašinu koja prlja naša srca. Jer samo Isus, koji poznaje i ljubi naše srce, može ga izliječiti. Korizma je vrijeme ozdravljenja.

Što nam je dakle činiti?, zapitao se na kraju Papa. Na putu za Uskrs možemo učiniti dva koraka: prvi, od praha do života, od našeg krhkog čovještva do čovještva Isusova koji nas liječi. Možemo stati pred Raspetoga, stati tamo, gledati i ponavljati: „Isuse, ti me ljubiš, preobrazi me… Isuse, ti me ljubiš, preobrazi me …“. A nakon što primimo njegovu ljubav, nakon što pustimo suzu pred tom ljubavlju, drugi korak, kako ne bismo ponovno pali iz života u prah, trebamo poći primiti Božje oproštenje u ispovijedi, jer je tamo vatra Božje ljubavi koja sažiže pepeo našega grijeha. Zagrljaj Oca u ispovijedi obnavlja nas iznutra, čisti naše srce. Dajmo se pomiriti kako bismo živjeli kao ljubljena djeca, kao grješnici kojima je oprošteno, kao bolesnici koji su ozdravili, kao putnici koji na svom putu nisu sami. Budimo ljubljeni da bismo ljubili. Dopustimo sebi da budemo ponovno podignuti, da krenemo prema cilju, Uskrsu. Tada ćemo s radošću otkriti da nas Bog podiže iz našega pepela, zaključio je Papa svoju homiliju.