Slušati Riječ i živjeti Riječ, dva su temeljna stava koja nam omogućuju da postanemo Isusovi učenici – rekao je papa Franjo u četvrtak, 5. rujna u propovijedi na svetoj misi, posljednjem javnom događaju njegova apostolskog pohoda Indoneziji.

Na oltaru kojim je dominiralo veliko bijelo raspelo, Papa je slavio misu na glavnom stadionu Gelora Bung Karno u Jakarti, najvećem u zemlji i koji se može pohvaliti rekordom: najosvjetljeniji je na svijetu. I o svjetlu je Sveti Otac govorio u homiliji, pred više od 100.000 okupljenih vjernika, podsjećajući da je čovjeku potreban plamen koji će ga voditi, a koji dolazi s neba. Stoga je potaknuo indonezijski narod da snagom koja dolazi iz Riječi i koja preobražava srce izvrši veliku i važnu zadaću:

“Nemojte se umoriti sanjati i graditi civilizaciju mira! Usuđujte se sanjati o bratstvu koje je pravo blago među vama! Potičem vas da po Riječi Gospodinovoj sijete ljubav, da s pouzdanjem slijedite put dijaloga, da i dalje prakticirate svoju dobrotu i ljubaznost s tipičnim osmijehom kojim se odlikujete. Jesu li vam rekli da ste nasmijan narod? Nemojte izgubiti osmijeh, molim vas, i nastavite tako dalje! I budite graditelji nade.”

Slušati Riječ i živjeti j2, smjernice su koje su vodile Papino razmišljanje, a koje se prepliću s naviještenim Evanđeljem. Jedino tako – rekao je Papa – nećemo biti tašti slušatelji koji se zavaravaju, koji čuju samo ušima ne mijenjajući način razmišljanja, osjećanja i djelovanja.

Riječ koja nam se daruje i koju slušamo traži da postane život, da preobrazi život, da se utjelovi u našem životu.

Nadahnjujući se evanđeoskim odlomkom koji opisuje Isusa kako iz lađe govori mnoštvu, Sveti je Otac istaknuo da nam taj prizor govori kako je srce čovjeka uvijek u potrazi za istinom koja može nahraniti i zadovoljiti njegovu želju za srećom; da se ne možemo zadovoljiti samo ljudskim riječima, kriterijima ovoga svijeta, zemaljskim sudovima. Uvijek nam je potrebno svjetlo koje osvjetljuje naše korake i živa voda koja može utažiti žeđ u pustinji duše.

Usred zaglušenosti i ispraznosti ljudskih riječi, braćo i sestre, postoji potreba za Božjom riječi, jedinom koja je smjerokaz na našem putu, jedinom koja nas među tolikim ranama i izgubljenosti može ponovno dovesti do istinskoga smisla života.

Naš život vjere – napomenuo je Papa – počinje kada ponizno dočekamo Isusa na lađi svojega postojanja, kada napravimo za njega mjesta, slušamo njegovu Riječ i dopustimo da nas ona propituje, potresa i mijenja.

Riječ koja nas dotiče, međutim, ne može ostati apstraktna; ona traži od nas da promijenimo svoj pogled, da dopustimo da nam se srce preobrazi prema Kristovu srcu; potiče nas da hrabro bacimo mreže evanđelja usred mora svijeta. To znači preuzeti rizik, odvažiti se, krenuti na pučinu unatoč iskušenjima koja vode do odustajanja.

Gospodin i od nas traži, gorućom snagom svoje Riječi, da izvezemo na pučinu, da se odvojimo od ustajalih obala loših navika, strahova i osrednjosti, da se odvažimo na novi život. Đavao voli osrednjost, uđe u nju i upropasti nas.

Poput Petra koji slijedi Isusa unatoč neuspjeloj noći s praznim mrežama, tako mi – potaknuo je Papa – moramo izgraditi pravednije društvo, ići naprijed putem mira i dijaloga, koji je ovdje u Indoneziji – kako je rekao – već odavno zacrtan. Upravo je o neuspjesima papa Franjo potaknuo na razmišljanje u tišini.

Neuspjesi nas hvataju i možemo postati zarobljenici neuspjeha, ne, molim vas: nemojte biti zarobljenici naših neuspjeha. I, umjesto da upirete oči u naše prazne mreže, gledajte u Isusa i pouzdajte se u njega. Nemojte gledati svoje prazne mreže, gledajte Isusa, gledajte Isusa! On će vam pomoći da hodate, da idete naprijed: uzdajte se u Isusa. Uvijek možemo riskirati te krenuti na pučinu i ponovno baciti mreže, pa i kada smo proživjeli noć neuspjeha, vrijeme razočaranja u kojemu nismo ništa uhvatili.

Pritom je Sveti Otac potaknuo prisutne da na trenutak u tišini svatko razmisli o svojim neuspjesima te da gledajući ih riskiraju i krenu naprijed u hrabrosti Božje riječi.

Na današnji liturgijski spomen svete Terezije iz Kolkate, papa Franjo se prisjetio jedne njezine lijepe rečenice: „Kada mu nemamo što darovati, dajmo mu svoju nesposobnost“. I zapamtite – dodao je – čak i ako ništa ne uberete, nemojte se nikada umoriti sijati. To je Papina poruka indonezijskom narodu pozvanom baciti mreže i isploviti na pučinu u ime mira.

Hodajmo zajedno za dobro Crkve i društva! Budite graditelji nade, nade evanđelja koja ne razočarava i koja nas otvara beskrajnoj radosti, pozvao je Papa.

Na kraju mise, kardinal Ignazio Suharyo, nadbiskup Jakarte, izrazio je Papi zahvalnost za to – kako je rekao – dugo i naporno hodočašće u toj zemlji, za njegovu blizinu od samoga početka borbe za neovisnost Indonezije. Prisjetio se pripreme za pohod obilježene molitvom i trima riječima koje su izabrane kao geslo: vjera, bratstvo, suosjećanje. Bratstvo koje u budućnosti treba postati konkretna raspoloživost prema najosjetljivijima i pozornost prema zemlji koja pati, postajući hodočasnici nade.

Moj posjet među vama – rekao je Papa – bliži se kraju i želim izraziti svoju radosnu zahvalnost za izuzetan doček koji mi je priređen. Potom je uputio riječi zahvale državnim vlastima i mjesnoj Crkvi te dodao: U Knjizi Djela apostolskih kaže se da je na dan Pedesetnice u Jeruzalemu nastala velika buka. I svi su digli galamu oko propovijedanja evanđelja. Molim vas, draga braćo i sestre, stvarajte buku! – potaknuo je na kraju papa Franjo.