Pravednost i istina, milosrđe i ljubav, “ne” predrasudama i rigorizmu, temeljito razlučivanje koje treba činiti “na koljenima” i, ponajviše, molitva, prvenstveno za sudce koji ako ne znaju ili ne mogu moliti “bolje je da idu raditi neki drugi posao“. Upute su to koje je Papa dao prelatima auditorima suda Rimske rote, koje je 25. siječnja primio u Apostolskoj palači povodom inauguracije sudske godine, kako bi se suočavali s delikatnim, a katkada i bolnim suđenjima u postupcima ništavosti ženidbe, i od kojih traži da promiču brzinu, a ne proglašenja ništavosti.

Riječ je o uvijek aktualnoj temi – napomenuo je Papa – koja se tiče obiteljskoga pastorala nadahnutoga milosrđem prema vjernicima koji se nalaze u problematičnim situacijama. To milosrđe, toliko istaknuto u pobudnici Amoris laetitia, ne umanjuje naše zauzimanje u traženju pravednosti što se tiče postupaka o ništavosti ženidbe. Naprotiv, upravo u svjetlu milosrđa prema ljudima i njihovoj savjesti, važno je sudsko razlučivanje o ništavosti, istaknuo je Sveti Otac.

Potom se usredotočio na razlučivanje koje prelati trebaju obaviti kako bi proglasili postojanje ili nepostojanje razloga za proglašenje ženidbe ništavom. Najprije je, međutim, istaknuo: “Ukidanje obveze dvostruke sukladne odluke u slučajevima proglašenja ništavosti, uvođenje kraćega postupka pred dijecezanskim biskupom, kao i nastojanje da se rad sudova pojednostavi i učini dostupnijim, ne smiju se krivo shvatiti i nikada ne smije nedostajati potrebe da se vjernicima služi radom koji će im pomoći shvatiti istinu o njihovom braku.”

Svrha je – kao što je napomenuto u motupropriju Mitis iudex Dominus Iesus – poticati ne ništavost brakova nego brzinu suđenja, ništa manje nego ispravnu jednostavnost, tako da srce vjernika koji čekaju razjašnjenje svojega statusa ne bi, zbog zakašnjele definicije presude, dugo bilo pritisnuto tamom sumnje.

Zadaća donošenja suda često nije laka, primijetio je Papa. Razlučivanje za postizanje moralne sigurnosti o ništavosti velika je odgovornost koju vam Crkva povjerava, jer snažno utječe na život pojedinaca i obitelji. S tom se zadaćom valja suočiti hrabro i oštroumno, te prije svega računajući na svjetlo i na snagu Duha Svetoga – napomenuo je Papa te dodao: “Dragi sudci, bez molitve se ne može biti sudac. Ako netko ne moli, neka da ostavku, molim vas… tako je bolje.”

Riječ je, dakle, o razlučivanju koje se obavlja „na koljenima“. Samo se tako može doći do odluka koje idu u smjeru dobra ljudi i cijele crkvene zajednice – istaknuo je Papa.

Istodobno, objektivnost sudskoga razlučivanja zahtijeva slobodu od bilo kakve predrasude, u korist ili protiv proglašenja ništavosti. To podrazumijeva – objasnio je papa Franjo – oslobađanje od rigorizma onih koji bi zahtijevali apsolutnu sigurnost, kao i od ponašanja nadahnutoga krivim uvjerenjem da je najbolji odgovor uvijek ništavost. Ono što je sveti Ivan Pavao II. nazvao opasnošću od krivo shvaćene samilosti, samo naizgled pastoralne.

Razlučivanje sudca zahtijeva dvije velike vrline: razboritost i pravednost, koje trebaju biti nadahnute milosrđem.

Na kraju, Papa je govorio i o sinodalnosti. Kada je sud kolegijalan, kao što je u pravilu slučaj, ili kad postoji jedan sudac, ali se on savjetuje s nadležnima, razlučivanje se ostvaruje u ozračju dijaloga ili rasprave, u kojima su bitni iskrenost i uzajamno slušanje u svrhu zajedničkoga traženja istine – rekao je papa Franjo.

U toj je službi bitno zazivati Duha Svetoga i zauzeti se kako bi se primijenila sva ljudska sredstva za utvrđivanje istine. Važno je stoga da se istraga provodi pažljivo – preporučio je Papa – kako ne bi potaknula ishitreni i apriorni sud, kao što je potrebno da sudac njeguje vlastitu stalnu izobrazbu kroz proučavanje sudske znanosti i pravne doktrine.