U svom obraćanju Papa je primijetio kako tema skupštine: „Bolest i trpljenje u Bibliji“ ima „snažan egzistencijalan pečat“. To je istraživanje koje se tiče svakog čovjeka, koji je podložan nemoći, krhkosti, smrti. Naša ranjena narav, naime, također nosi u sebi stvarnosti ograničenosti i konačnosti, te trpi proturječja zla i bol.

U svom govoru Papa je istaknuo kako mu je ta tema jako bliska: patnja i bolest su protivnici s kojima se treba suočiti, ali važno je to učiniti na način dostojan čovjeka, na ljudski način, recimo to tako: ukloniti ih, svoditi ih na tabue o kojima je bolje ne govoriti, možda zato što štete onoj slici učinkovitosti pod svaku cijenu, korisne za prodaju i zaradu, sigurno nije rješenje. Svi mi posrćemo pod teretom tih iskustava i trebamo jedni drugima pomoći proći kroz njih živeći ih u odnosu, bez prigibanja nad same sebe i ne dopuštajući da se opravdani otpor pretvori u izolaciju, napuštenost ili očaj, objasnio je Papa.

Znamo, pa i iz svjedočanstva mnoge braće i sestara, da bol i nemoć, u svjetlu vjere, mogu postati odlučujući čimbenici na putu sazrijevanja: „rešeto patnje“ zapravo nam omogućuje razlučiti bitno od nebitnog. Ali put pokazuje prije svega Isusov primjer. On nas potiče da se brinemo za sve one koji žive u situacijama bolesti, s odlučnošću da pobijedimo bolest; istodobno nas delikatno poziva da svoje patnje sjedinimo s njegovim spasonosnim prinosom, poput sjemena koje donosi plod, rekao je Papa te u nastavku govora tumačio dvije odlučujuće riječi: suosjećanje i uključivanje (inkluzija).

Prva, suosjećanje, ukazuje na čest i karakterističan stav Gospodina prema krhkim i ljudima u potrebi s kojima se susreće. Gledajući lica tolikih ljudi, ovaca bez pastira koje muku muče da pronađu pravi put u životu (usp. Mk 6,34), Isus je ganut. On suosjeća s gladnim i iscrpljenim mnoštvom (usp. Mk 8,2) i neumorno prima bolesne (usp. Mk 1,32), čije molbe sluša: sjetimo se dvojice slijepaca koji ga mole da ih ozdravi (usp. Mt 20, 34) i mnogih bolesnika koji traže ozdravljenje (usp. Luka 17,11-19); obuzima ga „veliko sažaljenje“ – kaže se u Evanđelju – prema udovici koja ispraća svoga sina jedinca na groblje (usp. Lk 7,13). Veliko suosjećanje. To njegovo suosjećanje očituje se kao blizina i tjera Isusa da se poistovjeti s patnicima: „oboljeh i pohodiste me“ (Mt 25,36). Suosjećanje koje vodi bliskosti.

Sve to otkriva važan vid: Isus ne objašnjava patnju, nego se prigiba k patnicima, nastavio je Papa u svom govoru sudionicima Plenarne skupštine Papinske biblijske komisije. On ne pristupa boli s općenitim ohrabrenjima i besplodnim utjehama, već prihvaća njezinu dramu, dopuštajući da ga ona dotakne. Sveto pismo je u tom smislu prosvjetljujuće: ne ostavlja nam priručnik dobrih riječi ili knjigu recepata osjećaja, nego nam pokazuje lica, susrete, konkretne priče. Sjetimo se Joba i pokušaja njegovih prijatelja da artikuliraju religiozne teorije koje povezuju patnju s Božjom kaznom, ali koje se razbijaju o stvarnost boli, o čemu svjedoči život samog Joba. Tako je Isusov odgovor vitalan, sačinjen je od samilosti koju on preuzima i koji, preuzimajući je, spašava čovjeka i preobražava njegovu bol. Krist je preobrazio našu bol tako što ju je u potpunosti preuzeo na se: prigrlivši je, podnoseći je i prinoseći je kao dar ljubavi. On nije dao lake odgovore na naša „zašto“, nego je na križu izgovorio naše veliko „zašto“ (usp. Mk 15,34). Tako oni koji usvajaju Sveto pismo čiste religioznu maštu od pogrešnih stavova, učeći slijediti put koji je Isus naznačio: izravno dotaknuti ljudsku patnju, s poniznošću, krotkošću, spokojem, kako bi se u ime utjelovljenog Boga donijelo blizinu spasenjske i konkretne podrške. Dotaći rukom, ne teorijski, nego rukom, istaknuo je Papa.

I to nas dovodi do druge riječi: uključivanje ili inkluzija. Čak i ako to nije biblijska riječ, ta riječ dobro izražava istaknuto obilježje Isusova stila: njegovu potragu za grešnicima, izgubljenima, marginaliziranima, stigmatiziranima, kako bi bili prihvaćeni u Očevu kuću (usp. Lk 15). Pomislimo na gubavce: za Isusa nitko ne smije biti isključen iz Božjeg spasenja (usp. Mk 1,40-42). Ali uključivanje obuhvaća također još jedan vid: Gospodin želi da cijela osoba bude ozdravljena, duh, duša i tijelo (usp. 1 Sol 5,23). Naime, tjelesno ozdravljenje od zla bilo bi od male koristi bez ozdravljenja srca od grijeha (usp. Mk 2,17; Mt 10,28-29). Postoji jedno potpuno ozdravljenje: tijela, duše i duha.

Ova nas perspektiva uključivanja, nastavio je Papa, vodi do stavova dijeljenja: Krist, koji je prošao svijetom čineći dobro i ozdravljajući zapovjedio je svojim učenicima da se binu za bolesne i blagoslivljaju ih u njegovo ime (usp. Mt 10, 8; Lk 10,9), dijeleći s njima njegovo poslanje pružanja utjehe (usp. Lk 4, 18-19). Dakle, kroz iskustvo trpljenja i bolesti mi, kao Crkva, pozvani smo hoditi zajedno sa svima, u kršćanskoj i ljudskoj solidarnosti, otvarajući, u ime zajedničke krhkosti, mogućnosti dijaloga i nade. Prispodoba o dobrom Samarijancu „pokazuje kojim je inicijativama moguće obnoviti zajednicu počevši od muškaraca i žena koji se poistovjećuju s krhkošću drugih, koji ne dopuštaju da se gradi društvo u kojem vlada isključivost, nego postaju bližnji, podižu pale i vraćajući ih u društvo, tako da dobro bude svima zajedničko“ (Enc. Fratelli tutti, br. 67), rekao je Papa istaknuvši na kraju kako je „Božja riječ snažan protuotrov za svaku zatvorenost, apstrakciju i ideologizaciju vjere: čitana u Duhu u kojem je napisana, ona povećava veliku ljubav prema Bogu i prema čovjeku, pokreće ljubav i oživljava apostolski žar. Stoga Crkva ima stalnu potrebu piti s izvora Riječi. Blagoslivljam vas i vaše poslanje da svježim vodama Duha utažite žeđ svetog Božjeg naroda“.