Vjera, bratstvo, suosjećanje: tri su ključne riječi koje čine geslo apostolskog pohoda toj raznolikoj azijskoj zemlji u kojoj živi čak 1300 etničkih skupina i naroda, a koje su bile u središtu govora pape Franje u katedrali Gospe od Uznesenja u Jakarti. Katedrala se nalazi u srcu megalopolisa, preko puta džamije Istiqlal gdje će se u četvrtak 5. rujna održati međureligijski susret, uz potpisivanje Zajedničke deklaracije s imamom Nasaruddinom Umarom. Arhitekt, isusovac Antonius Dijkmans, krajem 19. stoljeća projektirao je to glavno bogoštovno mjesto indonezijskih katolika kojih je danas više od 8 milijuna, što je nešto više od 3 posto stanovništva. Na drugom katu crkve nalazi se muzej koji ilustrira njezinu povijest.

Prvoga dana boravka u Indoneziji – tijekom kojega se u predsjedničkoj palači susreo s predstavnicima vlasti i civilnoga društva, a potom u nuncijaturi, privatno, s isusovcima koji djeluju u toj zemlji – Papa se ponovno osvrnuo na teme dijaloga i socijalnoga prijateljstva te kako utjeloviti evanđelje u iznimno raznolikom kontekstu. O tomu je govorio nakon što je istaknuo potrebu za suprotstavljanjem ekstremizmu i netoleranciji, te izbjegavanjem da se vjera manipulira za raspirivanje mržnje i povećanje podjela. Pred biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim osobama, sjemeništarcima i katehistima, predstavnicima 37 biskupija, papa Franjo je poslušao svjedočanstva jednoga svećenika, časne sestre i dvoje katehista, koji su mu govorili o redovnim izazovima tog ‘malog stada’ jugoistočne Azije.

Poštovanje i umjerenost u brizi o zajedničkom domu

Papa Franjo je pohvalio težnju prema jedinstvu i mirnom zajedničkom životu koja odlikuje indonezijsku kulturu, a koju pokazuju tradicionalna načela Pancasile koja su njezin odraz, temelj i jamstvo. Sveti Otac istaknuo je golemo prirodno bogatstvo te zemlje te potaknuo da, pred tim divnim obiljem, njeguju zahvalno srce, odbijajući iskušenja ponosa i umišljenosti. Gledati sve to skromnim dječjim očima pomaže nam da vjerujemo, da se prepoznamo malenima i voljenima, napomenuo je te spomenuvši prije iznesena svjedočanstva dodao: „O tomu nam je govorila Agneza, o našem odnosu prema stvorenomu i prema našoj braći, posebno najpotrebitijima, koji valja živjeti osobnim i zajedničkim stilom obilježenim poštovanjem, uljudbom i humanošću, u umjerenosti i franjevačkom milosrđu.“

Navještaj evanđelja se ne nameće; nije prozelitizam

Sveti Otac, koji često pribjegava književnim citatima, tom je prigodom citirao stih nobelovke Wisławe Szymborske, poljske pjesnikinje: Biti braća znači voljeti jedni druge prepoznajući se „različitima kao dvije kapi vode“. Ponovno je tako govorio o značenju bratstva: prihvaćati jedni druge prepoznajući se jednakima u različitosti. Potaknuo je na vrednovanje svačijega prinosa, velikodušno i u svakom kontekstu te pojasnio: „[…] Naviještati Evanđelje ne znači nametati ili suprotstavljati vlastitu vjeru vjeri drugih, nego darivati i dijeliti radost susreta s Kristom (usp. 1 Pt 3,15-17), uvijek s velikim poštovanjem i bratskom ljubavlju prema svima. I u tomu vas potičem da uvijek ostanete takvi: otvoreni i prijatelji sa svima – ‘ruku pod ruku’, kako reče don Maxi – proroci zajedništva, u svijetu u kojemu se čini da se sve više povećava sklonost podjelama, nametanju i međusobnom provociranju (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 67).“

Katehist – most koji spaja

Papa Franjo se potom osvrnuo na važnost promicanja šire dostupnosti, ne samo biblijskih tekstova nego i poučavanja katoličkoga nauka, i to kroz prijevode na službeni jezik Indonezije, bahasa indonesia. Uostalom, tomu se nadaju i sami redovnici i redovnice te pastoralni djelatnici.

Istaknuvši sliku mosta ‘koji povezuje’, a kojom je katehist Nikola opisao poslanje katehista, Sveti Otac kazao je da ga je to podsjetilo na graditelje mostova, katehiste, koji su bitni za izgradnju Crkve, bez kojih ona ne bi opstala, kao što bez povezanosti među tisućama otoka ne bi bilo kohezije u arhipelagu. Što je bratstvo ako ne vezenje? „Neizmjerni vez niti ljubavi koje prelaze more, nadilaze prepreke i prihvaćaju svaku različitost, čineći sve ‘jednim srcem i jednom dušom’ (usp. Dj 4,32).“ Međutim, tko je onaj tko razdvaja? Đavao,  istaknuo je papa Franjo.

Kalkulacije interesa uništavaju; milosrđe izgrađuje

Na kraju, Papa je pojasnio značenje suosjećanja koje je usko povezano s bratstvom, koje je „trpljenje s drugim“. To nije slabost nego vrlina, to nije dijeljenje milostinje s vrha tornja, to nije nešto što zamagljuje viziju stvarnosti u nekom neutjecajnom pijetizmu. To je nešto potpuno drugačije, kao što stoji u enciklici Fratelli tutti: „To također znači prihvatiti njihove snove i želje za iskupljenjem i pravednošću, brinuti o njima, postati promicatelji i suradnici, uključujući i druge, šireći mrežu i granice u velikom ekspanzivnom dinamizmu milosrđa“.

Sveti Otac potaknuo je da budemo pozorni na „jezik srca“ i podsjetio da dodirujemo siromaštvo drugih, istinski susrećući njihov pogled. To ne znači biti komunist, to znači milosrđe, istaknuo je. Prepričavajući na kraju neke anegdote, ponovno je istaknuo izraz koji je više puta ponovio u svojemu učiteljstvu: „Đavao ulazi kroz džepove“ te upozorio: „Ono što održava svijet nisu kalkulacije interesa – koje obično završavaju uništavanjem stvorenoga i razdvajanjem zajednica – nego ljubav koja se daje“.