Sveti Josip, uzor je za pastire koji su pozvani biti prije svega očevi. Papa Franjo se, uoči svetkovine zaštitnika opće Crkve, osvrnuo na glavne teme apostolskoga pisma Patris corde (Očinskim srcem) kojim je, 8. prosinca 2020. godine, odredio Godinu svetoga Josipa. Učinio je to u govoru koji je predao svećenicima Belgijskoga papinskog zavoda koje je primio u audijenciju u prigodi 175. godišnjice osnutka zavoda. Među studentima te ustanove – napomeno je papa Franjo – bio je i sveti Ivan Pavao II.

Otac koji prihvaća, čuva i sanja – tri su stvari koje valja imati na umu u svećeničkoj službi; tri glavna obilježja svetoga Josipa. Papa se osvrnuo na Isusova zemaljskog oca ističući kako je na stranu stavljao osobne projekte, te nije tražio objašnjenja za iznenađujuću i otajstvenu stvarnost pred kojom se našao, nego ju je, ljubeći je, prihvatio u vjeri. Takvo bi ponašanje, primjerice, trebao usvojiti svećenik poslan u novu župu, kako ne bi bio podjarmljen u predodređenim pastoralnim planovima ne vodeći računa o otprije postojećoj stvarnosti – objasnio je Papa.

U tom nam je smislu sveti Josip učitelj duhovnoga života i razlučivanja, te ga možemo zazivati kako bismo bili oslobođeni veza s previše razmišljanja u kojima se katkada, iako s najboljim namjerama, na kraju izgubimo. One pokazuju našu težnju da „uhvatimo“ i „posjedujemo“ ono što nam se događa, umjesto da to prihvatimo prije svega tako kako nam se prikazuje – primijetio je Papa.

Sveti Josip je otac koji čuva. Biti čuvar bitan je dio njegova poziva i njegova poslanja – napomenuo je Sveti Otac. Čuvati – za Josipa, kao i za svakog svećenika koji na njemu nadahnjuje svoje očinstvo – znači nježno voljeti one koji su mu povjereni, misliti prije svega na njihovo dobro i na njihovu sreću, diskretno i u ustrajnoj velikodušnosti. To je Josipova ljubav koja se konkretizira u budnom, pozornom srcu koje moli.

Tako pastir ne napušta svoje stado – istaknuo je Papa – nego staje ispred njega kako bi mu otvorio put, usred stada kako bi ga hrabrio, i iza njega kako bi skupio posljednje. Ne stavlja u središte sebe i svoje ideje, nego dobro onih koje je pozvan čuvati, izbjegavajući suprotne napasti prevlasti i nebrige. Na to je pozvan svećenik u odnosu sa zajednicom koja mu je povjerena, odnosno ima biti pozoran čuvar spreman na promjenu u skladu s onim što zahtijevaju prilike; pozvan je ne biti „monolitan“, krut kao od gipsa u načinu obavljanja svoje službe koji je možda po sebi dobar, ali koji nije u stanju uočiti promjene i potrebe zajednice.

Tamo gdje drugi ne vide ništa, Josip istražuje Božje djelovanje, postajući „sanjar“, onaj koji gleda dalje. U Mariji i Isusu pronalazi znakove njegove prisutnosti, te vjerujući više Bogu nego vlastitim dvojbama, predao mu se – istaknuo je Papa – kao sredstvo za ostvarivanje većeg plana, u službi obavljanoj u skrivenosti, velikodušno i neumorno, sve do tihoga kraja života.

Na taj je način svećenicima potrebno da znaju sanjati zajednicu koju vole, kako se ne bi ograničavali te htjeli očuvati to što postoji; naprotiv, trebaju biti spremni krenuti od konkretnoga života ljudi kako bi promicali obraćenje i obnovu u misionarskom smislu, te kako bi pomogli rasti zajednici u hodu, koju čine učenici koje vodi Duh, a potiče Božja ljubav.

Na kraju teksta Papa je potaknuo svećenike da u ovoj godini, posvećenoj svetom Josipu, na poseban način otkriju u molitvi lik i poslanje svetoga Josipa, poslušnoga Božjoj volji, poniznoga tvorca velikih pothvata, pokornoga i kreativnoga sluge. Dobro će vam činiti staviti sebe i vaš poziv pod njegovu zaštitu te naučiti od njega ‘umjetnost očinstva’ koju ćete uskoro biti pozvani ostvarivati u zajednicama, sredinama i svećeničkim službama koje će vam biti povjerene. Pratim vas svojim molitvama i svojim blagoslovom – napisao je na kraju papa Franjo.