„Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more“ (Mk 9, 42). Tim riječima, upućenim učenicima, Isus upozorava na opasnost sablazni, odnosno ometanja puta „malenih“. To je snažno, ozbiljno upozorenje o kojem moramo stati i razmisliti. Želio bih to učiniti zajedno s vama, također u svjetlu drugih svetih tekstova, kroz tri ključne riječi: otvorenost, zajedništvo i svjedočenje, rekao je Papa na početku homilije.

Kao prvo otvorenost. O tome nam govori prvo čitanje i Evanđelje, pokazujući nam slobodno djelovanje Duha Svetoga koji u izvješću o izlasku svojim darom proroštva ispunjava ne samo starješine koji su išli s Mojsijem u Šator sastanka, nego također dvojicu muškaraca koji su ostali u logoru. Slično se dogodilo i u Isusove vrijeme u Kafarnaumu, kad su njegovi učenici htjeli spriječiti čovjeka da u Učiteljevo ime istjeruje zloduhe. Oni razmišljaju: „Tko nas ne slijedi, tko nije ‘jedan od nas’ ne može činiti čuda, nema pravo na njih“. Ali Isus ih – kao i uvijek – iznenađuje i prekorava ih, pozivajući ih da odu dalje od svojih obrazaca, da se ne „sablažnjavaju“ Božjom slobodom. Kaže im: „Ne branite mu! […] Tko nije protiv nas, za nas je.“ (Mk 9, 39-40).

Pažljivo promotrimo ta dva primjera, Mojsijev i Isusov, zato što se oni tiču i nas i našeg kršćanskog života. Naime, krštenjem smo svi dobili poslanje u Crkvi. Ali to je dar, a ne titula kojom nam se hvastati. Zajednica vjernika nije krug privilegiranih, to je obitelj spašenih pa nismo poslani donositi evanđelje svijetu vlastitim zaslugama, nego milošću Božjom, njegovim milosrđem i vjerujte da, bez obzira na sva naša ograničenja i grijehe, On nastavlja računati na nas s ljubavlju Oca, videći u nama ono što mi sami ne možemo vidjeti. Zato nas on zove, šalje i strpljivo prati iz dana u dan, rekao je Papa.

Ako, dakle, želimo surađivati, s otvorenom i brižnom ljubavlju, u slobodnom djelovanju Duha, a ne da svojom preuzetnošću i krutošću da budemo sablazan ili prepreka ikome, trebamo vršiti svoje poslanje ponizno, zahvalno i radosno. Ne smijemo negodovati, nego se radovati činjenici da i drugi mogu činiti isto što i mi, kako bi Božje kraljevstvo raslo i kako bismo se svi jednoga dana našli ujedinjeni u Očevom naručju.

I to nas dovodi, nastavio je Papa, do druge riječi, a to je zajedništvo. Put egoizma rađa samo zatvorenosti, zidove i prepreke – upravo “sablazni” – koji nas vežu za stvari i udaljavaju od Boga i naše braće, upozorio je Papa.

Egoizam je, kao i sve što priječi milosrđe, „sablažnjiv“ zato što gazi malene, ponižava dostojanstvo ljudi i guši vapaj siromaha (usp. Ps 9, 13). I to je jednako vrijedilo Pavlovo vrijeme kao što vrijedi i za nas danas. Pomislimo, na primjer, na ono što se dogodi kad se život pojedinaca i zajednica temelji isključivo na načelima interesa i logike tržišta (usp. apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 54-58). Nastaje svijet u kojem više nema mjesta za one koji su u teškoćama, nema milosti za one koji griješe, niti suosjećanja za one koji pate i jedva spajaju kraj s krajem. To ne smije biti!

Mislimo na ono što se događa kad se djecu sablažnjava, zlostavlja, kad ih zlostavljaju oni koji bi se o njima trebali brinuti, mislimo na rane boli i nemoći prije svega žrtava, ali i članova njihovih obitelji i zajednice. Duhom i srcem vraćam se pričama nekih od tih “malenih” s kojima sam se prekjučer susreo. Čuo sam ih, osjetio njihovu patnju zlostavljanih osoba i ponavljam to ovdje: u Crkvi ima mjesta za sve, za sve, za sve, ali svi ćemo biti suđeni i nema mjesta za zlostavljanje, nema mjesta za prikrivanje zlostavljanja. Molim sve: ne zataškavajte zlostavljanje! Molim biskupe: ne zataškavajte zlostavljanja! Zlostavljače se mora osuditi i pomoći im da se izliječe od te bolesti zlostavljanja. Zlo se ne smije skrivati: zlo treba iznijeti na vidjelo, da se zna, kao što su hrabro učinili neki zlostavljani pojedinci. Neka se zna. A zlostavljaču neka se sudi. Zlostavljaču neka se sudi, bio to laik, laikinja, svećenik ili biskup: neka mu se sudi, pozvao je Papa.

Riječ Božja je jasna: kaže da se „prosvjedi žetelaca“ i „vapaji siromaha“ ne mogu ignorirati, ne mogu se izbrisati, kao da bi bila riječ o neskladnoj noti u savršenom koncertu svijeta blagostanja, niti se mogu prigušiti nekim oblikom površnog asistencijalizma. Naprotiv, oni su živi glas Duha, podsjećaju nas tko smo – svi smo jadni grešnici – i pozivaju nas na obraćenje. Ne ometajmo njegov proročki glas ušutkavajući ga svojom ravnodušnošću. Poslušajmo što Isus govori u Evanđelju: daleko od nas bilo sablažnjivo oko koje vidi siromaha i okreće glavu na drugu stranu! Daleko od nas bila sablažnjiva ruka, koja se stišće u šaku da sakrije svoje blago i pohlepno se povlači u džepove! Moja baka je govorila: „Đavao ulazi kroz džepove“. Ta ruka koja udara da počini spolno zlostavljanje, zlouporabu moći, zlouporabu savjesti nad onima koji su slabiji. A koliko samo slučajeva zlostavljanja imamo u našoj povijesti, u našem društvu!

Daleko od nas sablažnjiva noga, koja hita ne zato da bude uz one koji pate, nego da bi prošla dalje i ostala podalje! Neka je sve to daleko od nas! Tako se ne gradi ništa dobro i čvrsto! Ima jedno pitanje koje volim postaviti ljudima: „Daješ li milostinju?“ – „Da, oče, da!“ – “A reci mi, kad daješ milostinju, dodirneš li ruku siromaha ili samo baciš novac i pogledaš na drugu stranu? Gledaš li u oči ljude koji pate?”. Razmišljajmo o tome, pozvao je Papa u homiliji na misi beatifikacija časne službenice Božje Anne de Jésus u Bruxellesu.

Ako želimo sijati za budućnost, također na društvenoj i gospodarskoj razini, dobro nam je ponovno postaviti Evanđelje milosrđa u temelj naših izbora. U suprotnom, ma koliko naizgled bili impozantni, spomenici našeg bogatstva uvijek će biti golemi kipovi sa stopalima od gline (usp. Dn 2, 31-45). Ne zavaravajmo sami sebe: bez ljubavi ništa ne traje, sve nestaje, raspada se i ostavlja nas zatočenicima prolaznog, praznog i besmislenog života, jednog nekonzistentnog svijeta koji je, kad se pogleda iza vanjštine, izgubio svaki kredibilitet, jer je sablaznio malene.

U vezi sa trećim izrazom: svjedočenjem, Papa je rekao kako se u tome možemo nadahnuti životom i djelom Ane od Isusa na dan njezine beatifikacije. Ta je žena bila među protagonistima, u Crkvi svoga vremena, velikog reformatorskog pokreta, tragovima „diva duha“ – Terezije Avilske – čije je ideale širila u Španjolskoj, Francuskoj, a također i ovdje, u Bruxellesu, te diljem Nizozemske.

U vremenu obilježenom bolnim skandalima, unutar i izvan kršćanske zajednice, ona i njezine drugarice, svojim jednostavnim i siromašnim životom, sastavljenima od molitve, rada i milosrđa, uspjele su mnoge ljude vratiti vjeri, tako da je netko njihovo utemeljenje u ovom gradu opisao kao „duhovni magnet“.

Svojom voljom, nije ostavila iza sebe spise. Umjesto toga, posvetila se provođenju onoga što je naučila (usp. 1 Kor 15, 3), a svojim načinom života pridonosila je oživljavanju Crkve u trenutku velikih teškoća.

Prihvatimo stoga sa zahvalnošću model „ženske svetosti“ koji nam je ostavila (usp. apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 12), delikatan i snažan, sazdan od otvorenosti, zajedništva i svjedočenja. Preporučimo se u njezinu molitvu, nasljedujmo njezine kreposti i obnovimo zajedno s njom svoje opredjeljenje da zajedno hodimo stopama Gospodinovim, pozvao je Papa na kraju homilije na misi beatifikacija časne službenice Božje Anne de Jésus u Bruxellesu.