Papa Franjo je na početku poruke istaknuo kako je uslijed krize koju je uzrokovao COVID-19, kako zdravstvene tako i društvene, još veća potreba da se ljudi sretnu i vide licem u lice, da zajedno mole i sanjaju. Stoga ovaj susret ima posebnu dimenziju. Kako bi se izišlo iz aktualne krize, napomenuo je Papa, od talijanskih je katolika potrebna još veća hrabrost. Ne možemo se povući, ostati ravnodušni ili apatični bez preuzimanja odgovornosti prema drugima i prema društvu, naglasio je Sveti Otac.

Pandemija je razotkrila iluziju našega vremena u kojem vjerujemo da smo svemogući, gazeći tako po zemlji i okolišu u kojem živimo. Kako bismo iz toga ustali, moramo se ponovno obratiti Bogu i naučiti kako koristiti dane nam darove, najprije sve stvoreno, rekao je Papa. Ne nedostaje nam hrabrosti za ekološko obraćenje, no prije svega ne nedostaje gorljivosti za obraćenje zajednice. Iz toga razloga, nadam se kako će ovaj Socijalni tjedan predstaviti jedno sinodalno iskustvo, kazao je Sveti Otac, dijeljenjem obilja poziva i talenata koje je Duh pobudio u Italiji. Kako bi se to ostvarilo, dodao je, potrebno je osluškivati i patnje siromaha, najmanjih, obitelji koje su umorne od življenja u izrabljenim, zagađenim mjestima, razorenima korupcijom i degradacijom.

Papa je sudionicima Socijalnoga tjedna istaknuo tri dužnosti, usporedivši ih s prometnim znakovima koji „označavaju put nade“, kako bi vjernici što hrabrije koračali njime.

Prvi „znak“ koji je istaknuo Papa jest oprez na prijelazu. Mnogo je ljudi koji su u očaju koji prelaze naše živote, rekao je Papa ističući primjere mladih koji su prisiljeno morali napustiti svoju zemlju, nezaposlene, žene koje su prisiljene birati između majčinstva i posla, radnike koji su izgubili kuću, siromahe, starije i napuštene pa i mnogo bolesnih, radnike koji su prisiljeni na teške i nemoralne poslove… Ne možemo ostati ravnodušni, istaknuo je Papa. Ova naša braća i sestre razapeti su i čekaju uskrsnuće. Nadahnuće Duha nam pomaže da učinimo sve kako bi se njihove legitimne nade ostvarile.

Drugi pak „znak“ koji je Papa istaknuo je zabrana zaustavljanja. Božja ljubav nikada nije statična, ne odriče se, „svemu vjeruje, svemu se nada“ (1 Kor 13, 7), pokreće nas da se nikada ne zaustavimo. Stoga nemojmo se zaustavljati u sakristijama, nemojmo stvarati elitne, izolirane skupine. Nada uvijek putuje i prolazi kroz kršćanske zajednice, koje su kćeri uskrsnuća, koje izlaze, navještaju, dijele, podnose i bore se za izgradnju Božjega kraljevstva. Kako bi bilo lijepo, dodao je Papa, kada bi se u zagađenim i degradiranim područjima kršćani ne bi ograničavali isključivo na osude, već preuzeli odgovornost i stvarali mrežu za spašavanje. Ponekad prevladava strah i šutnja, što pogoduje vukovima iz podzemlja i osobnom interesu. Ne bojimo se osuditi i suprotstaviti se nezakonitosti, ali prije svega ne bojimo se sijati dobro, naglasio je Sveti Otac.

Na „obavezno skretanje“, odnosno obaveznu promjenu smjera, doziva vapaj siromaha i plač zemlje, kazao je Papa. Očekuje nas duboko obraćenje koje se, čak i prije ekologije okoliša, odnosi na ekologiju srdaca. Do prekretnice će doći tek ako formiramo savjest kako ne bi tražila laka rješenja koja štite one koji su već osigurani, već da predlaže trajne procese promjena na dobrobit mlađih generacija. Ova promjena smjera, usmjerena na socijalnu ekologiju može biti plodonosna za ovo razdoblje koje nazivamo „ekološkom tranzicijom“, u kojoj odluke neće biti samo posljedice novih tehnoloških otkrića već i obnovljenih društvenih modela.

Planet kojem se nadamo, zaključio je Sveti Otac, je onaj u kojem kultura dijaloga i mira rađaju novi dan, gdje rad daje osobi dostojanstvo i štiti sve stvoreno, gdje dolazi do konvergencije kulturno udaljenih svjetova, potaknuti brigom za opće dobro.