Kod Isusova križa su Marija i Ivan. Majka koja je rodila Sina Božjega ožalošćena je njegovom smrću dok tama obavija svijet. Ljubljeni učenik, koji je ostavio sve da bi ga slijedio, sada stoji pod stopalima raspetoga Učitelja. Čini se da je sve izgubljeno, da je sve zauvijek nestalo. I dok na sebe preuzima rane čovječanstva, Isus moli: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27,46; Mk 15,34). To je i naša molitva u trenucima života obilježenima patnjom. To je molitva koja se svaki dan uzdiže Bogu iz vašeg srca, Sandi i Domenico: hvala vam za ustrajnost vaše ljubavi i za vaše svjedočanstvo vjere!

Ipak, Isusov čas – koji je u Ivanovu evanđelju čas smrti na križu – ne predstavlja završetak povijesti, već označava početak novoga života. Na križu, zapravo, razmatramo milosrdnu ljubav Krista koji nam otvara svoje ruke i svojom nas smrću otvara za radost vječnoga života. Od tog časa kraja otvara se život koji počinje, od tog smrtnog časa počinje još jedan čas pun života: to je vrijeme Crkve koja se rađa. Iz te izvorne stanice Gospodin će sabrati narod, koji će i dalje prelaziti teško prohodne putove povijesti, noseći u srcu utjehu Duha, kojom će otirati suze čovječanstva.

Braćo i sestre, iz ovog svetišta Ta’ Pinu možemo zajedno meditirati o novom početku koji proizlazi iz Isusov časa. I na ovom mjestu, prije veličanstvene zgrade koju danas vidimo, postojala je tek mala kapela u stanju zanemarenosti. Bilo je naređeno njeno rušenje, činilo se da je kraj. No niz događaja promijenio je tijek stvari, kao da je Gospodin htio reći ovoj populaciji: “Neće te više zvati Ostavljenom ni zemlju tvoju Opustošenom, nego će te zvati Moja milina, a zemlju tvoju Udata” (Iz 62,4). Ta crkvica postala je nacionalno svetište, odredište hodočasnika i izvor novog života. Podsjetila si nas, Jennifer: ovdje mnogi svoje patnje i radosti povjeravaju Gospi i svi se osjećaju prihvaćenima. Ovdje je, kao hodočasnik, došao i sveti Ivan Pavao II., čija je danas obljetnica smrti. Mjesto koje se činilo izgubljenim, sada obnavlja vjeru i nadu u Božji narod.

U svjetlu toga, pokušajmo i mi prihvatiti poziv Isusova časa, tog časa spasenja. Govori nam da smo, kako bismo obnovili svoju vjeru i misiju zajednice, pozvani vratiti se na taj početak, nastajućoj Crkvi koju vidimo kod križa u Mariji i Ivanu. Ali, što znači vratiti se na taj početak? Što znači vratiti se počecima?

Prije svega, riječ je o ponovnom otkrivanju srži vjere. Povratak Crkvi početaka ne znači gledati unatrag i kopirati crkveni model prve kršćanske zajednice. Ne možemo “preskočiti povijest”, kao da Gospodin nije govorio i učinio velike stvari i u životu Crkve u sljedećim stoljećima. To ne znači ni biti previše idealističan, zamišljajući da u toj zajednici nije bilo poteškoća. Naprotiv, čitamo da učenici međusobno diskutiraju, pa se čak i svađaju, te da ne razumiju uvijek Gospodinova učenja. Povratak počecima povrh svega znači obnavljanje duha prve kršćanske zajednice, odnosno povratak u srce i ponovno otkrivanje središta vjere: relacije s Isusom i naviještanja njegova Evanđelja cijelom svijetu. Ovo je bit! To je radost Crkve: evangelizirati.

Vidimo, u stvari, da su prvi učenici nakon časa Isusove smrti, poput Marije Magdalene i Ivana, vidjevši prazan grob, bez gubljenja vremena, s drhtavim srcem, potrčali navijestiti radosnu vijest o Uskrsnuću. Plač boli pod križem pretvara se u radost naviještanja. A mislim i na apostole o kojima je zapisano: “Svaki su dan u Hramu i po kućama neprestance učili i naviještali Krista, Isusa” (Dj 5,42). Glavna briga Isusovih učenika nije bio prestiž zajednice i njezinih službenika, društveni utjecaj, profinjenost bogoštovlja. Ne. Nemir koji ih je pokretao bio je navještaj i svjedočenje Kristova Evanđelja (usp. Rim 1,1), jer je radost Crkve da naviješta Evanđelje.

Braćo i sestre, malteška Crkva ima dragocjenu povijest iz koje crpi toliko duhovnog i pastoralnog bogatstva. Međutim, život Crkve – zapamtimo to uvijek – nikada nije samo “povijest koja je prošla i za pamćenje”, već “velika budućnost koju treba graditi”, poslušna Božjim planovima. Ne može nam biti dovoljna vjera sastavljena od predanih običaja, od svečanih proslava, lijepih narodnih prigoda, jakih i uzbudljivih trenutaka. Potrebna nam je vjera koja se utemeljuje i obnavlja u osobnom susretu s Kristom, u svakodnevnom slušanju njegove Riječi, u aktivnom sudjelovanju u životu Crkve, u duši pučke pobožnosti.

Kriza vjere, apatija vjerničke prakse posebno u postpandemijskim uvjetima i ravnodušnost brojnih mladih ljudi prema prisutnosti Božjoj nisu pitanja koja moramo “zašećeriti”, misleći da se sve u svemu još uvijek opstaje određeni religiozni duh. Ne. Ponekad, zapravo, vanjski izgledi mogu biti religiozni, ali iza te odjeće vjera stari. Elegantna garderoba religiozne odjeće, zapravo, ne odgovara uvijek živoj vjeri potaknutoj dinamikom evangelizacije. Neophodno je biti na oprezu kako se vjerske prakse ne bi svele na ponavljanje repertoara prošlosti, već da izražavaju živu, otvorenu vjeru koja širi radost Evanđelja, jer je radost Crkve da evangelizira.

Znam da ste kroz Sinodu započeli proces obnove i zahvaljujem vam na tom hodu. Braćo, sestre, vrijeme je da se vratimo na onaj početak, pod križ, gledajući prvu kršćansku zajednicu. Da bismo bili Crkva kojoj je stalo do prijateljstva s Isusom i naviještanja njegova Evanđelja, a ne do traženja prostora i pažnje. Crkva koja u svom središtu ima svjedočenje, a ne neki vjerski običaj. Crkva koja želi svakoga susresti s gorućom svjetiljkom Evanđelja, a ne biti zatvoreni krug. Nemojte se bojati krenuti, kao što već činite, novim putovima, možda čak i riskantnim, evangelizacije i navještaja, koji se dotiču života, jer je radost Crkve evangelizirati.

Pogledajmo opet u početke, u Mariju i Ivana pod križem. Izvor Crkve je njihov uzajamni gest povjerenja. Gospodin, naime, povjerava svakoga skrbi drugoga: Ivana Mariji i Mariju Ivanu, tako da ju je “od toga časa učenik uzeo k sebi” (Iv 19,27). Povratak na početak također znači razvijanje umijeća prihvaćanja. Među posljednjim Isusovim riječima s križa, one upućene Majci i Ivanu potiču nas da prihvatimo trajni stil učeništva. Nije to, zapravo, bio obični gest pobožnosti po kojemu je Isus svoju majku povjerio Ivanu kako ne bi ostala sama nakon njegove smrti, nego konkretan pokazatelj kako živjeti vrhovnu zapovijed, zapovijed ljubavi. Štovanje Boga prolazi kroz blizinu s bratom i sestrom.

Koliko je u Crkvi važna ljubav između braće i sestara te prihvaćanje bližnjega! Gospodin nas na to podsjeća u času križa, u međusobnom prihvaćanju Marije i Ivana, potičući kršćansku zajednicu svih vremena da ne izgubi ovaj prioritet. “Evo ti sina”, “Evo ti majke tvoje” (r. 26 i 27). To je kao da kaže: ista krv vas spašava, jedna ste obitelj, zato se međusobno prihvaćajte, volite, liječite rane jedni drugima. Bez sumnji, podjela, glasina, ogovaranja i nepovjerenja. Braćo i sestre, činite “sinodu”, odnosno “hodite zajedno”. Jer Bog je prisutan tamo gdje vlada ljubav!

Predragi, međusobno prihvaćanje, ne iz čiste formalnosti, već u ime Kristovo, stalni je izazov. Izazov je prije svega za naše crkvene relacije, jer naše poslanje donosi plodove ako radimo u prijateljstvu i bratskom zajedništvu. Vi ste dvije lijepe zajednice, Malta i Gozo, Gozo i Malta – jer ne znam koji je otok prvi i važniji! –, upravo kao što su dvoje bili Marija i Ivan! Neka vam stoga Isusove riječi s križa budu zvijezda vodilja, za međusobno prihvaćanje jedni drugih, za stvaranje bliskosti, za rad u zajedništvu! I uvijek idući naprijed u evangelizaciji, jer radost Crkve je evangelizirati.

No, prihvaćanje je također indikatorski test kojim se provjerava koliko je Crkva djelotvorno prožeta duhom Evanđelja. Marija i Ivan prihvaćaju se ne u toplom utočištu cenakula, nego pod križem, na onom mračnom mjestu gdje se osuđivalo i razapinjalo kao zločince. A ni mi, ne možemo se prihvaćati samo među nama, u sjeni naših lijepih Crkava, dok vani mnoga braća i sestre pate i bivaju razapeti od boli, bijede, siromaštva i nasilja. Vi se nalazite na ključnom zemljopisnom položaju, s pogledom na Mediteran kao točku privlačnosti i utočište spasa za mnoge ljude koje su razbacale oluje života, koji iz različitih razloga stižu na vaše obale. U licima ovih siromaha vam se predstavlja sam Krist. To je iskustvo apostola Pavla kojega su, nakon strašnog brodoloma, vaši preci srdačno prihvatili. Djela apostolska potvrđuju: “Urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje. Zapališe krijes i okupiše nas oko njega jer je počela kiša i bilo zima” (Dj 28,2).

Evo Evanđelja koje smo pozvani živjeti: prihvatiti, biti stručnjaci humanosti, zapaliti vatru nježnosti kada se hladnoća života nadvije nad one koji pate. I u ovom se slučaju iz dramatičnog iskustva rodilo nešto važno, jer je Pavao naviještao i širio Evanđelje, a potom su njegovim stopama krenuli mnogi navjestitelji, propovjednici, svećenici i misionari. Potaknuti Duhom Svetim da pronose Evanđelje, jer je radost Crkve naviještati Evanđelje. Želio bih im posebno zahvaliti: brojnim malteškim misionarima koji su širili radost Evanđelja po cijelom svijetu, brojnim svećenicima, redovnicama i redovnicima i svima vama. Kako je rekao vaš biskup mons. Teuma, vi ste mali otok, ali velikog srca. Vi ste blago u Crkvi i za Crkvu. Ponovit ću: vi ste blago u Crkvi i za Crkvu. Da biste ga sačuvali, potrebno je se vratiti biti kršćanstva: ljubavi Božjoj, pokretaču naše radosti, koja nas tjera da izađemo i hodamo cestama svijeta; i prihvaćanju bližnjega, što je naše najjednostavnije i najljepše svjedočanstvo na svijetu. Jer je navještaj Evanđelja radost Crkve.

Neka vas Gospodin prati na ovom putu, a Sveta Djevica neka vas vodi. Neka ona, koja je zatražila da izmolimo tri “Zdravo Marije” da nas podsjete na njezino majčinsko srce, ponovno rasplamsa u nama svojoj djeci vatru poslanja i želju da skrbimo jedni za druge. Neka Vas Gospa čuva i prati u evangelizaciji!