Papino prvenstvo

Braćo i sestre!
Imao sam ovih vazmenih dana priliku posjetiti Svetu Zemlju i neka od najvažnijih svetih mjesta naše vjere. Tako sam na vazmenu srijedu mogao služiti svetu misu, u zajedništvu šezdesetak biskupa i isto toliko svećenika, kao i predstavnika vjerničkih obitelji u misijama, ispred crkve Petrova primata na obali Tiberijadskog mora. U liturgiji riječi bilo je naviješteno evanđelje iz 21. poglavlja Ivanova Evanđelja (Iv 21, 1-23). Preporučujem vam, braćo i sestre, da ovih dana uzmete u ruke taj evanđeoski tekst i nad njime u molitvi i razmatranju zastanete. Svi koji su bili sa mnom na misi na obali Tiberijadskog mora posebno su snažno doživjeli taj evanđeoski navještaj, jer se upravo na tom mjestu zbio događaj o kojemu govori. Dok smo čitali taj predivni tekst, misli su nam letjele prema Rimu, gdje je Sveti Otac Ivan Pavao II. vodio svoju posljednju životnu bitku. Činilo nam se da se na njemu doslovno ostvaruje Isusovo proročanstvo Petru: “Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš” (Iv 21, 18). Kome Gospodin povjerava svoje stado, tj. svoju Crkvu, traži od njega potpuno suobličenje s Njime, potpunu predanost i odanost. Zato i pita Petra tri puta da li ga ljubi. Samo ako ljubi Njega, može mu Isus povjeriti one za koje se On sam predao u smrt. Petrova je ljubav, takorekući, Isusu jamstvo da u sigurne ruke povjerava one koje je On sam do kraja ljubio. Ta ljubav uključuje mnogo toga. Ona znači pastirsku brigu za sve, a posebno za najugroženije (usp. Iv 10, 1-18), kao i suobličenje s Isusom u trpljenju kojim Petar, kao i svaki drugi Isusov učenik, nadopunja ono što nedostaje Kristovim mukama za spas Crkve (usp. Kol 1, 24).

Dok ovih dana slušamo rasprave o tome tko bi bio najbolji za novog papu, i dok sami možda u tim raspravama sudjelujemo, dobro se sjetiti ovog prizora koji nam zorno pokazuje što svaki papa, pa i novi koga će nam Bog darovati, prvenstveno treba imati. To je posvemašnja ljubav prema Kristu i njegovu stadu. Mogu papu mnogi u mnogočemu premašiti, ali ga, prema izričitoj Isusovoj želji, nitko ne bi smio premašiti u ljubavi prema Njemu i onima koje mu On povjerava. Stoga trebamo uvijek moliti za papinu ljubav. Dakako, moramo posebno moliti da bude izabran upravo onaj koji Gospodina “ljubi više nego ovi” (Iv 21, 15), tj. svi drugi. Papa treba biti onaj koji je prvi u ljubavi, koji prednjači u ljubavi prema Kristu i Crkvi. Gospodine, daj nam takvog papu koji će, poput Tebe, biti svima dobri pastir!

Poznato nam je da je Isus prvi put svoju Crkvu povjerio Petru kada je ovaj, u ime svih ostalih učenika, prvi ispovijedio da je on Krist, Sin Boga živoga (Mt 16, 13-20). Nakon te vjeroispovijesti Isus povjerava Petru vlast u svojoj Crkvi, posebno moć otpuštanja grijeha. To znači da i papa, kao Petrov nasljednik, treba prednjačiti u ispovijedanju prave vjere, kao i u brizi za njezino očuvanje. To je oduvijek bila važna zadaća Petrove službe u Crkvi, zadaća koja je u svim vremenima bila veoma zahtjevna, a u ovo naše, koje se naziva pluralističkim, a u biti je relativističko, ona je to na poseban način. Spremnost na izvršavanje te zadaće vjernicima je također jasan kriterij tko može i treba biti nositelj Petrove službe u Crkvi. Nije to onaj koji najviše zna i umije, nego onaj koji je, nadahnut Duhom Svetim, najspremniji za jasno i postojano ispovijedanje i naučavanje cjelovitog poklada vjere koji nam je predan od apostolskih vremena. Kao što je pozvan da prednjači u ljubavi prema Gospodinu i braći, tako je papa pozvan biti prvi i u brizi za čistoću i jedinstvo vjere. Molimo ovih dana žarko i ustrajno da Gospodin svojoj Crkvi podari upravo takvog papu koji će brigu za očuvanje istinite vjere vršiti u ljubavi i s ljubavlju.

Za vrijeme mog spomenutog boravka u Svetoj Zemlji imao sam priliku koncelebrirati svetu misu u Dvorani posljednje večere. U toj je dvorani Isus ustanovio sakrament presvete euharistije i zajedno s njime sakrament svetoga svećeničkog reda. Tu je on u znacima kruha i vina, kao i u simboličnom činu pranja nogu učenicima, naznačio ono predanje za spas svijeta koje će idućeg dana izvršiti svojom smrću na križu. Tu su učenici spoznali što riječ ljubav u Učiteljevim ustima znači. Kako smo već vidjeli, papa je pozvan biti prvi u življenju takve ljubavi koja treba prožimati svu njegovu službu. To je zahtjev koji nadilazi ljudsku moć svakog čovjeka, pa je stoga potrebno neprestano moliti za Svetog Oca, da ga Gospodin snagom svoga Duha uščuva u pravoj ljubavi kako bi svoje prvenstvo živio u duhu služenja, a ne vladanja.

U Dvorani posljednje večere dogodilo se i čudo Duhova, kada je Gospodin ispunio svoje obećanje i na svoje malodušne i prestrašene učenike poslao snagu i mudrost svoga Svetog Duha. U mislima sam i molitvi proživljavao taj prekrasni trenutak čudesne preobrazbe. I u duhu sam gledao Petra kako prvi žuri iz dvorane navijestiti Jeruzalemcima Isusa Krista kao obećanog Spasitelja, koga su oni odbacili i razapeli. Dobro je ovih dana, dok su nam misli i osjećaji usmjereni prema Petrovu nasljedniku, ponovno pročitati i promeditirati Petrov govor na dan Pedesetnice, na početku kojega stoji uvod: “A Petar zajedno s jedanaestoricom ustade, podiže glas i prozbori” (Dj 2, 14). Petar koji prednjači u ljubavi i u ispovijedanju prave vjere, predvodnik je i u naviještanju. Kao i Pavla, i njega je ljubav na to tjerala (2 Kor 5, 14). Kako je divno tu službu vršio njegov nasljednik, blagopokojni papa Ivan Pavao II. Poput Petra i Pavla, njegove se noge nisu umarale na putovima naviještanja Gospodina cijelom svijetu. Pravo naviještanje vjere uvijek uključuje osvjetljavanje njezinim svjetlom životnih putova ljudi. I ono se uvijek događa u ozračju istine i ljubavi. Neka Gospodin takvoga Petra dadne i Crkvi naših dana, koji će je hrabro i odlučno povesti na putove nove evangelizacije svijeta, koje nam je zacrtao i na kojima nas je predvodio blagopokojni papa Ivan Pavao II. I spremnost i sposobnost za odvažno naviještanje Krista predstavlja nama vjernicima također kriterij po kojem se razaznaje tko je dostojan i prikladan za Petrovu službu u Crkvi. Kao što treba biti prvi u ljubavi i prvi u ispovijedanju prave vjere, tako papa treba biti prvi i u naviještanju Isusa Krista, prvi kojega će slijediti ostali. Daj nam, Gospodine, takvog papu, papu neumornog navjestitelja Tvoje istine!

Prekrasno je kazano u rečenici citiranoj iz uvoda u Petrov duhovski govor da je on zajedno s jedanaestoricom ustao, podigao glas i prozborio. Tu je riječ o jedinstvu i zajedništvu apostolskog zbora koji danas sačinjavaju biskupi na čelu s papom. U Katekizmu Katoličke crkve, br. 882., o tome čitamo:; “Papa, rimski biskup i nasljednik svetog Petra, ‘trajno je i vidljivo počelo i temelj jedinstva kako biskupa tako i mnoštva vjernika’”. Velika je to zadaća i odgovornost pred svakim papom. Jedinstvo biskupa, jedinstvo u Crkvi, jedinstvo kršćana, jedinstvo i mir među religijama i narodima, jedinstvo u istini i ljubavi. Papa službenik jedinstva u Crkvi i svijetu! Koliko je to točno, koliko je to smisao i zadaća papinske službe, vidjeli smo najbolje ovih dana dok smo se opraštali od Ivana Pavla II. Daj, Bože, da Crkva i po novom papi bude znak jedinstva na koje Gospodin poziva sve narode, jedinstva braće i sestara u priznavanju zajedničkog Oca na nebesima. Za to je jedinstvo Krist umro na križu, za to jedinstvo živjeti i umirati treba i papa kao Kristov namjesnik na zemlji. Ali ne samo papa, nego i svaki Kristov učenik!

Dok sam boravio u Jeruzalemu, gledao sam i Getsemanski vrt u kojemu se Isus znojio krvavim znojem, a Petar i drugovi su spavali, i na kraju se razbježali kad su Isusa uhvatili. Tu je u Jeruzalemu i Kajfino dvorište u kome je Petar Isusa tri puta pred sluškinjama zatajio, a Isus je tako milostivo oprostio svom slabom i nevjernom učeniku. Sjetio sam se i Petrove sablazni nad Isusom kada je Isus rekao da mora trpjeti i umrijeti (Mt 16, 22-23), kao i Isusova nagovještaja kušnji: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22, 31- 32). I sve mi je to bilo poticaj da molim za Svetog Oca koji je bio na umoru, a sada mi je također poticaj da molim za ustrajnost i jakost novog pape. Ako je ikome u Crkvi potrebna molitva cijele Crkve, to je onome kojemu je Isus povjerio najveću odgovornost za nju, a to je upravo papa kao Petrov nasljednik. Zato, braćo i sestre, nemojmo olako prelaziti preko svoje dužnosti da molimo za papu, kako bi snagom Gospodnjeg Duha mogao ispuniti odgovornu zadaću koju mu je Krist povjerio.
Rijeka, 13. travnja 2005.

Mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup