U homiliji je biskup prokomentirao kako se u medijima često čuje i čita izreka kako se neka osoba morala posuti pepelom u značenju da se za nešto treba ispričati, pokajati, moliti oproštenje. Radi se o poniženju koje je osoba doživjela zbog neke svoje pogrešne procjene, krivih sudova ili promašaja. Tu je najčešće riječ o nametnutom poniženju koje osoba nije željela i zbog njega sada trpi. U tom smislu posipanje pepelom čini se iz neugode i gorčine, a ne iz iskrenosti srca i grešnosti. To nema nikakve sličnosti s našom vjerničkom Pepelnicom.

Mi se pepelom posipamo kao znakom iskrenog kajanja jer nismo bili uvijek vjerni Bogu, a želimo biti i time ujedno izražavamo svoju poniznost pred Bogom, potrebu Božjeg milosrđa i opraštanja. Ovo pepeljenje nije povezano s grijehom prvog čovjeka koji je htio biti kao Bog. Mi s ovim ispovijedamo samo želju da ostanemo u Božjoj ljubavi i njegovom očinskom zagrljaju, pojasnio je.

Istaknuo je da su u prvom čitanju čuli proroka Joela koji narodu prenosi Božju poruku i poziva ga da odustane od svog krivoga puta i nevjernosti i vrati se svome Bogu. Mi dobro znamo kako se ponašamo ako neku osobu iznevjerimo i razočaramo, poglavito ako smo s njom bili u prijateljstvu. Sramimo se pogledati joj u lice, izbjegavamo je zbog nelagode i neugodnosti. Takav osjećaj možemo imati i prema Bogu. Zbog nekih naših nevjernosti obuzme nas grizodušje pred Bogom i onda ga počnemo izbjegavati, bježimo i od molitve, noseći osjećaj da nas Bog više ne želi ni vidjeti. Takav osjećaj imao je i židovski narod u vremenu kada mu se obraća prorok Joel. Prorok, znajući to, uvjerava narod da se Bog ne ponaša kao čovjek. Bog je ljubav i raduje se uvijek kada njegova djeca u životu učine promjenu na bolje. Zato upućuje Poziv narodu: „Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali“ (Jl 2,13). Narodu objašnjava da se Boga ne trebaju bojati, nego ga voljeti jer On neizmjerno voli njih i svakog pojedinca. Boga naše zlo daleko više rastuži i ražalosti, nego naljuti. Bogu se možemo uvijek vratiti, uvijek mu doći, bez obzira kakvo bilo naše životno stanje. Isus će grešniku pokazati Božje srce u liku dobrog Oca iz prispodobe o rasipnom sinu. Kada se rasipnik vratio svome ocu, nakon što je spiskao sva dobra, otac ga čeka raširenih ruku. Nema ni jedne riječi prijekora, nego samo radost i potrebu slavljenja što je njegov sin prekinuo s takvim grešnim životom i vratio se Ocu. Činjenica, koliko je naš Bog milosrdan, zaista je lijepa i dirljiva, protumačio je mons. Križić.

Čuli smo kako apostol Pavao u odlomku Druge poslanice Korinćanima, poziva ljude da se pomire s Bogom. Stavlja naglasak, koliko nas Bog voli da nam je u svojoj ljubavi dao ono najviše što je mogao dati: svoga Sina, i ne bismo smjeli dopustiti da nam taj dar, ta milost, bude uzalud. Poziv da se pomirimo s Bogom nema značenje da je Bog s nama u svađi ili sukobu, nego da smo mi po grijehu u sukobu sami sa sobom, odnosno, sa svojom savješću. To je iznimno veliko opterećenje za svaku dušu, rekao je biskup.

Poznato nam je kako se bl. Alojzije Stepinac branio na montiranom sudskom procesu. Zapravo, se nije niti branio. Čak mu je to zamjerio i njegov odvjetnik s napomenom da ima valjane argumente s kojima može pobijati optužbe, ali se on ne želi braniti, jer mu je bilo jasno da ni sami tužitelji nisu bili uvjereni u istinu onoga čime su ga teretili. Zato je njegov odgovor uvijek bio: „Meni je savjest mirna“. Njegova savjest ga ne opterećuje. To mu je najvažnije. A da se brani od izmišljotina tužitelja, to mu je besmisleno, kazao je mons. Križić.

Čovjek grijeha ima najveći sukob sam sa sobom. I to je najteži rat jer se odvija u čovjekovoj nutrini, u njegovom srcu. To najviše iscrpljuje i najviše deformira čovjekov život. Zato Pavao poziva, prenoseći svima Božju poruku koja glasi: „U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo, sad je vrijeme milosno, evo, sad je vrijeme spasa“ (2Kor 6,1-2). Ove riječi možemo primijeniti na ovo korizmeno vrijeme koje započinjemo. To je uistinu milosno vrijeme, vrijeme u kojem se pripremamo za najveći kršćanski blagdan. Zato trebamo u ovom vremenu posebnu pozornost posvetiti svojoj nutrini, duši i srcu. Od tog prostora zavisi Božji boravak u nama i kvaliteta našeg života, poručio je biskup.

Evanđelje nam preporučuje tri sektora, ili tri odnosa na kojima bismo trebali više poraditi jer od toga ovisi naša duhovna i vjernička razina. Evanđelist Matej na prvo mjesto stavlja važnost našeg odnosa prema bližnjima. Predstavio ga je pod znakom milostinje. Nema to samo značenje davanja nekakve milostinje siromašnim i potrebitim, nego je naglasak stavljen na cjelokupni naš život u odnosu prema drugima, počevši od našeg odnosa prema našim ukućanima pa nadalje. To znači, imati otvoreno srce prema drugima, suosjećati s drugima, imati spremnost pomoći drugima u njihovim patnjama o kakvim god se radilo i o kome god se radilo. To je prvotni poziv čovjeku da bude čuvar svoje braće i sestara, ne po krvi nego po duši. To je poziv čovjeku da bude čovjek po Božjem srcu. Drugi bitan odnos je odnos prema Bogu kroz pojam molitve. Ovaj odnos prema Bogu bitno ovisi o odnosu prema braći i sestrama. Nitko nema dobar odnos s Bogom, ako ima loš odnos sa svojim bližnjima. U molitvi čovjek otkriva volju Božju u svom životu, a Božja volja očituje se u njegovoj zapovijedi da ljubimo bližnje kao sami sebe. I treći važan odnos koji treba posebno njegovati je odnos prema samima sebi koji se predstavlja u pojmu posta. Post se ne odnosi samo na hranu. Netko može nametnuti sebi post od cigareta, alkohola, pretjeranog vremena pred televizijom, računalom ili mobitelom, post od psovke i ružnih riječi, post u obliku pomaganja drugima u njihovim različitim potrebama, post koji se iskazuje u žrtvi opraštanja i izmirenja, itd. Čovjek ima dobar odnos prema sebi ako se zna disciplinirati, ako ne dopušta da s njim dominiraju niži instinkti, nego je sposoban u različitim okolnostima biti dosljedan i sebi reći: „da-da ili ne-ne“, pojasnio je mons. Križić.

Biskup je homiliju zaključio riječima u kojima je sažeo što treba u korizmi činiti. „Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani provjeravati odnose prema bližnjima, prema Bogu i prema samima sebi te ispravljati ono što osjetimo da nije u skladu s voljom Božjom. To je put preobrazbe našeg života i rast u spoznaji onog vječnog koji nam jamči svetkovina Isusovog uskrsnuća“.

Na kraju mise biskup Križić zahvalio je vjernicima i školskoj djeci što su se okupili u lijepom broju i pozvao ih da u ovo korizmeno vrijeme, vrijeme djela milosrđa, molitve i posta mole za mir u Ukrajini, kao što su se drugi molili za nas dok je u našoj Domovini bjesnio rat.

Na misi je pjevao katedralni zbor pod vodstvom Franje Puškarića.