Papa moli sam, na kiši, na pustom Trgu svetog Petra. Pored njega Raspelo iz crkve svetoga Marcela i ikona „Salus Populi Romani“. U daljini zvuk sirena hitne pomoći. Prošlo je pet godina od „Statio Orbis“ 27. ožujka 2020., u jeku pandemije covida-19. Pet je to vrlo dugih godina, no ta je rana – danas naizgled nevidljiva – još uvijek duboka i boli u životima tolikih ljudi. Tog dana, vrijeme se činilo zaustavljenim, strah od sutrašnjice gotovo paralizirajući. Čovječanstvo je trebalo prionuti uz nekoga tko bi im mogao ponuditi riječ nade. Autentična nada, a ne puka retorika. Ta osoba, ta stijena za koju smo se mogli usidriti bio je papa Franjo koji je tim iznimnim događajem zagrlio sve one koji fizički nisu mogli biti tu, ali su duhovno sigurno bili tu, ujedinjeni molitvom. U kršćanskom iskustvu molitva je najkonkretniji i najrevolucionarniji čin koji se može učiniti. To je svakako najdragocjenija poruka koju nam ta večer prije pet godina prenosi i danas. Cijela zajednica Nembra, općine u području Bergama koja je nažalost postala poznata u cijelom svijetu kao mjesto koje je najviše pogođeno pandemijom, bila je posebno dirnuta praćenjem „Statio Orbis“ kojim je predsjedao papa Franjo 27. ožujka 2020.: u samo dva mjeseca, u malom gradu od nešto više od 10.000 stanovnika, 188 ljudi umrlo je od koronavirusa.

Prošlo je pet godina od „Statio Orbis“ pape Franje na Trgu svetog Petra u jeku pandemije covida-19. Dramatično je to razdoblje koje je proživjelo cijelo čovječanstvo, ali i stanovnici Nembra koji su bili među najteže ranjenima. Koja vam je najjača uspomena na taj trenutak, čak i ona osobna?

Papina slika na ovom praznom trgu ispred raspela doista je ikona tog trenutka. Svi smo to vidjeli na televiziji, na fotografijama, u novinama. Ta je situacija bez imalo sumnje mogla odražavati svačije osjećaje i otkrio sam da je ta slika zapravo odraz onoga što sam osjećao u sebi, odnosno potrebe da pronađem sugovornika i to u Raspelu, da razgovaram s nekim tko razumije patnju. Iskustvo patnje i smrti koje je bilo svuda oko nas, kroz koje smo svi prolazili, jer naravno postoji patnja bolesti i smrti za one koji to doživljavaju iz prve ruke, ali i za one koji susreću ljude u žalosti. Ovdje Papa koji usred praznog Trga razgovara s Raspetim može učinkovito izraziti trenutak kroz koji smo prolazili, tu potrebu za pronalaženjem dijaloga, sugovornika koji je ujedno i izraz nade.

Nažalost, Nembro je bio grad koji je bio najviše pogođen covidom-19 u Italiji, čak i u Europi. Bilo je toliko smrtnih slučajeva u tom mjesecu ožujku, ali i kasnije. Usred te tragedije koju ste doživjeli, kako je taj nesvakidašnji čin pape Franje na Trgu svetog Petra doživljen od strane stanovništva, od vjernika vaše župe, pa i od mladih za koje ste bili, a posebno ste i sada vezani?

Vjerujem da je prepoznato da je tako snažan moralni i duhovni autoritet kao što je Papa bio u stanju preuzeti brigu o svačijim potrebama, jer je svačija potreba bila prije svega imati poštovanje i Papa je bio izuzetno poštovan u tom trenutku patnje, boli, brige ljudi. Papa je u tom razdoblju bio temeljna referentna točka, prepoznata kao referenca ne samo od vjernika, već i od onih koji nisu vjernici. Druga referenca koja nam se činila u skladu s papom Franjom je ona predsjednika Sergija Mattarelle, još jedne osobe koja je pokazala da mu je istinski stalo do života ljudi, zajednica, da je sposoban čitati događaje, preuzeti odgovornost za njih, pamtiti iskustva ljudi.

Papa se približio Nembru, posebno mladima iz te zajednice na vrlo konkretan način…

Da, Papa me nazvao, nazvao je da nam zahvali za ono što radimo u Nembru. U toj gesti iščitavam sposobnost čovjeka da bude vodič, jer je bio prisutan u životima ljudi čak i kada su bili daleko, pa mi se čini da smo svi prepoznali u Papi taj način preuzimanja života i patnje drugih, tako da kada sam podijelio činjenicu da je Papa telefonirao zajednici, posebno najmlađima, svi su pozdravili ovo svjedočanstvo kao znak velike ljubavi, velike blizine, duboke ljudskosti.

Papa se u tom „Statio Orbis“ obratio čovječanstvu riječima nade i ohrabrenja, ali je i upozorio da je pandemija razotkrila mnoga naša uvjerenja i da samo zajedno možemo nadvladati oluju koja nas je pogodila i postati bolji, oluju za koju u tom trenutku nitko zapravo ne zna kako će i kada završiti. Postoji li odlomak iz te meditacije koji vas je najviše pogodio kada razmišljate o svom iskustvu u Nembru?

Tvrdnja da će covid-19 donijeti jasnoću, donijeti istinu i razotkriti neistine koje su postojale. To je doista bila situacija kakvu smo vidjeli, u dobru i u zlu. Ta izvanredna situacija pokazala je vrijednost mnogih ljudi, jer su mnogi radili kako bi pomogli drugima, nudeći autentične riječi. Odnosi koji su se manifestirali, iskreni, podržavajući, u tom trenutku nisu nužno bili toliko očiti ni toliko jaki kao prije. Tada je iz ljudi i zajednica doista izronilo mnogo toga dobrog, ali su u isto vrijeme raskrinkane i mnoge slabosti ili površna stajališta. Imao sam sreću biti u zajednici koja je, u velikoj većini ljudi, odabrala biti zajednica pozitivnih, otpornih ljudi. Tamo je otkrivena istina o putovanju izgradnje zajednice i odnosima koji su se malo po malo gradili proteklih godina, stvarajući mnoge veze, stječući mnoga iskustva, dijeleći mnoge putove, uključujući i formaciju. Tu smo vidjeli ono dobro u ljudima kako se pojavljuje, ali smo sigurno vidjeli i druge kako se skrivaju, prepuštajući se strahu da ih svlada i onda sve ono što je ljudima već bilo u žilama postaje eksponencijalno. Vidjeli smo to i na širem planu, gdje je bilo jakih i sigurnih vođa, poput Pape, svi su znali cijeniti te stavove i svjedočanstva, a gdje je bilo laži, bilo je lako i distancirati se.

„Čovjek koji moli drži ruke na kormilu povijesti“, rekao je sveti Ivan Zlatousti. Možda iza slika, emocija tog povijesnog trenutka, ostaje upravo ovo, snaga molitve. Mladi, mladići iz oratorija u Nembru, kako su odgovorili na taj poziv pape Franje na molitvu, ali i na bratstvo?

Na molitvenom planu mladi nisu uvijek u prvim redovima, no tu sam shvatio da potreba za duhovnošću postoji i postoji i među mladima. Neki su se obratili i Crkvi, oratoriju, da pruže ruku, jer oratorij, župa, imali su tu sreću da su bili mjesto gdje se okupljala energija ljudi, njihova želja za solidarnošću, za volontiranjem. Mnogi su se željeli uključiti, odraditi svoj dio posla, a zatim su se i oni našli unutar snažnih evanđeoskih poruka, puno molitve, duhovnosti koja je neko vrijeme prolazila i kroz komunikacijske alate, live streaming, društvene mreže. Neki od mladih koji su bili tu da pruže ruku, da surađuju, preispitivali su se, ulazili u dijalog s ovim riječima evanđelja i praksom zajedničke molitve, pokazujući da imaju osjetljivost koja se možda očitovala u jezicima i vremenima koja nisu uobičajena u župnom životu. Tamo gdje se zapravo pokušava reći nešto smisleno, dubinsko i pročitati ono što živi u srcu čovjeka, najmlađi nisu distancirani ni oporbeni, možda ne dijele najobičnije oblike unutar kršćanskog života, ali znaju prepoznati kada se netko usredotoči na nešto što je autentično. Evanđelje je autentično i stoga, ako ga možete prenijeti, mladi su tu spremni i voljni za dijalog.

Govoreći o „Statio Orbis“ Papa je rekao da se u tom trenutku nije osjećao sam. „Bio sam u kontaktu s ljudima, ni u jednom trenutku nisam bio sam“, izjavio je. Na neki način, makar i u drugom kontekstu, može se reći da Papa ni danas u svom krhkom stanju nije sam, narod Božji moli za njega i moli s njim. Koje iskustvo možete podijeliti o tome?

Među ljudima postoji veliko poštovanje i simpatija prema papi Franji, što se posljednjih dana očitovalo i kroz molitve. Vidjeli smo to i u župi, kada se pruži prilika da se izrazi molitva, misao odmah ide na Papino zdravlje, ne tražeći čuda. U iskrenoj, spontanoj molitvi ljudi, osjeća se istinska ljubav. Vjerujem da je papa Franjo zaslužio ovu ulogu „velikog oca“, osobe koja zna prihvaćati, preuzeti na sebe stvarni život ljudi, izvan ponekad slabo shvaćenih pravila Učiteljstva. Čovjek je to sposoban krčiti svoj put uz druge ljude. Vjerujem da ovu dimenziju uvelike dijele vjernici, a često još više nevjernici. Ponekad se u Crkvi zaustavljamo na određenim formalnostima ili određenim krutostima, ali čini mi se da je Papa pronašao način da doista bude graditelj mostova i prema van.

Pandemija se dogodila prije pet godina. S jedne strane, čini se kao da je prošlo stoljeće jer smo željeli odagnati sjećanje na tu golemu patnju, ali s druge strane, kao da se dogodilo jučer, toliko je duboka bila rana nanesena mnogim ljudima, a posebno djeci, mladima i starijima. Koje bismo pouke trebali izvući iz tog strašnog razdoblja koje sigurno nismo željeli proživjeti?

Zaboravljanje iskustava covida-19 događa se i ovdje gdje smo se, nažalost, našli uronjeni u iskustvo gigantskih dimenzija. Razlog zaboravljanja samo je dijelom potreba za otklanjanjem boli jer ona ponovno otvara rane i tjera nas da se suočimo s patnjom koju smo pretrpjeli. Ponekad se to događa zbog drugih briga koje poništavaju prethodne. U ovih pet godina svjedoci smo eskalacije problema, nakon pandemije bio je rat u Ukrajini, a zatim i u Gazi. Tu su sve neizvjesnosti zapadnog svijeta koje se postupno urušavaju, iz hitne zdravstvene situacije došli smo do kontinuiranog niza pitanja i problema. Posljedice ipak ostaju, jer zlo uvijek ostavlja trag dok se ne preradi i ne prepozna. Na primjer, mlađa djeca ponekad pokazuju znakove nesigurnosti, tjeskobe, zatvorenosti ili jednostavno pokazuju znakove da su propustila dio svog rasta. Potrebno je da netko to preuzme, da društvo preuzme tu patnju.

A što Nembro, njegova zajednica, može naučiti Italiju, razmišljajući o tome kako se suočio s dramatičnim razdobljem pandemije?

Tijekom pandemije, Nembro je svakako naučio snagu zajednice, pokazao je da postoji put kohezije, dijaloga na terenu između ljudi, između institucija i valorizacije onih koji su aktivni na terenu. Dakle, volonteri, župa, svi oni u hitnim slučajevima postanu kao padobran. Zajednica izgrađena snagom čini nas jačima i otpornijima, baš kao što samoća postaje drama unutar drame i mnoga djeca doživljavaju upravo to, posljedice napuštenosti, ostavljenosti. Naše iskustvo u Nembru bilo je jedno od kontinuiranih i rastućih pokušaja da budemo unutar odnosa koji se mogu otvoriti prema drugima. I najmlađi su učinili svoje! Mislim da možemo reći da oni koji su imali priliku uključiti se, osjetiti da ih drugi prepoznaju, čak i kada su morali ostati na distanci i nositi maske, ipak su imali dobro životno iskustvo. Oni koji se nisu mogli uključiti, oni koji su ostali u strahu danas su sigurno malo krhkiji i malo slabiji. Zajednice koje su cijenile solidarnost koja je tamo pokazana danas su zasigurno otpornije.

Predanost uključivanju lokalnih zajednica nije prestala s krajem pandemije…

Ne. S bivšim gradonačelnikom Nembra obilazim neke škole promišljajući upravo o tome: o vrijednosti zajednice. Promišljanje rođeno upravo iz iskustva covida otkriva da ponekad postoje vrlo lijepe životne priče, ljudi, čak i mladi ljudi koji su vidjeli plodnost biti na usluzi svima. Vrlo često, međutim, nalazimo priče o patnji zbog izolacije, zbog vremena koje je stalo i gotovo implicitnu molbu koja kaže „pomozi nam da više ne padnemo u ovakvo iskustvo“. Danas možda ne možemo reći da smo bolji. Nadali smo se da ćemo iz 2020. izaći bolji, čak je i Papa to rekao. Možda danas malo više sumnjamo hoćemo li biti bolji, možda nam ponekad čak dođe da kažemo da smo malo naučili, ali nije kasno da se vratimo razumijevanju stvarnosti i ponovno se preispitamo hoćemo li biti bolji.

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.

Vatikan: Papa predvodio molitvu i blagoslov gradu i svijetu