Uz biskupa Radoša u euharistijskom slavlju koncelebrirao je umirovljeni biskup Josip Mrzljak te dvadeset svećenika među kojima su bili svećenici središnjih biskupijskih ustanova, svećenici iz Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu: preč. mr. Željko Faltak, rektor, vlč. Vlado Razum, duhovnik te vlč. Josip Đurin, prefekt, župnici iz ređenikove rodne župe i župe đakonskog praktikuma: vlč. Kristijan Stojko i preč. Izidor Ferek, te ovogodišnji mladomisnici iz drugih biskupija.

Svetkovina Presvetog Srca Isusova ima svoj izvor u događaju Velikog petka i Isusove smrti na križu

U uvodu u misno slavlje biskup Radoš je podsjetio na jučerašnju svetkovinu Presvetog Srca Isusova koja je ujedno i Dan svećeničkog posvećenja te istaknuo kako je današnji spomendan Bezgrešnog Srca Marijina prikladni dan prezbiterskog ređenja. Uputio je zatim svoje pozdrave ređeniku Petru Krašeku, njegovim roditeljima i obitelji, župi njegova rođenja i đakonskog praktikuma, Bogoslovnom sjemeništu, Crkvi varaždinskoj, svećenicima, rodbini, prijateljima i okupljenim vjernicima koji svi zajedno, okupljeni oko euharistijskog stola žele biti dionici radosti svećeničkog ređenja, ali i molitve za novog svećenika Varaždinske biskupije.

U svojoj je homiliji biskup Radoš rekao kako jučerašnja svetkovina Presvetog Srca Isusova ima svoj izvor u događaju Velikog petka i Isusove smrti na križu kada je, iz Njegovog kopljem probodenog srca potekla krvi i voda, slika sakramenta krštenja i euharistije, sjeme Crkve. Podsjetio je biskup i na svjedoke toga događaja koji su stajali pod Isusovim križem, njegovu Majku, Mariju Magdalenu i učenika Ivana.
Nakon svetkovine Srca Isusova u kojoj promatramo Isusov križ slavimo Bezgrešno Srce Marijino, a Crkva u Službi riječi pred vjernike stavlja događaj hodočašća Svete obitelji u Jeruzalem kada su Marija i Josip izgubili Isusa te ga pronašli u hramu.

Protumačio je biskup u nastavku homilije kako su događaj Isusove smrti na križu i događaj iz današnjeg evanđelja povezani: „Nije li Marija prva proživjela muku križa Isusova, nije li već prošla put Isusovog groba? Tri dana je za nju izgubljen, za nju je u grobu. Nakon toga ona će ga pronaći u hramu, ona će ga vidjeti živog i za nju će to biti dan uskrsnuća. Marija treba sve to proći da bude nada, da podržava vjeru apostola koji još nemaju to iskustvo. Ovaj događaj ‘prve Kalvarije’ predznak je događaja Kalvarije na kojem će Marija ponovono biti kao Majka, kao Supatnica, kao ona koja čuva vjeru onih koji su pod križem, prve zajednice, prve obitelji, prve Crkve.“

Ako zatvorimo svoje srce tada nemamo što primiti i nemamo što dati

U nastavku homilije biskup Radoš je podsjetio i na lik svetog Josipa čiju godinu slavimo te promišljao o ulozi svetog Josipa u životu Marijinu i Isusovu. Sveti Josip Djevičin je djevičanski zaručnik rekao je biskup Radoš te pojasnio kako djevičanstvo i čistoća, život u celibatu na koji se svećenici obvezuju imaju temelj u ljubavi: „Svećenički život nije život bez ljubavi. Ako se svećenik odriče ljubavi, odriče se mogućnosti da bude pravi svećenik. Svećenik je čovjek ljubavi. Ako zatvorimo svoje srce tada nemamo što primiti i nemamo što dati.“

Svećenička ljubav je ona ljubav o kojoj nam govori papa Franjo u pismu uz proglašenje Godine sv. Josipa gdje govori kao je Sveti Josip očinskim srcem ljubio Isusa. Bog je svetom Josipu dao očinsko, Božje srce koje ljubi i to je srce bilo uzor Isusu na zemlji. Smijemo misliti, rekao je nadalje biskup, kako je u Josipovom očinskom, zasigurno, blagom i poniznom srcu Isus imao svoj uzor.
Ovih dana upravljamo svoje molitve Srcu Isusovu: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome“ jer srce koje ljubi, koje je ponizno, može biti i blago srce, istaknuo je biskup Radoš pojasnivši da svećenik treba imati upravo takvo srce kada susreće čovjeka u sakramentu ispovijedi: „tu nikada nemoj biti visok, nemoj se uzdići iznad grešnika. Ako to činimo nismo dostojni biti Isusovi poslanici, Njegove sluge, da pokazujemo Njegovo srce. U ispovijedi smo posrednici Božjeg milosrđa, Boga koji oprašta grijehe čovjeku. U ispovijedi treba biti istinit, govoriti Istinu s poniznošću, blagošću i ljubavlju koja oprašta“, poručio je biskup Radoš ređeniku.

Vjerujem da zahvaljuješ Bogu i da si svjestan kako je ljubavi ugrađeno na tvoj put svećeništva

Na kraju je homilije vraćajuću se na naviješteno evanđelje propovjednik spomenuo jedan detalj iz evanđelja koji govori o žalosti koju su Marija i Josip osjećali dok su tražili Isusa: „Žalost je znak ljubavi. Ne možemo ići kroz život ne vidjevši, ne osjećajući žalost onih koji su nama povjereni: biskup svojih svećenika, svećenici svojih vjernika, svi mi cijeloga puka. Ako ne osjećamo tu žalost postajemo zemlja u kojoj ne može rasti ni jedno sjeme, ostajemo besplodni. Danas molimo za Isusovu blagost, poniznost i molimo za osjećaj da možemo biti nositelji žalosti i tuge drugih, da možemo sudjelovati u njihovim žalostima i njihovim bolima.“

Obraćajući se završno ređeniku biskup Radoš ga je podsjetio na važnost molitve koja treba pratiti i natapati sjeme zasijano današnjim sakramentom u njegovoj duši kako bi donio plod: „Danas je to naša molitva i želja; neka ti Gospodin to da, neka učini tvoje srce po Svome srcu. Tada ćeš biti svećenik po Srcu Isusovu, tada ćeš biti svećenik Očeva srca.“
Nakon homilije uslijedio je obred svećeničkog ređenja u kojem je vlč. Petar Krašek primio red prezbiterata, a nakon toga po prvi puta kao svećenik suslavio euharistijsku žrtvu.

Na kraju svete mise biskup Radoš još jednom se obratio novozaređenom svećeniku:
„Vjerujem da danas zahvaljuješ Bogu i da si svjestan kako je puno ljubavi ugrađeno na tvoj put svećeništva. Iz puno rukavac tekla je voda života, ali uvijek je isti izvor, na Kalvariji, iz Isusova probodenog boka, iz Njegovoga srca. To je ljubav koja daje život. Zahvalni na toj ljubavi želimo Gospodinu i danas kazati hvala, s ovom žrtvom, ali i svojim životom i svojim poslanjem. Za koji trenutak zazvat ću Božji blagoslov na tebe i na sve nas. A onda ćeš ti svoj prvi mladomisnički blagoslov dati ovome puku, svima nama. A mi ćemo moliti da Ti, tvojim služenjem budeš blagoslov svojoj obitelji, župljanima gdje budeš poslan i cijeloj našoj Crkvi. Neka te Gospodin prati, neka svećeništvo bude tvoj život, ispunjen, radostan i sretan. Bog to može. Ovisi samo o nama da li to prihvaćamo. Neka ovaj blagoslov otvori dušu da Boga potpuno i u svemu prihvatimo.“