Peti korizmeni susret za studente i mlade
FOTO: djos.hr // Đakon Josip Vuksanović
Peti, ujedno posljednji korizmeni susret za studente i mlade pod nazivom „Kako ustrajati u molitvi?“, koji je predvodio đakon Josip Vuksanović, održan je u utorak 19. ožujka u osječkoj Župi sv. Ćirila i Metoda, izvijestio je Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Đakon Vuksanović prvo je htio čuti odgovore što mladima jest molitva, što pod tim misle. Neki od odgovora bili su: razgovor s Bogom, svjedočanstvo, slavljenje, zahvala, posvećivanje rada, slavlje mise. Potom je voditelj podijelio molitveni stav u tri razine.
Prva razina je kada molimo iz navike ili obaveze, ne želimo griješiti, propuštati misu ili molitvu te stoga molimo. Zapravo izvršavamo neku svoju dužnost, ali u tome ne uključimo svoje srce, ne dopuštamo dubinu susreta s Bogom.
Druga razina molitve je kada Bogu dolazimo jer od njega nešto očekujemo ili tražimo, u Bogu pronalazimo mir i spokoj ili ponekad osjetimo i neko oduševljenje. Ponekad smo toliko oduševljeni da tražimo i drugoga s kojim bismo molili, s njim želimo podijeliti tu radost. To je sve normalno, ali problem je kada osjećaji prođu, kada oduševljenje splasne. Mnogi tada izgube povjerenje u Boga, smatraju da im on više nije blizu ili je zaboravio na njih i onda se često vrate na onu prvu razinu molitve. Tamo možda dožive neko uslišanje, opet prijeđu na drugi korak i tako u krug.
Treći bi pak korak bio onaj u kojem molitva postane dio našeg života, a ne obaveza koju obavljamo. Đakon Vuksanović usporedio je to s hranom. U različitoj ponudi ponekad nešto i ne volimo, no znamo da nam je potrebno, znamo da je za naše dobro. Tako i molitva, ponekad nam je teška, zamorna, ne sviđa nam se kako nam ide, ali kad ne molimo, osjetimo da nam nešto nedostaje, da nam nedostaje to što danas nismo bili blisku Bogu. Molitva nam u tom koraku zapravo postane dio naše osobnosti. Mi se poistovjetimo s molitvom, želimo Boga u svom životu i da ona postane obilježje našeg života.
Zatim je kateheza nastavljena novim pitanjem, a zašto uopće molimo, zašto nam je molitva potrebna? Neki od odgovora bili su radi spasenja, žrtve, jer sami ne možemo. Đakon Vuksanović nadovezao se na te riječi dijelom molitve predslovlja: tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni, po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći, nego mi stječemo milost spasenja, koja zapravo sve sažima. Mi stječemo spasenje, mi se u tom susretu mijenjamo. Kada molimo, mi se družimo s Bogom, postajemo mu slični, više nismo isti. Tako vidimo da molitva nije samo razgovor kako to često znamo reći. Vidimo to na primjeru toga kako sigurno nemamo nekog prijatelja s kojim isključivo i samo razgovaramo, s kojim ništa drugo ne radimo. S prijateljima se družimo, razgovaramo, posjećujemo različite događaje, zabavljamo i sl. Zašto onda često Boga ne uključimo i u te druge sfere svog života, a ne samo razgovaramo u molitvi.
Što kada od Boga ne osjećamo odgovor, kada smo u suhoći, a živimo molitveno, molitva nam ne predstavlja naviku, već potrebu susretanja s Bogom? Đakon Vuksanović je pojasnio kako Bog nikad ne stavlja teret koji je veći nego što možemo nositi. Lako je ustrajati kad nam sve ide kako želimo. Ono naše oduševljenje će splasnuti, ali sjećajući se prethodnih Božjih dobročinstava nadamo se da će ponovno doći trenutak oduševljenja, trenutak rasvjetljenja neke situacije, samo trebamo biti strpljivi. Često molimo, ali ne vidimo pomak u svom životu. Nemojmo se previše fokusirati na tu neku nakanu. Možda trenutačno, nama ili nekome za koga molimo, to nije potrebno ili to nije za naše dobro. Bog ima svoj plan. Očitujmo mu svoje povjerenje i ljubav jer on zna najbolje, možda će za neko vrijeme i naše suze i suhoća biti veliki plod nečeg većeg. Put ustrajanja u molitvi nema konačni odgovor, ogroman je to napor, trud i vrijeme koje posvećujemo Bogu ostavljajući mu prostora da on djeluje onako kako je najbolje. U tome pronađimo svoj način molitve, onaj koji nas vodi bliže Bogu ne kopirajući nekoga drugoga.
Nakon kateheze uslijedilo je klanjanje križu koje je također predvodio đakon Vuksanović, a pjevanjem animirao Duhos bend. Po završetku susreta studentski kapelan Žigman uputio je riječi zahvale i ohrabrenja đakonu Vuksanoviću u njegovoj pripravi za svećeništvo, upućujući ujedno i čestitku povodom njegovog imendana. Nakon susreta bila je prilika za ispovijed i druženje. Volonterski tim također je ponudio ukrasne šalice i fotografije koje su zajedno izrađivali čijom prodajom će pomoći obitelj u potrebi. Idućeg utorka, 26. ožujka neće biti susreta za studente i mlade, već je organizirana velika ispovijed uoči Uskrsa u osječkoj konkatedrali. U 19:30 započet će pokorničko bogoslužje s ispitom savjesti, a od 20 sati i prilika za ispovijed. Na raspolaganju će biti više svećenika.
