„Okupljeni oko Gospodina u danima kada zajedno s Kristovim križem koračamo našim putem života, pozvani smo biti oko Isusa i slušati ga“, rekao je fra Bojan tumačeći navještaj u kojemu Luka kaže da su uz Isusa bile dvije skupine ljudi. „Carinici i grešnici koji su za pobožne Židove bili otpisani, ali evanđelist Luka kaže da su oni slušali Gospodina. Oko Isusa su bili i farizeji i pismoznanci koji su mrmljali. I mi, živeći u blizini Gospodnjoj i na križnom putu, imamo dvije opcije: možemo u svim teškoćama, nedaćama, događanjima biti oni koji slušaju Isusa ili možemo biti oni koji će mrmljati, koji će u svemu vidjeti zamjerke, koji će stalno vidjeti neke nedostatke, nešto što nedostaje. Nećemo biti promijenjeni ako u tome budemo ustrajali“, upozorio je fra Bojan, naglasivši da je zato dobro na početku križnoga puta“ probuditi vlastitu nakanu, da slušamo Gospodina. Da dopustimo Isusu da nam otkrije otajstvo i dubine svoje riječi u svim naznakama koje nam pruža“.

Fra Bojan je pojasnio i navješteno evanđelje o dvojici izgubljenih sinova i milosrdnom ocu koji je rasipan u svojoj ljubavi, u kontekstu činjenja grijeha i potrebe kajanja. „Čovjeka ponajprije čine odnosi. Mi dolazimo iz nekih životnih odnosa koji su nas bitno obilježili. Isus želi reći da smo pozvani biti zagledani u naše životne odnose, osobito one najtemeljitije. To su očinstvo, sinovstvo i bratstvo. Iz tih odnosa može se graditi istinska radost života, kao i istinska frustriranost života“, istaknuo je fra Bojan. Mlađi sin traži od oca da mu dadne dio imanja. „Da bi se to shvatilo, treba ući u logiku židovskog naroda. Sinovi su smjeli dijeliti očevu baštinu tek poslije njihove smrti. Kada umre otac, onda se dijeli zemlja. Ako mlađi sin traži oca da podijeli imanje, kao da time već zaziva njegovu smrt. Kao da mu kaže, ‘Ti meni nisi potreban otac. Ja mogu živjeti vlastitu slobodu bez tebe. Ti mi uopće ne trebaš’. U tome možemo nazrijeti kako nastaje grijeh. Grijeh nastaje kada kažemo našem nebeskom Ocu da možemo bez njega. Da sasvim slobodno možemo živjeti i bez njegove pomoći. Da nam razdijeli imanje. Da nam dade što se nas tiče, a ostalo, pusti me na miru. Grijeh je doista lom naše povezanosti s Bogom. Lom našeg odnosa s njegovom ljubavlju. To nije samo naš lom. To je i Božji lom. Jer kada mi sagriješimo, kada se u našem životu dogodi grijeh, onda se događa i lom Božjeg srca“, poručio je propovjednik, istaknuvši da „Bogu puca srce zbog našeg grijeha. On je dao slomiti svoje srce zato što smo se mi udaljili od njegove ljubavi“.

Mlađi sin živi razvratno, život bez Očeve milosti dovodi ga na dno. Htio se nasititi onim što su svinje jele, a svinje su za Židove bile nečiste životinje. „Grijeh nas uvijek dovodi do dna. Grijeh nas nikad neće dovesti na vrhunac. Grijeh nas uvijek baca dolje, on nas želi poniziti. Grijeh želi unakaziti naše dostojanstvo koje imamo kao sinovi i kćeri Božje. On nas želi dovesti na nešto prizemno, da robujemo svojim strastima, slabostima, svemu čemu se ne možemo oduprijeti, a što ne donosi radost“, poručio je fra Bojan. Zato je taj sin u jednom trenutku došao k sebi, kaže evanđelist Luka. „To je važan trenutak za svakog čovjeka koji dotakne dno – da dođe k sebi. Početak milosti i kajanja jest doći k sebi. Postati iznova svjestan tko si ti za Boga. Tko si ti za svog oca. Zato je milost kajanja iznimno važna za naš kršćanski život. Onaj tko u svom životu ne okusi milost kajanja, postaje tvrd. Onaj tko traži Gospodina kajanjem, traži njegovo milosrđe, taj postaje poput zemlje koja se natapa kišom, rosom. A zemlja koja je natopljena postaje plodna, možeš na njoj kopati. Kad na njivi ljeti oprži sunce, kad dva mjeseca ne padne kiše, zemlja je tvrda. To je čovjek koji ne traži Božju milost. On postaje poput tvrde, okorjele zemlje. Naše srce može biti jako tvrdo, okorjelo, bez obzira što živimo u Božjoj blizini“, upozorio je fra Bojan.

U tom smislu Luka donosi pripovijest o starijem sinu. On se nije udaljio od oca, ali nije živio u milosti kajanja. „I onda raste u svom egoizmu. Raste u svojoj oholosti, samodostatnosti. Raste u onome na što misli da ima pravo. I ne može dopustiti da njegov mlađi brat smije pogriješiti. Za njega to više uopće nije brat. Stariji sin kaže ocu ‘Eno, sin tvoj se vratio’. Prekrižio je mlađeg brata. Za njega on ne postoji. Zato što je on dostatan samom sebi. Zato što on kipti iz svog grijeha, iz svoje slabosti. I ne može vidjeti drugoga“, rekao je fra Bojan, potaknuvši: „U hodu za Kristovim križem, pozvani smo moliti za milost kajanja. Da nam Gospodin otvori srce, da upoznamo njegovo milosrdno lice. Da iskusimo ono što je iskusio mlađi sin, a to je da dođemo k sebi. I da znamo da, ako živimo u grijehu, imamo se kome vratiti. Čeka nas Otac koji želi da nas ugleda, da se gane nad nama, da nam potrči ususret i zagrli nas. Praštanje koje nam Gospodin daruje osobito u sakramentu pomirenja je Božji poljubac naših rana. Bog želi poljubiti tvoje rane. Bog želi iscijeliti tvoje lomove koje si učinio svojim vlastitim grijehom. Samo mu to treba dopustiti. Samo trebamo doći k sebi i zatražiti njegovu milost. I tada će se dogoditi radost u našem životu. Plod kajanja i plod Božjeg praštanja jest radost“, istaknuo je fra Bojan, poručivši mladima: „Nemojte dopustiti da vas grijeh ikada baci u očaj, u beznađe, u samodostatnost. Nego, iščupajte se Božjom milošću koja te čini radosnim, koja ti posvješćuje da je Bog onaj koji satire naše opačine, koji baca naše grijehe. Bog ne želi vidjeti naše grijehe, nego naše iskreno srce koje ga traži i koje ga posvema ljubi. Srce koje očekuje Božji zagrljaj koji iscjeljuje svaku bol i svaki lom. Dao Gospodin da i na križnom putu okusimo radost Božjeg zagrljaja i osjetimo milost Božjeg poljupca kojega nam daje po svom praštanju i po svojoj ljubavi“, potaknuo je fra Bojan Rizvan, zaključivši kako „zalutati s puta ne znači samo ne ići putem kojim ide zajednica, nego znači i zalutati svojim mislima, srcem, zalutati svojim traženjima. Neka nas Gospodin vrati da budemo zajedno na putu i da budemo dovedeni do gozbe njegove ljubavi na kojoj nas Gospodin hrani i u kojoj nas ispunja s radošću“.

Uvodnu molitvu početka križnog puta nakon mise, u novigradskoj crkvi predvodio je don Zvonimir Mikulić, povjerenik za mlade Zadarske nadbiskupije. „Zajedno s nizom tolikih Božjih prijatelja o kojima nam svjedoči Sveto pismo, i mi želimo prionuti uz Gospodina Boga, uz Sina Isusa kojega je Otac poslao u snazi Duha Svetoga i priznati ga Svevladarom, Gospodarom života i povijesti. Želimo slaviti njegovo sveto ime. Po našim hvalospjevima on ne biva veći, ali mi stječemo milost spasenja. Isusa hvaliti i slijediti u životu nužno znači ljubiti njegov križ, ali i onaj svoj“, rekao je don Zvonimir, poručivši mladima: „Ne bojte se križa! Ne znači da je sve što je neugodno i teško, automatski loše i da neće donijeti radost. Sudjelujmo u Isusovom križnom putu, ne samo u razmišljanju o onome što se dogodilo na Veliki petak, samo suosjećajući s Isusom koji pati, nego cijelim bićem. Dopustimo da nam Isus preobražava dubine duše, da Isus oblikuje sklonosti srca po kojima ćemo voljeti. Neka nam križni put, zajednički napor kojega ćemo činiti hodajući kroz dvije knjige koje je Bog ispisao: kroz knjigu prirode i knjigu Riječi Božje, neka nam taj put bude na osnaženje, da budemo kreposnog života“, potaknuo je don Zvonimir, zamolivši Gospodina da „svima obnovi vjeru, nadu i ljubav kao i stožerne, ljudske kreposti gdje je bitno naše nastojanje; to su razboritost, hrabrost, jakost i umjerenost“. „Nismo sami na životnom putu. Gospod je prisutan, u njega se pouzdajmo“, zaključio je don Zvonimir.

Prva postaja križnog puta izmoljena je ispred župne crkve u Novigradu, a ostale postaje molit će se putem u prirodi. Do večernjeg dolaska u Benkovac mladi će se zaustaviti i kod crkava u Pridrazi i u franjevačkom samostanu u Karinu, gdje će se zajedničkim ručkom okrijepiti.