Pođimo naprijed s Kristom!

Dragi mladi!

Sinoć smo, pred svetom hostijom, u kojoj se Isus dao za naš kruh, koji naš život iznutra nosi i hrani, započeli unutarnji put poklonstva. U Euharistiji, pak, poklonstvo treba postati sjedinjenje. S euharistijskim slavljem nalazimo se u Isusovu “času”, o kojemu govori i Ivanovo Evanđelje. Po Euharistiji taj njegov “čas” postaje naš čas, nazočnost među nama. On je sa svojim učenicima slavio izraelsku Pashalnu večeru, spomen na spasenjsko Božje djelo, koje je Izrael iz ropstva vodilo u slobodu. Isus je slijedio izraelski obred. Izgovorio je hvalbenu i blagoslovnu molitvu nad kruhom. No, tad se dogodila novost. On nije Bogu zahvaljivao samo za prošla velika djela, nego i za njegovo uzdignuće koje će se dogoditi po križu i uskrsnuću. Pritom se učenicima obraća riječima koje u sebi sadrže zbir zakona i proroka: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati. Ova je čaša novi savez u mojoj krvi”. Tada im dijeli kruh i kalež te im istovremeno daje zadatak da to što on sada čini, uvijek govore i čine na njegov spomen.

Što se tu događa? Kako Isus može razdijeliti svoje tijelo i svoju krv? Time što kruh čini svojim tijelom i vino svojom krvi i dijeli ih, unaprijed je preuzeo svoju smrt, prihvatio ju je iznutra i preobrazio je u čin ljubavi. Ono što je izvana brutalno nasilje, iznutra je čin ljubavi koja razdaje sama sebe, posve i do kraja. To je ta stvarna pretvorba koja se dogodila u dvorani Posljednje večere i koja je bila određena da pokrene proces preobrazbi čiji je posljednji cilj preobrazba svijeta time što će Bog biti sve u svemu (usp. 1 Kor 15,28). Svi ljudi oduvijek u svome srcu nekako očekuju promjenu i preobrazbu svijeta. Ovo je taj središnji čin preobrazbe koji jedini može promijeniti svijet: Nasilje se preobražava u ljubav, a tako i smrt u život. Zbog toga što preoblikuje smrt u ljubav, smrt kao takva već je iznutra prevladana, a uskrsnuće je nazočno već i u njoj. Smrt je istodobno ranjena iznutra i više ne može imati posljednju riječ. To je, takoreći, cijepanje atoma u najdubljoj dubini postojanja – pobjeda ljubavi nad mržnjom, pobjeda ljubavi nad smrću. Samo tom najdubljom unutarnjom eksplozijom dobra, koje svladava zlo, može započeti lanac preobrazbi koji postupno preoblikuje svijet. Sve ostale promjene su površne i ne spašavaju. Zbog toga mi govorimo o spasenju: Ono krajnje nutarnje i nužno već se dogodilo te smijemo stupiti u to događanje. Isus svoje tijelo može razdijeliti, jer zaista daje sama sebe.

Ova temeljna pretvorba nasilja u ljubav, smrti u život otad povlači za sobom sve daljnje pretvorbe. Kruh i vino postaju njegovo tijelo i njegova krv. Ali, na ovome se mjestu pretvorba ne smije zaustaviti već upravo tu mora zaista početi. Tijelo i Krv Isusa Krista darovani su nam kako bismo mi bili preobraženi. Mi sami moramo postati tijelo Kristovo, krvlju pomiješani s njime. Svi mi blagujemo od jednoga kruha. To, pak, znači: mi međusobno postajemo jedno. Klanjanje je već, kako smo rekli, sjedinjenje. Bog više nije tek nasuprot nas, netko posve drugi. On je u nama samima i mi u njemu. Njegova dinamika prožima nas te po nama želi zahvatiti druge i čitav svijet kako bi njegova ljubav zaista postala vladajuća mjera svijeta. Mislim da taj novi korak, kojega nam je darovala Posljednja večera, lijepo naznačuje razliku između grčke i latinske riječi poklonstvo. Grčka riječ glasi proskynesis. To znači gestu prostracije, priznavanje Boga našim istinskim mjerilom čije upute slijedimo. To znači da sloboda ne znači nauživati se i držati se neovisnima, već se ravnati po mjeri istine i dobra te tako sam postati istinit i dobar. Ta gesta je nužna, sve ako joj se naša čežnja za slobodom suprotstavlja. Njoj se, međutim, možemo posve posvetiti tek na drugom stupnju kojega otvara Posljednja večera. Latinska riječ za poklonstvo i glasi: ad-oratio – Dodir usta o usta, poljubac, zagrljaj i u konačnici ljubav. Od padanja ničice nastaje jedinstvo, jer je onaj pred kime se prostiremo Ljubav. Tako poklonstvo postaje smisleno jer nas ne podlaže nečem stranom već nas oslobađa za ono što je najintimnije u nama samima.

Vratimo se još jednom Posljednjoj večeri. Novost koja se tamo dogodila nalazila se u novoj dubini stare izraelske blagoslovne molitve koja sada postaje riječ pretvorbe te nam poklanja sudjelovanje u “času” Kristovu. Isus nam nije dao zadatak ponavljati pashalnu gozbu; ona je također jedan godišnji blagdan koji se ne može ponavljati po volji. On nam je dao zadatak stupiti “u njegov čas”. U njega, pak, stupamo po riječi svete moći pretvorbe koja se događa molitvom hvale i zahvale koja nas, pak, stavlja u kontinuitet s Izraelom i cijelom povijesti spasenja te nam istovremeno daje novost koju je ta molitva čekala iznutra. Ta molitva – koju Crkva naziva kanon mise – konstituirala je Euharistiju. To je riječ moći koja zemaljske darove na posve nov način pretvara u samodarje Božje te nas priključuje tome procesu pretvorbe. Zbog toga mi taj događaj nazivamo Euharistija, što je prijevod hebrejske riječi beracha – hvala, zahvala, blagoslov, a tako s Božje strane pretvorba: Nazočnost “njegova časa”. Isusov “čas” je onaj čas u kojemu pobjeđuje ljubav. To znači: Bog je pobijedio, jer je on Ljubav. Isusov “čas” želi postati našim časom i on to postaje kada u slavlju svete Euharistije dopustimo biti uključeni u onaj proces do kojega je Bogu stalo. Euharistija mora postati središte našega života. Nije pozitivizam i želja za moći kad nam Crkva kaže da nedjelji pripada Euharistija. U uskrsnoj zori najprije su Uskrsloga vidjele žene pa onda učenici. Tako su otad znali da je prvi dan u tjednu, nedjelja, njegov dan. Dan početka stvaranja postao je dan obnove stvaranja. Stvaranje i otkupljenje idu zajedno. Zbog toga je nedjelja tako važna. Lijepo je da je u mnogim kulturama nedjelja slobodan dan ili čak sa subotom čini takozvani vikend. No, to slobodno vrijeme ostaje prazno ako u njemu nema Boga. Dragi prijatelji! Katkad na prvi pogled izgleda neugodno za nedjelju isplanirati i svetu misu. No, vidjet ćete da upravo to slobodnom vremenu daje pravo središte. Ne dajte se odvratiti od nedjeljne euharistije te pomažite drugima da je otkriju. Da bi iz nje proizišla radost koju tako trebamo, moramo je naravno sve više i više iznutra razumjeti i naučiti je ljubiti. Potrudimo se oko toga – isplati se. Otkrivajmo nutarnje bogatstvo bogoslužja Crkve i njegovu istinsku veličinu: da nismo mi ti koji sami slavimo, nego da nam sam živi Bog priređuje slavlje. S ljubavlju prema Euharistiji ponovno ćete otkriti i sakrament pomirenja kojim Božja praštajuća dobrota uvijek iznova u našem životu mogućim čini novi početak.

Tko je otkrio Krista mora druge voditi njemu. Velika se radost ne može zadržati za sebe. Mora se prenositi dalje. Danas u velikome dijelu svijeta postoji značajni zaborav Boga. Čini se kao da se može i bez njega. No, istodobno postoji i osjećaj frustracije, nezadovoljstva svime i u svemu: To ipak ne može biti život! Zaista ne može. Tako u isto vrijeme sa zaboravom Boga postoji i takvo nešto kao procvat religioznoga. Ne bih želio proglasiti lošim sve čega u tome ima. U tome može postojati i iskrena radost da se netko nađe. No, i nadalje religija postaje tržišni proizvod. Čovjek si izabere što mu se sviđa, a neki od toga vješto znadu izvući dobit. Samoizabrana nam religija u konačnici ne pomaže dalje. Ona je ugodna, no u časovima krize pušta nas same. Pomognite ljudima otkriti istinsku zvijezdu koja nam pokazuje put: Isusa Krista. Pokušajmo ga sami bolje upoznati kako bismo svjedočeći i druge mogli povesti njemu. Zbog toga je ljubav prema Svetom pismu tako važna i zbog toga je važno upoznavati učenje Crkve, koje nam otključava Pismo: To je Duh Sveti koji je Crkvu u njenoj rastućoj vjeri uvijek uvodio i uvodi u dubinu Istine (usp. Iv 16,13). Papa Ivan Pavao II. darovao nam je prekrasno djelo u kojem je skupljena i predstavljena vjera stoljeća: Katekizam Katoličke crkve. Nedavno sam i osobno javnosti predstavio Sažetak toga Katekizma, koji je također izrađen po želji blagopokojnoga Pape. To su dvije temeljne knjige koje svima vama želim staviti na srce.

Naravno, same knjige nisu dovoljne. Stvarajte zajednice iz vjere. Posljednjih su desetljeća nastali pokreti i zajednice u kojima se može doživjeti snaga Evanđelja. Potražite zajedništvo u vjeri, suputnike koji zajedno nastavljaju onim velikim hodočasničkim putem koji su nam prvi pokazali Mudraci s Istoka. Spontanost novih zajednica je važna, ali je također važno očuvati zajedništvo s Papom i s biskupima koje nam jamči da ne tražimo privatne putove, nego u velikoj Božjoj obitelji koju je ustanovio Gospodin s dvanaestoricom apostola.

Još se jednom moram vratiti Euharistiji. “Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi” (1 Kor 10,17). On time želi reći: Budući da primamo istoga Gospodina i on prima nas, unosi nas u sebe, i međusobno smo jedno. To se mora vidjeti i u životu. To se mora vidjeti u sposobnosti opraštanja. Mora se vidjeti u osjetljivosti za potrebe drugih. To se mora vidjeti u spremnosti na dijeljenje. Mora se vidjeti u zauzimanju za druge koji nas se, bili blizu bili ma kako daleko, tiču. Danas postoje oblici dragovoljstva i oblika međusobnog služenja koje upravo naše društvo nasušno treba. Mi, naprimjer, ne smijemo stare ljude prepustiti samoći ili proći kraj onoga tko je u boli. Ako mislimo na Krista i ako živimo s njim, tada nam se otvaraju oči i tada više ne živimo sami sebi već vidimo gdje i kako nas netko može zatrebati. Ako tako budemo živjeli i postupali ubrzo ćemo opaziti da je mnogo ljepše da nas netko treba i da smo tu za druge, nego da se stalno pitamo o ugodnostima koje nam se nude. Znam da kao mladi ljudi želite velike stvari i da se želite zauzeti za bolji svijet. Pokažite ljudima, pokažite svijetu koji od učenika Isusa Krista očekuje upravo to svjedočanstvo i koji po znaku vaše ljubavi najprije može otkriti zvijezdu koju slijedimo.

Pođimo naprijed s Kristom i živimo svoj život kao istinski klanjatelji Božji. Amen.