Od pokojnika su se oprostila njegova rođena braća i sestre, rodbina, braća dominikanci i sestre dominikanke, drugi redovnici i dijecezanski svećenici, pripadnici Hrvatske ratne mornarice i ostali vjernici laici.

Sprovodne obrede predvodio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, a od pokojnika se uime vojnih kapelana oprostio dekan Splitskog dekanata don Branimir Projić. U propovijedi mons. Bogdan zahvalio je bratu Jozi za njegov višegodišnji pastoralni i dušobrižnički rad u Vojnoj biskupiji, istaknuvši njegovu jednostavnost i skromnost, ali ponajviše njegovu ljubav prema Katoličkoj Crkvi, Redu propovjednika i domovini Hrvatskoj.

Iako čvrstoća naše vjere ne umanjuje bol zbog ovozemaljskog odlaska naših bližnjih, rekao je mons. Bogdan, valja se uvijek prisjetiti ohrabrujućih riječi apostola Pavla: „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isus Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“.

Misu zadušnicu u dominikanskoj crkvi Sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu, uz dojmljiv nastup Klape sv. Jurja Hrvatske ratne mornarice, predvodio je mons. Bogdan. Poslije navještaja evanđelja okupljenim vjernicima obratio se provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković, a prije završnog blagoslova riječ zahvale bratu Jozi uputio je i prior dominikanskog Samostana sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu fr. Kristijan Dragan Raič.

Obraćajući se ožalošćenoj rodbini i prijateljima fr. Joze, provincijal Slišković u homiliji je istaknuo: „Unatoč tome što izgleda da nas je okupila smrt fr. Joze Mravka, tome nije tako. Smrt razdvaja, a ne okuplja. Nas je okupio njegov život. Nismo ovdje zato što je Jozo ili Hozo, kako smo ga zvali, umro, nego zato što je živio, a vjerujemo da i dalje živi te želimo moliti za njega i s njim i biti u molitvi povezani“.

Govoreći o fr. Jozi, provincijal Slišković rekao je da iza datuma, mjesta i činjenica stoje usponi i padovi, lijepi i teški trenuci, brige i opuštanja, žalosti i radosti koje su obilježile život dragog pokojnika. Mnoge od njih, rekao je fr. Slavko, nisu nam poznate. Naime, Hozo nije bio od onih osoba koje se vole hvaliti ili žaliti. Trebao je biti doista važan razlog da bi se nečim pohvalio ili na nešto požalio.

Provincijal Slišković prisjetio se što se sve moralo dogoditi da mu otvori i pokaže svoj ormar ispunjen lijekovima, koji su mu bili potrebni i tako ukaže na stanovita ograničenja u mogućnosti rada.

„Evanđeoskim rječnikom kazano, Hozo nije tražio počasna mjesta. Više je nalikovao slugama koje Isus stavlja za uzor: Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’. Možda je i to razlog što je rado prihvatio biti vojni kapelan i s ponosom tu službu obnašao. Ponosno je nosio i odoru Hrvatske vojske. Drago mi je svjedočanstvo kako je njegov povratak na tu dužnost, nakon stanke tijekom koje je iznova pastoralno djelovao u Hamburgu, dočekan s pljeskom. Ljudi su u njemu prepoznali čovjeka koji im je blizak, jedan od njih i onaj koji ih razumije. Slično je bilo i s višegodišnjim služenjem u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu. Prigodom svake posjete ovoj misiji redovito su me pitali o fr. Hozi i iznosili svoja pozitivna iskustva s njim. Ostavio je lijepo svjedočanstvo svećeničkog života u bijelom dominikanskom habitu. Osim redovitog pastorala bio je osoba koja je gradila zajedništvo, a zajedništvo s našim narodom i Crkvom osobito je svjedočio humanitarnim nastojanjima tijekom Domovinskog rata“, rekao je provincijal Slišković.

Uime Hrvatske dominikanske provincije zahvalio je bratu Hozi što je svoj život posvetio Gospodinu po dominikanskom Redu u ovoj Provinciji, a Gospodina molio da mu trud prepozna i primi ga u zajedništvo svetih.