Sprovodne obrede koji su počeli na samostanskoj rivi predvodio je u zajedništvu s krčkim biskupom Ivicom Petanjkom i ostalom okupljenom braćom franjevcima, svećenicima i rodbinom pokojnika fra Andrija Bilokapić, provincijalni ministar. Prije početka sprovodnih obreda pročitan je kratki životopis fra Klementa, a u homiliji nakon navještenog evanđelja fra Andrija je istaknuo kako se sa smrću susrećemo kao njezini pobjednici jer nasljedujemo Krista koji je naš „Put, Istina i Život“. Živeći s Kristom mi jasno objavljujemo da je naša budućnost u zajedništvu s njim. A upravo je tu istinu tako snažno živio naš brat fra Klement, rekao je fra Andrija. Uz molitvu i pjesmu sudionika sprovodnih obreda fra Klement je ispraćen do košljunskog groblja gdje je položen u zajedničku grobnicu.

Nakon sprovodnih obreda uslijedilo je u samostanskoj crkvi misno slavlje koje je predvodio biskup Petanjak u zajedništvu s fra Andrijom Bilokapićem, provincijalom, fra Tomislavom Šankom, vikarom Provincije, mons. Franjom Velčićem, generalnim vikarom Krčke biskupije te još petnaestak svećenika.

U homiliji biskup Petanjak je naglasio kako nas smrt uvijek iznenadi i dođe prerano, te kako nam se najčešće u tim trenutcima u sjećanje vrati slika posljednjeg susreta s pokojnikom. „Kad sam prije dva tjedna čuo da je fra Klement u bolnici i da je stanje veoma ozbiljno, reagirao sam spontano: ‘Pa što mu se dogodilo, u nedjelju je super izgledao’“, rekao je biskup Petanjak te nastavio: „ostaje mi u svježoj uspomeni nedjelja, 12. rujna, poslije podne, u 14 sati idemo prema barci i ja ga tu malo dalje od samostanskih vrata prvi put vidim s velikim štapom. Čini mi se da je viši od njega, a ni on nije zaostao u rastu, i pitam ga: ‘Što je to fra Klemente, od kad vi sa štapom hodate?’ ‘E, nisam više na noge siguran pa me strah ako nagazim na neki kamenčić da me ne obori na zemlju’. I samo koji dan poslije strah je postao stvarnost“, istaknuo je biskup te nastavio kako će mu ta slika Klementa s tim visokim i grbavim štapom uzetim iz košljunske šume ostati trajno u sjećanju. „Kao da ta figura na najbolji način izražava karakter i osobnost samog fra Klementa, koji je uvijek bio u pokretu, i nisi znao od kud će se pojaviti. Njegova je pojava najčešće bila tiha, nenametljiva, kao da ga nema i da ga ništa ne zanima, ali i opet svima daje do znanja da je tu i da je on tu s nekim razlogom i nekim poslom. I kao da je taj jednostavni štap koji se u posljednje vrijeme pojavio u njegovim rukama bila neka poruka franjevačkog pastira koji onako nenametljivo i služeći se onim što Bog daje i na put stavlja, šuteći obilazi oko svoje kuće, kao onako usput, u prolazu, a opet pazi je li sve na svome mjestu“, pojasnio je mons. Petanjak.

U nastavku, biskup je naglasio kako se u događajima smrti i ispraćaja dadnu iščitati i posebna značenja. Tako je i ovaj ispraćaj fra Klementa na blagdan sv. Jeronima znakovit. „Blagdani su uvijek radosni dani i u te dane se veseli, i dobro pojede i popije, a malo kome tada padne na pamet da je tog dana kad mi sebi dademo oduška taj svetac napuštao ovaj svijet, možda i u najtežim mukama, kao što su smrti mučenika. Na današnji dan, 30. rujna 420., sveti Jeronim je u Betlehemu u blizini špilje rođenja Isusova završio svoj zemaljski put, u zajednici koju je on utemeljio. Na dan kad vaša provincija slavi svoga nebeskoga zaštitnika, jedan od vaše braće, fra Klement se pridružuje njemu u vječnosti. Nadamo se da je ovo i za njega dan posebne proslave, jer se pridružuje jednoj novoj i proslavljenoj zajednici“, naglasio je mons. Petanjak.

„Ova nesretna pandemija između ostalog zla prouzročila je i to da mnogi odlaze s ovog svijeta osamljeni i ostavljeni i lišeni one posljednje utjehe da se bar netko nađe uz onoga koji odlazi s ovog svijeta. U tom vidu mogli bismo reći da je Gospodin Bog fra Klementu bio posebno naklon jer se pri njegovom zemaljskom odlasku uz njegov krevet našao njegov brat i gvardijan fra Diego, koji je molio liječnike da mu dopuste da bude uz njega u času njegova prijelaza i da taj put prema vječnosti prati svojom molitvom. U trenutku fra Klementova prijelaza uz njega je bio jedan od braće, pa kao da ste u tome jednom svi vi bili, a sada ga i kao zajednica i redovnička provincija ispraćate u krilo Abrahamovo i u društvo svetog Jeronima. Neka ovaj ispraćaj u svima vama i svima nama bude na porast naše vjere, na vjernije i savršenije opsluživanje svetog evanđelja i na dosljedniji redovnički život, po primjeru svetog Franje koji je često opominjao: ‘Počnimo, braćo, ispočetka, jer evo do sada nismo ništa učinili!’“, zaključio je mons. Ivica Petanjak.

Na koncu mise od fra Klementa Sršena se uime braće iz Provincije oprostio provincijal fra Andrija Bilokapić koji je spomenuo kako je iznova provincijsku zajednicu pohodila sestra smrt. „Prema Riječi, život i smrt se ne isključuju“, rekao je fra Andrija napominjući kako „ovaj rastanak postaje novi susret. Vjerujem da smo svi mi, ovih dana, kroz bolest i umiranje našega fra Klementa, imali milost novoga susreta i vrednovanja njegova prolaska ovom zemljom. Naš fra Klement je ostao, ili bolje reći, izrastao u jedno veliko evanđeosko dijete. On je svjedok franjevačke jednostavnosti, skromnosti, pokore i radosti. Braći se radovao. Rado je pamtio i ponavljao dobro koje smo govorili ili činili. Njegovo lice nam je objava naše ljubljenosti“. Fra Andrija je kazao kako  je „službe koje su mu povjeravane obnašao posve savjesno. U Samostanu je bio brat koji služi vedro i predano. Radio je intelektualno i materijalno. Niti jedan posao nije mu bio stran. Žarko se zauzimao za dostojno slavljenje liturgijskih slavlja. Trudio se da čisti budu sanitarni čvorovi. Osobito je bio založen oko dobra mlade braće koja su pristupala našoj zajednici. Više je poučavao primjerom negoli riječima. Njegovo poučavanje imalo je pokriće u njegovu načinu življenja. Mi franjevci, a osobito oni kojima je bio odgojitelj, rado smo se šalili na njegov račun. No, u toj šali nikada nije bilo grkosti. Bilo je uvijek radosti i dobrodušnosti. Takav je bio naš brat Klement“, napomenuo je fra Andrija ističući kako fra Klementu „nisu trebali dokumenti svijeta i Crkve da se raduje svemu stvorenom i da vodi brigu o zaštiti okoliša“.

Fra Andrija je nastavio riječima, „sve što rekosmo o našem fra Klementu izviralo je iz njegova molitvenog života. Na neki način, poput sv. Franje, postao je molitva. Ustajao je veoma rano; u ‘sitne sate’. Dan bi započinjao molitvom. Otajstvo Isusova časa, koje uprisutnjuje liturgija Crkve, rado je opjevao. Po njegovu pristupu slavlju euharistije i drugih liturgijskih časova vidjelo se da je uvijek došao pripravljen na molitvu. Na neki način, po njemu je na Košljunu ostao nazočan glazbeni trag sluge Božjega fra Ivana Perana“, zaključio je fra Andrija te zahvalio franjevcu kapucinu krčkom biskupu Ivici Petanjku, kao i rodbini naglašavajući kako mogu biti ponosi na Antu Klementa. Na koncu, fra Andrija je zahvalio i fra Klementu govoreći, „u našoj si zajednici ostavio sveti trag. Tome smo svjedoci mi koji smo te poznavali i s tobom život živjeli. Neka Sveti u tebi svetkuje svoju svetost“.

Govor odsutnog gvardijana fra Diega Deklića pročitao je fra Tomislav Šanko, vikar Provincije. U govoru fra Diego je izrazio žalost zbog nemogućnosti sudjelovanju u sprovodu, ali kako je istaknuo, „beskrajno sam Bogu zahvalan da me baš u ove dane pohodio bolešću koja nas je smjestila na isti covid odjel riječke bolnice. Soba do sobe, isto kao na Košljunu. Hvala Bogu da nisi posljednje trenutke na zemlji proveo sam, nego kako spada, u društvu svoga redovničkog brata“. Fra Diego je napomenuo i „neka te tvoja draga Gospa čiji si cijeli ružarij svakog dana neizostavno izmolio, baš po tom svetom lancu povuče ravno u nebo! Oprosti nama, svojoj braći, što smo te ponekad znali povrijediti! Moli za Košljun da ne prestane svijetliti kao mjesto autentičnog franjevačkog života i moli za našu provinciju. Hvala ti na svemu i čekaj nas u nebu!“, zaključio je gvardijan fra Diego Deklić.

Potom su pročitani i izrazi sućuti koji su ovih dana pristizali na Provincijalat i Samostan na Košljunu. Među njima, istaknuta je sućut apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj mons. Giorgia Lingue koji je istaknuo kako je ostao iznenađen viješću o prelasku fra Klementa u nebo, ali „i u isto vrijeme zadovoljan što sam ga još prije petnaest dana ponovno vidio na Košljunu, dijeleći s njime euharistijski stol i bratski objed. Tipične franjevačke vrline poniznosti, jednostavnosti, vedrine bile su kod njega očite. Dok izražavam moju iskrenu sućut, obećavam svoje molitve za njega i za čitavu zajednicu, zahvaljujući još jednom na gostoprimstvu“.

Svoju riječ sućuti uputio je i riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić koji iz osobnih razloga nije mogao biti na sprovodu. Istaknuo je kako je fra Klement darovao dio svećeničkog i redovničkog služenja i riječkoj Crkvi u Župi sv. Nikole, biskupa, te kako je on „doista bio dobri duh Košljuna, onaj koji je franjevačkoj prisutnosti na tom otoku davao posebno značenje“.

Pročitana je i sućut generalnog vizitatora Provincije sv. Jeronima iz Zadra fra Ivana Sesara koji je zahvalio Svevišnjem Gospodinu za dar takvog „samozatajnog, vrijednog i plemenitog fratra, istinskog sina sv. Franje“, zaželjevši da Gospodin po fra Klementovu životu i smrti blagoslovi Provinciju sv. Jeronima.

Pročitana je i sućut sestara Male Franjevačke obitelji s kojima je fra Klement vezan još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Misno slavlje i sprovodne obrede pjesmom je animirao košljunski zbor „Mir i dobro“ pod ravnanjem Anđela Žica, a u asistenciji su sudjelovali franjevački bogoslovi i novak Provincije sv. Jeronima iz Zadra te novaci franjevaca trećoredaca iz Krka. Nakon slavlja upriličen je domjenak u holu i samostanskoj blagovaonici kojeg su pripravili braća iz Samostana osobitom brigom fra Stjepana Žužića, ekonoma Samostana.