Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s predsjednikom Odbora HBK za pastoral Roma varaždinskim biskupom Božom Radošem, generalnim tajnikom HBK doc. dr. Krunoslavom Novakom, pročelnicima ureda HBK, delegatom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića mons. Zlatkom Korenom, misionarima Krvi Kristove predvođenima provincijalom o. Ilijom Grgićem, župnikom Župe sv. Josipa Damirom Ocvirkom i drugim svećenicima.

Sažalnicu kardinala Bozanića pročitao je kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkog mons. Zlatko Koren. „Redovnicu Karolinu poznajem još od studijskih dana u Rimu, a 1987. godine sudjelovao sam u raspravama ondašnje Biskupske konferencije, kada se odlučivalo da se s. Karolini povjeri pastoral Roma u našim dijecezama. To je poslanje označilo njezin redovnički život i njezina nastojanja. Mijenjale su se forme institucija i naslovi službe, a s. Karolina je do kraja života ostala povezana s Romima, za njih je živjela i njima služila. Danas smijemo s pravom zahvaliti dobrom Bogu za dar njezina života i djela, za karizmu kojom je bila obdarena, za tolike pastoralne inicijative koje je pokrenula ili se – u već zadane – svojom zauzetošću uključila: u radu s raznim skupinama vjernika, u evangelizaciji onih kojima je naviještala Krista, Spasitelja i Otkupitelja, i svjedočila kršćansku ljubav“, napisao je u sažalnici kardinal Bozanić, uputivši molitvu Gospodinu da obilno nagradi nesebično darivanje s. Karoline te da joj otvori vrta svoga Kraljevstva u nebeskom zajedništvu s utemeljiteljicom Klanjateljica Krvi Kristove sv. Marijom De Mattias.

Tajnica regionalne uprave Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove Regije Zagreb s. Damjana Kovačević pročitala je životopis s. Karoline i uime redovničke zajednice oprostila se od nje. „U predvečerje svetkovine Krštenja Gospodinova 8. siječnja u bolnici Merkur u Zagrebu preminula je s. Karolina u 72. godini života i 52. redovničkog života. Dvadesetak dana borila se s komplikacijama nastalim nakon zaraze koronavirusom, ali unatoč nastojanju liječnika da joj pomognu nije se uspjela othrvati. Cijela naša družba, njezina rodbina, brojni prijatelji i suradnici molili su s nadom da će nadići ovu nevolju jer se ona nikada nije lako predavala, ali Božji plan je očito bio drugačiji. On ju je našao spremnom i pozvao k sebi“, rekla je o posljednjim danima ovozemaljskog života s. Karoline s. Damjana Kovačević.

Uime Romske odgojne zajednice od s. Karoline oprostio se prof. dr. Neven Hrvatić. Spominjući da je tijekom godina sa s. Karolinom išao u brojna romska naselja, dr. sc. Hrvatić istaknuo je da je ona pronosila Božju riječ, molila je s Romima, pomagala im i prilazila na isti način kao visokim, javnim i crkvenim velikodostojnicima, s poštovanjem, uvažavanjem i iskrenom brigom za njihovo danas i njihovo sutra.

Podsjećajući da je Romska odgojna zajednica jedan od najdugovječnijih projekata programa Odbora za pastoral Roma HBK i djeluje od 1994. godine, dr. sc. Hrvatić rekao je da je s. Karolina bila glavna pokretačka snaga da se ta Zajednica održi sve do danas. „Upravo zbog s. Karoline Romska odgojna zajednica nije ni projekt, ni program, to su ljudi, to su prijatelji. S. Karolina učinila je Romsku odgojnu zajednicu zajednicom i načinom života gdje smo se svi u istom trenutku mogli osjećati kao Romi, kao ljudi i prijatelji. „Biti zajedno“ bilo je njezino geslo. I dijelila je s. Karolina, baš kao članica obitelji, rođenja i krštenja naše djece, prve korake i pričesti, svete potvrde, radosti, ali i žalosti i tuge kad nas je dolazila utješiti i moliti s nama“, kazao je dr. sc. Hrvatić.

Istaknuo je da je s. Karolina povezala naše Rome i sa svijetom, s Rimom, Vatikanom i papom sv. Ivanom Pavlom II., posebno kada su naši Romi bili na beatifikaciji prvog romskog blaženika Ceferina Giméneza Malla 1997. godine te s papom Franjom na Međunarodnom susretu Roma u Rimu 2015. godine.

Nadbiskup Hranić istaknuo je kako je Krist pozvao s. Karolinu k sebi na završetku božićnoga vremena, na dan kada se slavilo njegovo krštenje na Jordanu. Ono što je On po naravi, što je bilo objavljeno na njegovu krštenju – kada se čuo Očev glas s neba: Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina – postajemo i mi po milosti krštenja, postajemo posvojeni sinovi i kćeri nebeskoga Oca, bivamo pritjelovljeni Kristu, udovi njegova otajstvenoga tijela, lišeni istočnoga grijeha i čitavo naše biće postaje kliktaj nebeskome Ocu: Abba Oče! Dokumenti Crkve o posvećenom životu kažu da su osobe posvećena života „najsvjesniji, najzdraviji i najkvalitetniji dio Crkve” jer vrlo ozbiljno shvaćaju, prihvaćaju i nastoje živjeti milost krsnoga sjedinjenja s Isusom Kristom i čitav svoj život učiniti ugodnim prinosom Bogu Ocu, istaknuo je nadbiskup.

Po redovničkim zavjetima slobode od sebe a za Krista i njegovu Crkvu, po zavjetima poslušnosti svojim redovničkim poglavarima, po zavjetu djevičanstva, kako bi svjesno i slobodno živjele samo za Krista i pripadale samo njemu, te po zavjetu osobnoga siromaštva, kako bi sva njihova radost i svo bogatstvo bio Isus Krist, Bogu posvećene osobe, a s. Karolina bila je jedna od takvih, „poziv su i izazov čitavoj Crkvi, svima nama, da svjesno živimo svoju krsnu pripadnost Isusu Kristu i da svoje milosne darove koje nam je dao Bog, i same sebe stavljamo u službu Crkve” koja je preuzela Kristovo djelo i njegovo poslanje te Radosnu vijest o Očevoj ljubavi i njegovoj dobroti donesemo i ponudimo svakome čovjeku: Ti si sin moj, ti si kći moja – u tebi mi sva milina! Da ta riječ dopre do svakoga.

Redovničke poglavarice su tu karizmu navjestiteljice, katehistice i vjeroučiteljice, prepoznale kod s. Karoline i poslale je u Rim na studij teologije i duhovnosti kako bi se što bolje pripravila na tu službu u Crkvi. Svi smo ju poznavali kao vrlo otvorenu, komunikativnu, spontanu osobu kojoj su poteškoće i barijere bile izazov a ne zapreka. Poznavali smo je kao nekonvencionalnu redovnicu kojoj je redovničko odijelo nije bilo zapreka nego joj je davalo snagu i krila za nadilaženje svake barijere.

S. Karolina imala je „vatreno krštenje” u susretu s Romima, u naselju na teritoriju župe Kutina, u kojoj je dobila prvu službu kao vjeroučiteljica, što je obilježilo čitav njen redovnički život, istaknuo je nadbiskup Hranić. Romi su shvatili da je došla izraziti im poštovanje, prihvaćanje i ljubav. Osmijeh i vedre oči bili su snažniji od svake riječi, redovničko odijelo Romi su shvatili kao poruku crkvene osobe koja ih ne odbacuje nego prihvaća. Otad je sve češće bila s njima. Pripravljala je put Gospodinu do Roma, a Rome na izvor krsnoga vrela i drugih sakramenata. I nadasve liječila njihove komplekse manje vrijednosti koje smo im mi, gadže, nametnuli i namećemo, istaknuo je nadbiskup.

Dugo je s. Karolina bila jedina i sama u pastoralu Roma. Prvi koji je prepoznao i podržao njezin rad bio je mons. Vladimir Stanković, koji je posredovao kod njezinih poglavarica da s. Karolina obilazi romska naselja, osigurao auto i gorivo te dogovorio da ona misionari i među neromima te utemeljuje i prati laičke zajednice Krvi Kristove. Godine 1987., usvojen je njezin prijedlog za osnivanje odbora pri biskupskoj konferenciji za pastoral Roma. Svakoga je suradnika doživljivala kao čisti Božji dar. Kroz gotovo 40 godina rada s Romima i 35 godina animiranja rada Odbora HBK za pastoral Roma i sama je poprimila, kako bi rekao papa Franjo, „miris ovaca” te smo ju od milja zvali „Ciganica”. Romi su ju doživljavali i s ponosom voljeli kao svoju, istaknuo je između ostaloga nadbiskup Hranić.

Dodao je kako je s. Karolina dobro shvatila Božju pedagogiju, te zaželio da „našu dragu s. Karolinu” opranu u vodi krštenja, Gospodin pridruži onima koji su svoje haljine ubijelili u njegovoj, Jaganjčevoj, krvi i učini zagovornicom naših dragih Roma i pastoralnoga rada s njima.

Na pogrebu su se okupile brojne Klanjateljice Krvi Kristove, predstavnici romske zajednice, prijatelji i rodbina. Misa zadušnica služena je nakon pogreba u župnoj crkvi Sv. Josipa na Trešnjevci.