Sprovodno slavlje predvodio je fra Tomislav Šanko, provincijalni ministar u zajedništvu s fra Franom Delićem, gvardijanom samostana na Poljudu i fra Bojanom Rizvanom, definitrom Provincije te ostalom braćom franjevcima i rodbinom fra Marijana Mandaca.

Provincijalni ministar obratio se s nekoliko riječi ističući veličinu osobe koju je fra Marijan Mandac svojim životom pokazao. Zahvalio je Bogu na daru fra Marijana koji je zajednicu obogatio svojim radom na području patrologije i tako zadužio narod i Crkvu u Hrvata literaturom koju je ostavio iza sebe.

Nakon prvog dijela slavlja u prostorijama groblja, subraća su se uputila prema grobnom mjestu gdje je pokopan fra Marijan Mandac. Veliki broj franjevaca u procesiji pjevali su 51. psalam; praćeni velikim pljuskom i lošim vremenom, ali u nadi da je njihov brat sada u zajedništvu s Bogom o kojem je cijeli svoj život razmatrao prevodeći velebna djela velikih crkvenih otaca. Po završetku sprovodnih obreda, subraća su se uputila prema Samostanu sv. Ante na Poljudu gdje je slavljena Misa zadušnica.

Misu zadušnicu predslavio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo Frankopan Velić u zajedništvu s još tridesetak svećenika. Don Franjo je u homiliji poseban naglasak stavio na činjenicu da je fra Marijan Mandac volio šetati po Splitu i u svakoj toj šetnji „razgovarati“ s velikim umovima proslavljene Crkve. Spominjući nekoliko detalja iz života fra Marijana zaključio je don Franjo kako postoji snažna poveznica između ispraćaja Benedikta XVI. i Mandaca. Poput neizbrisivog traga Benedikta XVI. u životu vjernika i Crkve, tako je fra Marijan Mandac ostavio neistraživu riznicu bogatstva o kojima su pisali sveti oci te da nam svima preostaje zaroniti u dubine koje je na hrvatskom jeziku ostavio fra Marijan Mandac.

„Vazda budi, kršćanine!“ bio je odzdrav fra Marijana Mandaca mnogima, istaknuo je propovjednik, ističući kako je važno da naše srce živi stvarnost vjere koju se ispovijeda i put nade da će nas Gospodin po svetom krstu prepoznati kao svoje. Posebno je naglasio kako naša imena ne odražvaju nužno ono što smo mi zapravo, ali ovo ime „kršćanine“ odražava i govorom ispovijeda čiji smo i kakvi bismo trebali biti – Kristovi i njegovi nasljedovatelji u svemu.

Uspoređujući i druge crkvene naučitelje, don Franjo je istaknuo kako je i fra Marijan Mandac bio čovjek vjere te je homiliju zaključio molitvom da ga Gospodin oslobodi svake nesličnosti s njime i da njegovo srce očisti za susret s Bogom, Ocem milosrđa. Molio je da Gospodin prepozna toga kršćanina i uvede ga u radost svoga kraljevstva ljubavi i mira.

Nakon popričesne molitve gvardijan u Samostanu na Poljudu fra Frano Delić pročitao je životopis fra Marijana, ističući veličanstvene trenutke života patrologa našega vremena. Zatim je fra Andrija Bilokapić uputio svoju riječ oproštaja od svoga učitelja i brata: „…ovdje zahvalni ali i ožalošćeni zbore, Gospodin vam dao mir. Na poticaj našega provincijalnoga ministra fra Tomislava, u ovom času htio bih ‘promucati’ o Riječi – Životu čiji je ponizni, samozatajni i izvanredno marljivi sluga bio i ostaje fra Marijan. Apostol poručuje: „Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? (Rim 10, 14).

Brate Maćo – dragi fra Marijane, doista si bio i ostaješ izniman glasnik Riječi i čisti protok „milosti na milost“. Svaki tvoj pisani uradak, 33 knjige, uglavnom prijevodi otačkih djela koje su popraćene dragocjenim tvojim komentarima; te oko pedesetak stručnih članaka, bilo egzegetskih, bilo komentara spisa Crkvenih otaca jesu „milost na milost“. Po njima nas poslužuješ zdravim naukom Crkve i hraniš izvornom Hranom koja plodi Životom. Vrstan si poslužitelj poklada vjere Crkve.

Usuđujem se u ovom času biti veoma osoban. Dragi brate Marijane, bez tvoje riječi o Svetome – o imenima Svete Trojice, teško mogu zamisliti svoj krst, svoju upisanost „na ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19). Ostaje mi tek malo razumljiv znamen križa, kojim počinju i završavaju naša liturgijska slavlja kojim se znamenujemo na početku naše molitve i rada. Dragocjeno je tvoje uprisutnjenje novozavjetne i otačke poruke Trojedinoga u hrvatski jezik.

Ne znam je li itko, među hrvatskim teolozima, prije fra Marijana, progovorio o Bogu Ocu teološki i navjestiteljski? Njegov članak pod naslovom „Vjera u Boga Oca i bogosinstvo“ – hiotesia nezaobilazni je nauk o spoznaji sebe u odnosu na Boga; odnosno u spoznaji svoga kršćanskoga i ljudskog identiteta i dostojanstva. Inače, kažu da je rijetko tko u povijesti Crkve pisao o Bogu Ocu. Svi fra Marijanovi tekstovi objavljuju Riječ koja tijelom posta, objavljuju Božju brigu za čovjeka. Dokaz tome pismena je ostavština fra Marijana.

Rekoše da je Duh Sveti „zaboravljeni Bog“ u suvremenoj redovitosti kršćana. Temeljnu riječ o Duhu Svetom, koji je u prvim stoljećima Crkve imao slobodan protok u životu kršćana preveo je, tumačio i objavljivao naš fra Marijan. Njegova riječ o sv. Bogorodici nenadmašivo je i bistro štivo u čašćenju blažene Djevice. Ukazao nam je na zdravu marijansku duhovnost. Sveti krst stoji na početku kršćaninova postojanja. On jest žarišni događaj u otajstvu – „biti kršćanin“. Fra Marijan je uložio iznimno mnogo truda da nam  protumači sve novozavjetne krsne tekstove. Veleban je taj uradak. Tko može dosegnuti veličinu otajstva Sv. krsta? Pišući i govoreći o Sv. krstu, uprisutnio nam je i protumačio novozavjetne glagole pisane u aoristu. Približio nam je otajstvo našega krštenja „u Krista Isusa“. Izrečeno u aoristu: „umrijesmo grijehu; biste su-ukopani; biste oprani; biste posvećeni; biste opravdani; jednim Duhom napojeni; nas su-oživi; su-uskrisi; su-posjde…“. Po sakramentu krsta zbiva se palingenesia – iznovice stvaranje kršenika. Ono što se zbilo s umrlim i uskrslim Gospodinom, to se po Svetom krstu, zbiva s krštenikom. Prije krsta naša gospodarica bijaše smrt. Po krstu, pripadamo Uskrslom. Krsno otajstva plodi kršćanskim moralom. Kada ste to, kada ste ti – takvi; kada ste sudionici zbilje Uskrsloga, onda se i ponašajte u skladu s onim što postadoste. Tko li je čovjek „u“, „po“, „s“ Kristom! Koliko li nam puta naše bogoslužje pokušava u pamet i srce dozvati krsno otajstvo?

Ne ostaje li ovaj nauk Crkve, koji nam tako jasno i svježe dolazi po fra Marijanu, glas vapijućeg u pustinji. Spominjemo se različitih obljetnica u svome životu. Gdje je nestao spomenčin krsta nas krštenika? Kako bih bez Matinih tumačenja mogao moliti Očenaš? Kojeg li sadržaja u riječi – Učiteljevoj relikviji: „Abba“. To je znamen otajstvene razmjene Oca i Sina koja se zbiva u Ljubavi – u Duhu. Po toj riječi kršteniku je darovan pristup u samu nutarnju zbiljnost Svetoga.

Što mi je stavljeno u usta riječju „hagiastheto – sveti se ime tvoje…“.  Što li izgovaramo riječju epiousios – u našem prijevodu – svagdašnji. To je očaravajuća, neprevediva molitvena riječ. Mogli bismo ovdje dugo nizati. Ako se ne potrudimo učiti – čuti što nam to Gospodin stavlja u usta, kako ćemo vjerovati? Pretvorit ćemo najuzvišeniju molitvu kršćana u nabrajanje molitvenog obrasca, sa željom da Boga podčinimo sebi; da on izvrši našu volju.

Koliko bismo bili osiromašeni bez egzegetskih uradaka proslova Matejeva i Ivanova Evanđelja; prvoga navještaja uskrsnuća Evanđelja po Marku; kao i tumačenja kristoloških hvalospjeva. Što reći o knjizi „Krst i Euharistija u novozavjetno i otačko doba“? Bez povratka tim sadržajima i njihovu usvajanju, bojim se da ćemo i dalje tonuti u bezdan bezvjerja. „Povratak na izvore“ poziv je Crkvi i poziv Crkve. Izvrstan putokaz tome jest djelo našega fra Marijana. U naša posljednja dva susreta rekao mi je da mu je sv. Franjo najdraži čovjek – najdraži svetac.

Dragi Maćo, ne znam kako bih svetkovao liturgiju Crkve bez onoga na što me ti upućuješ. Što bi bilo s mojom osobnom duhovnošću? Ti si mi poput „kvočke“ koja je pronašla klas bogat zrnjem. Ti ga mrviš i piliće, odnosno mene neuka, poslužuješ zdravom hranom koja me potiče na Život u punini. Hvala ti za neizmjerno vrijedne pisane radove, kao i za dragocjene bratske susrete. Osobito ti hvala za sve što si pokušao učiniti za dobro Crkve; svakoga od nas. Teško je naći čovjeka koji je više od fra Marijana obogatio izvornom kršćanskom literaturom vjeru i kulturu Crkve u Hrvata.

Nadam se i molim da tvoj glas, vapijući pustinjače, u našemu prostoru, vremenu i jeziku neće ostati nečujan; neprepoznat. Hvala Stvoritelju za dar našega Mate – fra Marijana. Hvala za njegove roditelje Juru i Mariju. Hvala ognjištu gdje se najprije grijao ognjem Duha – obitelji Mandac i Samostanu Gospe Sinjske. Hvala upravi naše Provincije koja je prepoznala njegovu darovitost. Osobito hvala upravi Provincije Presvetog Otkupitelja i profesorskom zboru Teologije u Makarskoj koji su mu omogućili da odjelotvori ovako velebno djelo. Tebi, dragi brate, nikada dovoljno ne mogu reći: hvala! Tebe vidi i pozna smo Onaj koji te stvori i čiji si službenik bio i ostaješ. Počivaj u onom neizrecivom „shalom“ Uskrsloga, o kojemu si izvrsno pisao i govorio u svom nastavničkom i propovjedničkom radu. Do viđenja, u punini sretnoga dočetka!“

Nakon tih dubokih i dirljivih riječi zahvale, obratio se i dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu fra Šimun Bilokapić koji se osvrnuo na život i djelo fra Marijana Mandaca te je na poseban način istaknuo kako će se o fra Marijanu Mandacu tek govoriti. Tako je najavio i komemoraciju na spomenutom Fakultetu o fra Marijanu Mandacu koja će se održati u četvrtak 12. siječnja 2023. u prostorijama Fakulteta.

Pročitana je i sažalnica dubrovačkog biskupa Roka Glasnovića koji na poseban način izražava sućut Provinciji i rodbini brata Marijana.

Na samom kraju slavlja obratio se i provincijal Šanko, koji je zahvalio svima koji su iskazali svoju blizinu i sućut; okupljenoj braći svećenicima, predvoditelju slavlja, a na poseban je način zahvalio njegovateljicama koje su kršćanskom ljubavlju skrbile za zdravlje fra Marijana Mandaca.