Misu, obred odrješenja i pokop na groblju sv. Jerolima u Lovrinčevićima predvodio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Franjo Frankopan Velić u koncelebraciji sa župnikom don Ivanom Perišem, biokovskim dekanom fra Josipom Repešom i ostalim svećenicima.

Don Franjo Frankopan je na početku mise kazao da su splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša i umirovljeni nadbiskup Marin Barišić zajedno u molitvi s obiteljima žrtava i sa svim nazočnima. Istaknuo je da kao kršćani činimo tjelesno i duhovno djelo milosrđa: tjelesno, da nakon brojnih desetljeća pokapamo žrtve strašnih zločina i duhovno da se za njih molimo jer nisu umrli na prirodan način nego je iznenada, brutalno na najgori mogući način njihov život prekinut. Pozdravio je obitelji, potomke žrtava, predstavnike civilnih vlasti Republike Hrvatske: izaslanika predsjednika Sabora saborskog zastupnika Luku Brčića, izaslanicu potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Ivonu Paltrinieri, ministricu regionalnog razvoja i fondova EU Natašu Tremišak, zamjenike splitsko-dalmatinskog župana: Antu Šošića i Stipu Čogelju, načelnika Općine Zagvozd Miroslava Gaću i druge načelnike. Iako je od ekshumiranih 30 žrtava Drugoga svjetskog rata identificirano njih 10, Bog poznaje svaku žrtvu po imenu, naglasio je predvoditelj mise.

U propovijedi je generalni vikar govorio o nebrojenim žrtvama totalitarnih režima, o žrtvama Domovinskoga rata, o zatiranju ljudskoga dostojanstva, ali i o utjesi i nadi koju donosi Isusova žrtva na križu, koju donosi Božja ljubav, pravda i dobrota. U tom je svjetlu tumačeći biblijska čitanja podsjetio na plač proroka Jeremije, svjedoka neprijateljskog osvajanja i uništavanja svetoga grada Jeruzalema, svjedoka pokolja stanovnika grada Jeruzalema. „Jeremija je gledao kako su nevini ljudi izgnani iz kuća i kako ih Babilonci nemilosrdno muče, kolju i ubijaju te njihova tijela bacaju i zatiru zadnji trag ljudskoga dostojanstva. Da je Jeremija za vrijeme Drugoga svjetskog rata ili pak Domovinskoga rata prošao kroz naše krajeve iste prizore bi mogao gledati. I ovaj plač proroka Jeremije nije samo plač nad nevinim stanovništvom, to je plač nad nebrojenim žrtvama totalitarnih režima koje su ubijene u našoj domovini Hrvatskoj, u Europi ali i po cijelom svijetu. Ali to nije beznadni plač već je prvenstveno suosjećanje sa žrtvama i s preživjelima. Svi su na njih zaboravili, ali Jeremija nije, on ih se spominje i za njih moli“, kazao je don Franjo Frankopan.

Zahvalio je Bogu što danas na ovom mjestu vidi ne samo jednog Jeremiju koji je došao pomoliti se, zaplakati i suosjećati, već veliko mnoštvo Jeremija što je znak nade i svjedočanstvo da zločinci nisu imali zadnju riječ i da nisu uspjeli u tome da naše drage pokojnike zatru da ih nitko više nikad ne nađe. „Bog ih je sve ove puste godine nosio u svome srcu. Prorok Jeremija i drugi sveci molili su za njih. Bogu hvala došao je dan kad smo našli njihove kosti.“

Budući da je i pala kiša nad biokovski kraj, propovjednik je kazao da je i nebo zaplakalo a da je zemlja koja je primila njihovu krv vikala do Boga. U tom je kontekstu podsjetio na misao iz Poslanice Hebrejima da krv Abelova, viče do neba, ali i da ima krvi koja je jača od Abelove, a to je Kristova krv. Tumačeći evanđeoski tekst, koji govori o Isusovoj smrti na križu na Golgoti, kazao je da je Isus na sebi nosio križ i ovih 30 žrtava i svih koji su stradali tijekom 20. stoljeća od različitih totalitarnih režima. Međutim, Isus je nosio i križ neprijatelja i u njima je patio, naglasio je don Franjo Frankopan te dodao: „Kad Isus umire na križu, događa se velika promjena. Na Golgoti, gdje je najviše pogaženo ljudsko dostojanstvo i gdje se najviše pokazala ljudska mržnja i zloća jer je ubila Boga koji je hodio zemljom čineći samo dobro, maksimalno se pokazuje Božja ljubav i dobrota. Tako i danas, ovdje u Biokovskom Selu, u Lovrinčevićima nekoć je govorila ljudska zloća, ali Božja je zadnja. Ovdje se očituje njegova ljubav. Na Golgoti se dogodilo kajanje i obraćenje nekih, tako i u ovoj svetoj misi molimo za neprijatelje, za počinitelje zločina, za njihove potomke. Kad vide ovu spomen grobnicu, kad budu čitali u medijima o ovoj svetoj misi i o drugim komemoracijama, dao Bog da se u njihovom srcu nešto pokrene, da se pokaju barem za čine svojih predaka i da promijene svoj život. Tolika je snaga Kristove krvi da neprijateljska srca može promijeniti.“

Potaknuo je sve na molitvu Kristu da u našim srcima ne vlada gorčina nego da budemo zahvalni Bogu za sve dobro koje nam čini, za naše pokojne, za sve koji su se založili da ovo mjesto bude mjesto molitve i spomena. Zahvalio je hrvatskim braniteljima koji dobro znaju što je stradanje. „Drago mi je da hrvatski branitelji iz Domovinskog rata sudjeluju u radu Ministarstva branitelja kao i u ovom pothvatu. Neka vas Bog nagradi za dobra djela koja činite! Golgota nije samo mjesto umiranja i smrti nego mjesto uskrsnuća. Zato ovo evanđelje završava sa scenom Isusova uskrsnuća. Zadnja riječ je anđelova: ‘Što tražite živoga među mrtvima?’ To isto pitanje upućuju nam ova tridesetorica. Njihove duše su u dobroj Božjoj ruci, a tjelesa će ovdje privremeno počivati do dana uskrsnuća. Tako za nas kršćane Golgota koliko god je teška i bolna uvijek je i mjesto uskrsnuća. Zato, draga braćo i sestre, u jednom oku imamo suzu žalosnicu, ali u drugom oku imamo suzu radosnicu jer znamo da je ova komemoracija pobjeda dobra, svjedočanstvo uskrsnuća i da će se na kraju uspostaviti potpuna pravda, da će Bog primiti u svoje zajedništvo sve one koji su činili dobro, koji su morali trpjeti i patiti tijekom ovoga zemaljskoga života, sve one koji su se tijekom života pokajali za svoje zločine, a osudit će one koji su ustrajali tvrdokorno u zlu. I tako će se uspostaviti potpuna pravda“, istaknuo je generalni vikar pozvavši nazočne da na oltar prinesu sve rane i boli i dopuste Isusu da ih preobrazi, kako bi naš križ bio kao i Isusov križ znak pobjede. „Neka nam u tome pomogne zagovor Blažene Djevice Marije, najmoćnije odvjetnice hrvatskoga naroda, bl. Alojzija Stepinca i bl. Miroslava Bulešića kao i svih hrvatskih blaženika i svetaca.“

Riječ zahvale na kraju misnoga slavlja, koje je svojim pjevanjem uveličao zbor Župe sv. Petra iz Ciste Provo, uputio je župnik don Ivan Periš. Nakon mise komemorativni program nastavljen je na groblju gdje su se nazočnima obratili: Tanja Čubelić, uime obitelji žrtava, Miroslav Gaće, načelnik Općine Zagvozd, Ivona Paltrinieri, izaslanica potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja te ravnateljica Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja i saborski zastupnik Luka Brčić, izaslanik predsjednika Hrvatskog Sabora.

Tanja Čubelić, čiji je djed Ivan Škeva (zidar i otac šestero djece) ubijen i bačen u jamu naglasila je da su svi ti mladi civili prvo ubijeni (u studenome 1944.) pa onda osuđeni (u siječnju 1945.) kao ubojice, izdajice i neprijatelji NOB-a. Oduzeta im je sva imovina, obitelji su progonjene, ostavljene gladne i oduzeta im je sva imovina. „U ovih 78 godina oni žive u srcima svojih voljenih, koji nikada nisu odustali od njih. Usprkos svima koji su se u vrijeme komunizma trudili sakriti njihove jame, uskratiti donošenje cvijeća i svijeća, oni nisu bili zaboravljeni. Njihove jame su imale i cvijeće i svijeće kao da su znali da će jednoga dana doći vrijeme kada će kršćanski na dostojanstven način biti sahranjeni u grobove.“ Prošlost ne možemo ispraviti, ali možemo krenuti dalje u nadi da se prošlost više nikada neće ponoviti i da će svatko tko traži svoje najmilije bilo iz Drugoga svjetskog rata ili iz Domovinskoga rata pronaći svoj mir, poručila je Čubelić.

U svom govoru načelnik Gaće je, između ostaloga, kazao da je jedini grijeh žrtava bio što su bili istinski domoljubi, što su Boga molili i za svoju se svetu zemlju borili, a ubili su ih oni koji nisu imali straha ni od Boga ni od čovjeka. „Smatramo da svaka žrtva zaslužuje dostojanstven posljednji ispraćaj po našim narodnim katoličkim crkvenim običajima. Oni će napokon u Bogu naći ovozemaljski počinak u društvu svoje subraće, njih 27 koji se već nalaze u zajedničkoj grobnici.“

Ravnateljica Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja Ivona Paltrinieri je uz svoje suradnike najviše pridonijela ekshumaciji i ovom komemorativnom činu. Zahvalivši svima koji su u tome sudjelovali iznijela je rezultate antropološke analize tijekom identifikacije. Među ovim žrtvama 30-oro muškaraca većina su mlađe i srednje životne dobi između 20 i 45 godina starosti, samo tri osobe su iznad 45, a pet osoba bilo je mlađih od 20 godina. Gotovo sva tijela imala su traume lubanje, a za mnoge se moglo dokazati da se radi o strijelnim ranama. Prioritet Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja je uz rad na ovoj problematici ostaju nestale osobe u Domovinskom ratu i rješavanje njihove sudbine. Republika Hrvatska još uvijek traga za 1838 osoba.

„Premda danas pokapamo njihova zemna tijela, ne pokapamo memoriju na način kako su završili svoj život“, istaknuo je, između ostaloga, izaslanik predsjednika Sabora Luka Brčić istaknuvši da je na tkivu hrvatskog tijela nažalost previše jama, najčešće se spominje broj od 1700.

Uslijedilo je slaganje državne zastave i predaja zastava za župu generalnom vikaru, za Općinu Zagvozd načelniku i za obitelji žrtava gđi Ruži Mikulić, čiji otac ostaje pokopan u zajedničkoj grobnici. Prvo su ceremonijalno spuštena dva mala lijesa s posmrtnim ostacima identificiranih osoba, a potom ostalih 20 malih ljesova s neidentificiranim žrtvama. Nakon toga položeni su vijenci, a program je završio hrvatskom himnom „Lijepa naša domovino“.

Na zajedničkom ispraćaju prisustvovale su i obitelji identificiranih žrtava, a većina njih će nakon toga prevesti posmrtne ostatke svojih srodnika i u dogovoru sa svojim župnicima organizirati pojedinačne pokope u obiteljske grobnice, dok će posmrtni ostaci neidentificiranih osoba biti pokopani u zajedničku grobnicu na spomenutom groblju u Lovrinčevićima, Biokovsko Selo.

Ministarstvo je temeljem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugoga svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja i prikupljenih vlastitih saznanja, od 19. do 27. listopada 2018. godine, provelo probna iskapanja i ekshumacije na području općine Zagvozd u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Na tri lokacije: „Jerkuša“, „Mavića ograda“ i „Sudišće kod bora“ ekshumirani su posmrtni ostaci 30 žrtava Drugoga svjetskog rata. Prema zaprimljenim saznanjima međuresornih institucija žrtve su dovedene na lokaciju Jerkuša s područja Imotskog, Vrgorca i Makarske te su ubijene i bačene u tri jame 11. studenoga 1944. godine. Ministarstvo je provelo postupak identifikacije i pritom utvrdilo identitet 10 osoba: Petar Vrdoljak, Lovor Dujmović, Stjepan Bitanga – Ćipa, Ivan Škeva, Josip Zdilar, Nediljko Lasić, Mate Pavlinović – Bimbo, Bartol Ciciliani, Mijo Rudež i Ivan Iće Gabelica Procipović.