Sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Darkom Tvrdojevićem i još petoricom svećenika.

Riječ sućuti uime župe rodbini i susestrama uputio je župnik Tvrdojević.

Život i djelo s. Josipe ocrtala je vrhovna glavarica Družbe Služavki Kristovih s. Emanuela Nikolić. Ona je uputila zahvalu susestrama koje su se o pokojnici brinule, svećenicima koji su je opremili sakramentima, medicinskom osoblju te redovnicama drugih družbi i vjernicima koji su je ispratili u vječni počinak.

Nakon pokopa misu zadušnicu u kapeli sv. Lovre na Gradskom groblju predvodio je nadbiskup Hranić.

Aktualizirajući odlomak iz Pjesme nad pjesmama nadbiskup Hranić je u homiliji pojasnio:  „Kristova zaručnica, vjerna Josipa, koja ga je budno čekala, otvorila mu je svoja vrata i sada se ostvaruje – Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, i on je željan mene. A zaručnik joj klikće i tepa – samo je jedna zaručnica moja…“

Naglasio je kako je s. Josipa od svoje rane mladosti znala kome pripada i tko je njezin Zaručnik. „Shvatila je da je izabrana te je odlučila uzvratiti Zaručniku svojom ljubavlju i pokloniti mu čitav život. Njezina majka patnica i Župa u kojoj je odrasla, primila sakramente, a koja je jedna je od najpoznatijih župa u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj po broju duhovnih zvanja što ju je iznjedrila iz svoje sredine su ne samo biološko, nego i duhovno rodoslovlje u kojemu je s. Josipa rasla, dozrijevala njezina vjera te vjerničko iskustvo unutar kojega je osluškivala i čula poziv da se odazove kao Kristova zaručnica“, kazao je.

„A, onda su joj duboka i snažna vjera, molitveni i sakramentalni život zaručnice te ponizno predanje zaručniku Isusu Kristu u samostan bili nepresušni izvor vjernosti, postojanosti i snage za ponizno i samozatajno redovničko služenje, te se uvijek iznova potvrđivala kao samozatajna i ponizna Služavka Kristova i kao jedan od solidnih stupova i čimbenik svoje redovničke zajednice te čimbenik njezine nutarnje stabilnosti i vjernosti Kristu Kralju i Gospodaru svega stvorenje. Zahvaćena i trajno po molitvenom i sakramentalnom životu napajana na tom vrelu dara Duha Svetoga s. Josipa je kroz čitav svoj život osluškivala i slijedila budno Zaručnikov glas – Ako je tko žedan neka dođe k meni, neka pije koji vjeruje u mene“, rekao je propovjednik.

„Živjela je od euharistije, u pričesti se sjedinjavala sa svojim Zaručnikom Kristom Gospodinom, živjela je od mističnog iskustva, intimnog zajedništva s Njim i rasla u vjerničkoj mudrosti i redovničkom predanju. Živjela je i svjedočila do posljednjega daha svoga života, svoju pripadnost Gospodinu provodeći čitave dana u adoraciji svoga zaručnika i u molitvi za sve nas koji smo joj se preporučivali“, rekao je uz ostalo o pokojnici mons. Hranić.

Dodao je kako pok. Josipa svjedoči da je lijepo biti dodirnut Bogom, biti Božji, poput nje sav pripadat Bogu i živjeti s njime. Zaključio je kako nijedan poziv ne može biti ostvaren i sretan bez molitve i vjernosti Božjoj riječi, bez rasta u vjeri, rada na sebi, samoodgoja i bez spremnosti na žrtvu i odricanje, i velikodušnu i poniznu ljubav u darivanju Bogu i bližnjemu.

„Krist Gospodin s. je Josipu suobličavao sebi, ispunjavao je svojom dobrotom, blagošću, osjećajem za drugoga, milosrđem i ljubavlju“, ustvrdio je nadbiskup.

Na kraju je pozvao vjernike da mole za nova duhovna zvanja.

Podsjetimo, s. Josipa (Kata) Ivkić preminula je okrijepljena sakramentima u nedjelju, 18. kolovoza 2024. u samostanu Družbe sestara služavki Kristovih u Slavonskom Brodu.

S. Josipa rođena je 1937. u Vidovicama kod Orašja u Bosanskoj Posavini, u župi Sv. Vida poznatoj po velikom broju duhovnih zvanje, jer imaju 50-ak svećenika i isto toliko redovnica. Kada joj je bilo 16 godina umro joj je otac Vidan te je odrastala uz majku Ljubu, četvero braće i sestara. Iako su je svi odgovarali od redovništva jer je su je najstariju od sve djece trebali kao pomoć u obitelji, bila je ustrajna u odabiru duhovnog poziva koje je osjetila još u djetinjstvu. U 18. godina svoga života otišla je u samostan.

Prve zavjete položila je 1960., a doživotne 1966. Služila je u više mjesta u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj. Najduže je radila kao sakristanka u Vinkovcima i Mrkopolju, a više je godina radila i kao kuharica. U poslušnosti i ljubavi prema Kristu, prihvatila je tu službu, iako u početku uopće nije znala kuhati. Susestre je pamte kako je radeći u kuhinji u jednoj ruci držala krunicu, a u drugoj kuhaču. Krasila ju je vrlina urednost i čistoća. Uzor i pomoć u redovničkom životu bila joj je Blažena Djevica Marija za koju tvrdila da joj je izmolila duhovni poziv.

Najviše je djelovala u Slavonskom Brodu – 46 godine, a u župi je znaju kao tihu samozatajnu, vedru i veselu, vrijednu, poslušnu, vjerodostojnu, poniznu, skromnu i požrtvovnu redovnicu. Tu je u zajedništvu sa susestrama i župnikom 2020. godine na blagdan Mučeništva sv. Ivana Krstitelja proslavila dijamantni jubilej – 60 godina redovništva. Radije je slušala nego govorila, a u užim je krugovima bila zanimljiva. Posebno mjesto njezina boravka bila je kapelica koju je s puno ljubavi redovito uređivala, posebno vodeći brigu oko oltara. Tu je provodila puno vremena u molitvi do dugo u noć. Molitva je bila njezin život sve do zadnjega daha kada je preminula u molitvenom ozračju i prisutnosti susestara.