Hodočašće je u sinjskom svetištu okupilo hrvatske vojnike, policajce i branitelje kako bi Bogu i nebeskoj Majci Mariji u misi iskazali zahvalnost za sva primljena dobročinstva, moleći za njihovu zaštitu i pomoć u svakodnevnom životu. Zapovjednik ovogodišnjeg hodočašća bio je načelnik ureda zapovjednika Hrvatske ratne mornarice brigadir Darko Podrug koji je upalio zavjetnu svijeću hodočašća.

Uz pridržavanje svih epidemioloških mjera koje su propisale nadležne institucije, na hodočašću su sudjelovali izaslanik ministra hrvatskih branitelja državni tajnik u MHB Špiro Janović, izaslanik Ministarstva unutarnjih poslova Ivica Franić, obnašatelj dužnosti načelnika PU splitsko-dalmatinske Slobodan Marendić, načelnik PU šibensko-kninske Ivica Kostanić, načelnik PU dubrovačko-neretvanske Ivan Pavličević, izaslanik PU zadarske i načelnik Pomorske i aerodromske policije u PU zadarskoj Petar Strmota, gradonačelnik Grada Sinja Miro Bulj, pripadnici Hrvatske vojske iz Sinja, Knina, Splita, Zadra i Benkovca, policijski službenici iz PU splitsko-dalmatinske, PU dubrovačko-neretvanske, PU šibensko-kninske i PU zadarske, pripadnici Hrvatske vatrogasne zajednice, povijesne postrojbe Krapinski Ilirci, Društvo Poljičana Sveti Jure Priko, Varaždinska građanska garda.

Ovogodišnje hodočašće započelo je okupljanjem hodočasnika ispred franjevačkog samostana u Sinju. Cijelo prijepodne bilo je moguće pristupiti sakramentu pomirenja u ispovjednom prostoru. Koncelebriranu misu predvodio je vojni biskup u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan, u zajedništvu s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata don Markom Medom, biskupskim vikarom za pastoral MORH-a i OS RH don Slavkom Rajičem, biskupskim vikarom za pastoral MUP-a i Redarstvenih službi fra Franom Musićem, gvardijanom sinjskog Svetišta fra Antom Čovom, vojnim i policijskim kapelanima iz Splita, Zadra, Šibenika, Knina i Dubrovnika, i fratrima iz sinjskog samostana. Misno slavlje su pjevanjem animirali klapa HRM „Sveti Juraj“ i policijska klapa ‘“Sveti Mihovil’“.

Vojni biskup se u osvrnuo na pročitano Evanđelje koje govori o Isusovu boravku u Nazaretu, među svojima. Isusovi sumještani su zapanjeni njegovim naukom, no ipak se sablažnjavahu o njega jer su ga prepoznavali samo kao „drvodjeljina sina“ i kao sina Marije, a ne kao Sina Božjega. Ne uspijevaju se odmaknuti dalje od toga svog ljudskog pogleda na Isusa. „Poruka svima nama je snažna i jednoznačna: Nije dovoljno, zapravo, posve je nedovoljno Isusa Krista, njegov nauk i njegovo djelovanje promatrati samo ljudskim očima i promatrati ga samo u njegovoj ljudskoj dimenziji. Treba svakako ići korak dalje i u Isusovoj osobi otkriti ono što izmiče našem običnom ljudskom pogledu koji je uvijek i nedostatan i nedorečen – a to je njegovo Božanstvo. Isus iz Nazareta je pravi Bog i pravi čovjek… A do toga nas dovodi samo pogled vjere! To može otkriti i prepoznati samo vjera! I baš je taj pogled – pogled vjere – nedostajao Isusovim sumještanima. Nazarećani su ostali ograničeni na ljudsku dimenziju, nisu ušli u dimenziju vjere. A bez toga pogleda i te dimenzije ne može se Isusa shvatiti ispravno, cjelovito, potpuno“, rekao je mons. Bogdan.

Biskup je naglasio da je „taj stav prisutan i danas, u našoj suvremenosti. Mnogi u Isusu rado i bez problema prepoznaju samo čovjeka Isusa iz Nazareta, dobrog, doduše, ali ipak samo čovjeka koji nam je poznat po svojemu podrijetlu, svojemu naučavanju, svojem humanom djelovanju, mudrosti… No, prepoznati ga kao Boga, prepoznati ga kao Božju Riječ koja je Tijelom postala, prepoznati ga kao jedinorođenca Očeva ‘puna milosti i istine’ (Iv 1, 14) – upravo to se hoće, to je izazov i to je zahtjev koji nadilazi ljudsku percepciju, ljudska shvaćanja, ljudsku logiku i prosudbe… Nazarećanima se dogodilo ono što se, nažalost, događa i mnogim našim suvremenicima, a može se lako dogoditi i svakomu od nas, a to je: da Isusovu osobu i poruku odbacimo kao ono što se nas osobno ne tiče, kao ono što smo smjestili u svoje vlastite sheme, što nas možda ‘zapanjuje’, ali zapravo nimalo ne utječe na naš život, na naše stavove, što nas nimalo ne mijenja i što – u konačnici – odbacujemo na temelju svojih ljudskih razloga i uvjerenja… ne htijući se zapravo uzdignuti u ono što nas izvodi iz nas samih i uvodi u ono nadljudsko, nadnaravno, ono šire i više, daleko šire i više – ukratko: u ono Božje!“

Biskup je sve potaknuo da izađemo iz samih sebe i damo „šansu Bogu da uđe u naš život“. „Bog nam progovara u našoj svakodnevnici, On poziva čovjeka i pomaže mu da ga traži. On je u Isusu Kristu postao opipljiv, dohvatljiv i blizak. Nakon svog uzašašća Krist nam je ostavio sakramente kao vidljive znakove njegove nevidljive milosti. Krist nam ostaje trajno blizak po svojim sakramentima“, rekao je biskup i stoga posebno potaknuo okupljene da „budu ljudi čestih primanja sakramenata: napose euharistije te sakramenta pomirenja“.

Biskup Bogdan na kraju je naveo primjer sv. Charlesa de Foucaulda (1858.-1916.) koji je susreo Boga upravo po tom jednom opipljivom znaku Božje milosti, a to je ispovijed. Biskup je ispripovijedao kako je mladi Charles „žedan istine i znanja, uzburkane nutrine, razmaženja, slobodnijih ideja i nazora“, doživio obraćenje u pariškoj crkvi Sv. Augustina. Lokalni župnik nagovorio ga je da pristupi sakramentu pomirenja, i Charles je u tim trenucima doživio da Bog uistinu postoji. Izrekao je predivno svjedočanstvo o svome obraćenju: „Čim sam povjerovao da Bog postoji, shvatio sam da ne mogu ništa drugo činiti nego živjeti samo za Njega: moje duhovno zvanje je rođeno istoga časa kad se rodila i moja vjera. Bog je tako velik. Tolika je razlika između Boga i svega onoga što nije On“.

Prije završnog blagoslova svim nazočnim hodočasnicima na čelu s vojnim biskupom Jurom Bogdanom, obratio se gvardijan sinjskog svetišta fra Ante Čovo zahvalivši im na njihovom sudjelovanju na ovom hodočašću.

Nakon biskupova završnog blagoslova hodočasnici su otpjevali himnu „Lijepa naša Domovino“ te su zatim ostali u zajedničkom druženju na samostanskom dvorištu.