Poruka biskupa Komarice u vremenu aktualne pandemije koronavirusa

Draga braćo i sestre u uskrslom Kristu,

„Gospodine, Ti si dobar i rado praštaš,
pun si ljubavi prema svima koji Te zazivaju.“ (Ps 86,5)

Ove riječi starozavjetnog psalmista nalaze svoju potvrdu u riječima apostola Petra o utjelovljenom Sinu Božjem, Isusu Kristu, Spasitelju ljudskog roda: „On koji, ‘osobno’ u svom tijelu naše ‘grijehe uznese na križ’ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ‘ste modricama izliječeni’“ (1 Pt 2,24).

U ova dva svetopisamska citata zrcali se mnogo od sadržaja nedavnog korizmenog i sadašnjeg vazmenog vremena. Upravo tijekom tog vremena zadesila je sve nas i sve druge naše sugrađane i mnoge naše suvremenike neuobičajena dramatična kušnja pandemije koronavirusa. Njihova međusobna podudarnost se može previdjeti, ne uočiti. Ali se može opravdano i postaviti vjerničko pitanje: Bože, što nam želiš poručiti ovom kušnjom, ovom patnjom? – Može se pri tom pitanju odmah nadodati i one starozavjetne riječi: „Govori, Gospodine, sluga Tvoj sluša“ (1 Sam 3,11).

1. Tko je ‘kriv’ za ovo što nas je snašlo?

Čini se da današnji sekularizirani svijet – pa i u našoj životnoj sredini – malo uspijeva s duhovnim tumačenjem aktualnih kriznih događanja vezanim uz pandemiju. To podsjeća na riječi apostola Pavla: „Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati“ (1 Kor 2,14).

Poznata je jedna istinita i sugestivna rečenica, koja se pripisuje sv. Ignaciju: „Moli, kao da sve ovisi o Bogu! Radi, kao da sve o tebi ovisi!“ Ona bi mogla dobro poslužiti i nama u ovim danima pandemije koronavirusa!

Podsjećam vas, da smo i mi svi, u našoj biskupijskoj zajednici – slično kao što su uradili u nekim drugim (nad)biskupijama i zemljama – tijekom proteklih tjedana ove krize bili pozvani – u danim mogućnostima – duhovno i molitveno se ujediniti u obnavljanju naše posvete Prečistom Srcu Marijinu (4.4.2020.) i Milosrdnom Isusu (19.4.2020.).

Možemo se s pravom pitati: Je li ovaj sveopći šok koji je prouzročila pandemija koronavirusa bio dovoljno jak i velik da prouzroči dublju spoznaju današnje čovjekove duhovne stvarnosti i zanemarivanja činjenice postojanja i djelovanja u našem svijetu Boga Stvoritelja i Spasitelja cijelog svijeta i cijelog čovječanstva? Ne nameću li nam se još uvijek – prema brojnim svakodnevnim i raznovrsnim informacijama i vijestima – ideologije i materijalni interesi ispred jednog sveobuhvatnog traganja za istinom o čovjeku, o njegovom mjestu i svrsi njegova življenja na Zemlji? Ne bi li trebale – upravo sada – sa svih crkvenih krovova odjekivati Isusove upozoravajuće riječi: „Ako ne budete vjerovali da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima!“ (Iv 8,24). Isto tako i Božja opomena po Izaija proroku: „Ako se na me ne oslonite, održatʼ se nećete“ (Iz 7,9)

Treba li doći još jedna – od ove veća – katastrofa na čovječanstvo – i na nas – pa da spadnu maske kratkoročnih interesa i zavodničkih ideologija i da zasine utješna istina koja glasi: Mi smo ljudi sigurno zbrinuti u Bojim rukama; čak i u stvarnosti naše tjelesne smrti.

Svaki vozač dobro zna što mu znači upaljena lampica na njegovom vozilu tijekom vožnje, i da treba zaustaviti vozilo, pronaći i pravovremeno otkloniti nedostatak u vozilu, kako ne bi došlo do havarije i katastrofe.

Aktualna kušnja i zlo koje nas je snašlo, kao i druge slične patnje koje pogađaju ljudski rod: ratovi, glad, razne druge zaraze i bolesti, nisu Božja kazna, nego pripadaju stvorenju – čovjeku – koji u svome zemaljskom proputovanju doživljava svoje uspone i padove.

Za svoj sadašnji pad, koji je prouzročio potres kontinentalnih razmjera, današnji čovjek ne može isključiti određene ozbiljne defekte, teške greške u nedavnoj prošlosti i u sadašnjosti – i to ne samo u jednom društvu, u jednom narodu, u jednoj zemlji – nego na brojim stranama diljem zemaljske kugle. Prisjetimo se – osim brojnih pojedinačnih neprijateljstava i brojnih kontinuiranih ratnih sukoba među narodima i državama i brojnih nedužnih žrtava (uključujući i našu životnu sredinu); zatim, jačanja ideoloških terorista i genderista; porasta broja prognanika zbog njihovog vjerskog uvjerenja; širenje indiferentizma i egoizma te sporo ublažavanje bijede desetina milijuna ljudi; ubijanje milijuna nerođene djece i sl.

Sve su to ozbiljni i teški defekti na „vozilu“ današnje generacije stanovnika Zemlje. Nisu li sve to bile one upaljene „crvene lampice“, znakovi ozbiljnog, možda i zadnjeg upozorenja: Čovječe, ljudski rode, pripazi, zaustavi se i provjeri u kakvom ti je stanju tvoje životno vozilo?!

I ovaj najnoviji planetarni znak ozbiljnog upozorenja trebali bismo, kao vjerujući ljudi, vrlo ozbiljno shvatiti i uvažiti, tj. povući konsekvence za sebe osobno i za naš životni ambijent!

Moguće je da je ova pandemija koronavirusa posljednja upozoravajuća „crvena lampica“ prije totalnog sloma isključivosti samodostatnih ideologija jedne, druge ili treće današnje svjetske velesile!? Moguće je da je sadašnja prisilna izolacija i iznuđena tišina samo zatišje pred buru!?

2. Posljedice naših grijeha

Možda je danas, kao nikada u svojoj povijesti, čovječanstvo svakodnevno i duboko pogođeno i uzdrmano konfliktnošću. Ponovno, ali u daleko većim razmjerima, razni dijelovi današnjeg čovječanstva, u želji da pokažu svoju ‘svemoć’ ponovno prolaze kroz suludo iskustvo građenja ‘Babilonske kule’ (usp. Post 11,1-9), što rađa zbrku, pomutnju, rivalstva, sukobe, podjele, nesporazume i trvenja. Tako je i cijela ljudska obitelj unutar sebe potresno poremećena i rastrgana!

Ovaj nas sićušni virus potiče da razmišljamo: što bi se sve moglo dogoditi za ljudski rod ako mentalitet međusobnog rivalstva i sukobljavanja uzme još više maha! Ta će nas razmišljanja dovesti do jedne dramatične stvarnosti čovjeka i cijelog ljudskog roda – do grijeha; to jest do neusklađenosti čovjekovih namisli, ljudskih koraka i putova s Božjim naputcima i putovima. „Jer misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti, riječ je Gospodnja“ (Iz 55,8).

Posljedica te neusklađenosti, – tj. grijeh – neizmjerno je veća opasnost i zlo nego sve moguće pošasti, pandemije i patnje koje mogu zadesiti čovjeka i čovječanstvo!

Takvo razmišljanje o težini grijeha i takav pogled na opasnost od grijeha moguće je da se izgubi i izblijedi čak i kod pobožnih kršćana! To onda lako dovodi do zamračenja njihova pogleda i na Božju dobrotu. Zato se zna dogoditi da i oni u ovakvim vremenima kušnje više oplakuju i sažalijevaju sebe zbog poteškoća koje su ih snašle, nego što razmišljaju o Božjoj pravednosti i ljubavi. Olako onda Bogu prigovaraju: Kako Ti to možeš dopustiti? Zašto si nam to učinio?

A prava je istina, zapravo, potpuno obratna, drugačija, kako nas poučava i sadržaj naše vjere. Prisjetimo se Gospodinovih „Prijekora“ iz nedavne liturgije Velikog petka: „Puče moj, što učinih tebi, ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni!“

U ovakvom dramatičnom odnosu između Boga i njegove neupitne pravednosti, dobrote i bezgranične ljubavi – s jedne strane – i ljudske nezahvalnosti, nemarnosti i prkosa – s druge strane – jedino Božje milosrđe može spasiti čovjeka i čovječanstvo.

Ta činjenica je potpuna suprotnost onome današnjem – nerijetkom – mišljenju i mentalitetu koji tvrdi da patnja, koja nas zadesi i koju moramo podnositi, nama ljudima daje za pravo pozivati za to Boga na odgovornost i suditi Mu! – Ne nanosi li se takvim ponašanjem velika nepravda Bogu, a da o pomanjkanju naše dužne zahvalnosti Njemu ni ne govorimo?

„Milosrđe Božje veće …“

Trebamo znati: Bog nikada ne kažnjava u smislu da se osvećuje za nanesenu Mu nepravdu. „Isusova ‘osveta’ je križ; njegov odgovor nasilju je ljubav do kraja“ (Benedikt XVI.). Jer, On je preko svake mjere i svih naših ljudskih predodžbi ljubav koja nam oprašta, koja se za nas skrbi i koja nam pomaže. Ta i takva beskrajna i prekomjerna Božja ljubav je njegovo milosrđe. „Ne želim kažnjavati ranjeno čovječanstvo nego ga želim izliječiti privijajući ga na svoje milosrdno srce“, govorio je Isus u mističnoj objavi sv. Faustini (Dnevnik, 1588).

Božje milosrđe želi da se svi ljudi spase. Sin Božji, Isus Krist, je uzeo na sebe sve grijehe, „oprostio nam dobrohotno sve prekršaje“, tvrdi apostol Pavao ( Kol 2,14).

To Božje milosrđe današnji svijet žurno treba. „Isuse, uzdam se u Tebe“: – nema te tame u kojoj se čovjek i čovječanstvo može zauvijek izgubiti! Ako se današnji čovjek i današnje čovječanstvo Isusu povjere, i on i ono će uvijek nalaziti svjetla na svome putu u budućnost. Vrlo utješno zvuče Isusove riječi sv. Faustini: „Reci napaćenom čovječanstvu, neka se privije uz moje milosrdno srce, a ja ću ga ispuniti mirom!“ (Dnevnik, 1074). I one druge: „Čovječanstvo neće naći mira dok se ne obrati s pouzdanjem mome milosrđu!“

Iako je Božje milosrđe bezgranično, dostojanstvo čovjeka, kao bogolikog stvorenja (usp. Post 1,27) bilo bi povrijeđeno ako bi se ono čovjeku silom nametalo. Čovjek sâm treba željeti to Božje milosrđe, jer sloboda odlučivanja pripada njegovom dostojanstvu, kao bogolikom stvorenju. Čovjek se mora otvoriti Božjem milosrđu, kao što je to naglasio i apostol Petar u svojoj propovijedi na dan Pedesetnice, na Duhove: „Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi, tako da od Gospodnje prisutnosti mognu doći vremena utjehe“ (Dj 3,19-20).

Poznata nam je naroda izreka: Nevolja potiče na molitvu! Hoće li skrbna ljubav Božja pram nama i nas poučiti u molitvi, prije nego što za nas bude kasno? Bog nas, očito, upozorava i preko ovog sasvim sićušnog, očima nevidljivog virusa, kojem je On i Stvoritelj i Gospodar, kako brzo i za nas može biti prekasno, kako nas čeka havarija, nesreća, ako ne marimo za ovu njegovu – zbog našeg dobra – upaljenu „crvenu lampicu“.

Ako u svakom, pa i u ovom dramatičnom odnosu između Božje dobrote, ljubavi i milosrđa i našeg ljudskog nemara, nezahvalnosti i prkosa, jedino Božje milosrđe može spasiti – i nas kao pojedince i cijelo čovječanstvo – onda prihvatimo svim srcem Isusovu jasnu poruku, objavljenu preko sv. Faustine: „Prije nego dođem kao pravedni Sudac otvaram širom vrata svojega milosrđa. Tko ne želi proći kroz vrata Milosrđa, morat će proći kroz vrata moje Pravednosti“ (Dnevnik, 1146).

Naš odnos prema Kristu u euharistiji i u Božjoj riječi

U aktualnoj situaciji, kojoj se momentalno svi nalazimo, moramo pripaziti da određena razumljiva obeshrabrenost zbog nemogućnosti sudjelovanja mnogih vas vjernika laika u slavljima svetih misa koje se svakodnevno održavaju u našim crkvama, ne prijeđe u ljutnju i tako našteti vašem duševnom miru. Jer, u srce bez mira, nerado dolazi euharistijski Krist!

Sadašnja fizička spriječenost da primamo svetu pričest mogla bi nas sve potaknuti da ozbiljnije razmislimo kako mi – kad nam je to, inače, moguće – pristupamo svetoj Pričesti?! Koliko smo vjernički i duhovno pripremljeni i uistinu svjesni da se tada sakramentalno najtješnje sjedinjujemo sa živim Bogom u svetoj Euharistiji?

Ne bi li nas i sadašnje prakticiranje ‘duhovne svete pričesti’ dok sudjelujemo u misnom slavlju putem medija, moglo još više potaknuti da još ispravnije i plodnije primamo euharistijskog Krista u slavlju svete mise?

Ako i ne možemo – iz poznatih nam razloga – još uvijek – nadamo se samo jedno kraće vrijeme fizički proći kroz vrata naših crkava, to ne znači da nam Božja Riječ ne može biti dostupna. Ona je slobodna. A i mi smo slobodni da je svakodnevno čitamo i o njoj razmatramo! Za pretpostaviti je da svaka naša katolička obitelj kod sebe ima barem Sveto pismo Novog Zavjeta! Treba ga ne samo imati, nego se i njime svakodnevno koristiti za ishranu svoje vjeri i za zdravlje svoje duše!

Za pozdraviti je veliku čežnju brojnih Kristovih vjernika za Euharistijom. Ali, Crkva nas poučava u svojoj Dogmatskoj konstituciji Dei Verbum – o Božjoj objavi, da je ona, tj. Crkva „uvijek častila božanska Pisma, slično kao i samo Gospodinovo Tijelo“, i pružala „vjernicima kruh života tako sa stola Riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova“ (21).

Zato bismo se trebali zapitati: častimo li i mi riječi Svetog pisma jednako kao i Presveto Tijelo Isusovo u Euharistiji? – Koliko smo stvarno svjesni da „u svetim knjigama Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara“, a da je „u Božjoj Riječi tolika sila i moć“, i da je „ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnog života“ (isto)?

Ako ste mnogi prisiljeni momentalno postiti od primanja euharistijske hrane, imamo svi prigodu u vremenu ove krize da još temeljitije otkrijemo sakramentalnu snagu Božje Riječi i da – kad ova kriza prođe, – ne dozvolimo da ni jedna mrvica od nje ne padne sa stola našeg duhovnog blagovanja.

Bog živi – i mi ćemo s njim živjeti!

Draga braćo i sestre u uskrslom Kristu,

znamo li se radovati ovoj pandemiji? Neki, vjerujem, ne znaju i ne mogu, jer su trpjeli i umrli od ove pošasti. Ali, pouzdanje se rađa i učvršćuje u nesigurnosti i trpljenju. Kao kršćani imamo razloga, unatoč svemu, veseliti se ovogodišnjem jedinstvenom korizmenom i vazmenom vremenu! Bog se nije nimalo promijenio. Ali ja, mi jesmo i još imamo prilike za to! Mogli smo i možemo smirenije čuti u sebi glas Uskrslog Krista! I osvjedočiti se još jače: Moj, naš Bog živi, uskrsnuo je da ja i mi živimo, – ali ne bez Njega i ne mimo Njega!

Vrijede i za sve nas njegove nadvremenske riječi: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5). I one druge: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta“ (Mt 28,5.20).

Na sve Vas zazivam blagoslov Trojedinog Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i majčinski zagovor Presvete Bogorodice Marije Majke Crkve.

Vas brat u Uskrslom Kristu

Franjo Komarica, biskup