Naime ovo je prva nedjelja od kada su stupile na snagu Odredbe biskupa Hrvatske biskupske konferencije o ukidanju liturgijskih slavlja s narodom, te su se različite biskupije, župe i zajednice organizirale kako bi makar posredstvom elektroničkih medija vjernici mogli sudjelovati u euharistijskom slavlju iz svojih domova. Nažalost, danas je zbog velikog potresa u Zagrebu i redoviti prijenos mise na 1. programu Hrvatske televizije bio otkazan. Zahvaljujući doista velikom angažmanu raznih biskupija i župnih zajednica mnoga su misna slavlja prenesena internetskom komunikacijom, ali preko lokalnih televizijskih medija.

U uvodu u euharistijsko slavlje biskup Radoš spomenuo je kako danas vjerojatno više nego ikad razumijemo Isusove učenike zatvorene u Dvorani posljednje večere nakon Isusove smrti, u izolaciji, u strahu za vlastiti život. No, Učitelj pronalazi put do njih, želi ih ohrabriti i podsjetiti da je On gospodar života i smrti, da se ništa ne događa bez njegove prisutnosti i da uvijek stoji uz svoju djecu. – Braćo i sestre neka i ovoga jutra On pronađe put do naših kuća, do nas koji smo zatvoreni u svojim domovima i neka nas ohrabri i neka nam posvjedoči da je živ, prisutan među nama, da nas čuva i prati. Neka svaka naša kuća postane dvorana posljednje večere u kojoj odjekuje Kristov pozdrav: Mir vama! – rekao je mons. Radoš.

U  homiliji biskup je vjernicima aktualizirao evanđeoski izvještaj o slijepcu kojega je Isus ozdravio ističući kako upravo to evanđelje sadrži poruku za nas danas. Isus ozdravlja bolesnika, ali ne staje samo na ozdravljenju njegova vida nego ga u ponovnom susretu, nakon sudišta ovoga svijeta, farizeja, dovodi do zdravlja i spasenja njegove duše.

U evanđelju su učenici Isusu postavili pitanje o krivnji za bolest. Tko je sagriješio? Isto se pitanje postavlja i danas. Tko je kriv za viruse, potrese, bolesti? Isus jasno govori da ne možemo povezivati Boga i bolest, da ne možemo bolesti ili bilo koju drugu nevolju tumačiti Božjom kaznom. Isus susreće čovjeka, ne gleda njegovu prošlost već ga u susretu koji liječi, koji oslobađa, usmjerava u budućnost. Zanimljivo je kako ozdravljeni slijepac ne razumije što mu se dogodilo, ali je spreman tražiti odgovor, spreman je tražiti istinu. I u dijalogu sa farizejima, koji ga naposljetku izbacuju iz hrama, hrabro svjedoči i prepoznaje da Onaj koji ga je ozdravio mora biti od Boga jer sve što je dobro od Boga dolazi. U trenutku takve spoznaje ozdravljeni je slijepac spreman za još jedan susret s Isusom, susret u kojem potpuno progleda i u Isusu prepoznaje Sina Božjega, Spasitelja svijeta.  Isus govori slijepcu “tu sam, s tobom govorim”, a u razgovoru s ozdravljenim slijepcem i nama poručuje: “Ja sam koji stojim pred tobom, koji hodam s tobom, koji te ne napuštam, koji sam došao zbog tebe koji si danas u svojoj kući zatvoren, koji si možda u strahu od bolesti koja se približila, koji možda već patiš od bolesti ili se bojiš da je već uhvatila malo daha u tebi i ne daje ti dah života nego ga smanjuje. Da, pored tebe sam, pored djeteta koje otvoreno gleda i vidi u strahu roditelja da se nešto čudno događa, u strahu roditelja koji se boje za život svoje djece, u strahu svih nas kad ne znamo što nam se to događa. Ljulja se svijet. Jutros se poljuljao naš Zagreb, naš Varaždin, sve dovde, do Čakovca. Pa što se to događa? Gospodine, budi čvrsti oslonac pa i onda kad se ljulja oko nas da ti budeš onaj čvrsti oslonac. Gospodin nam želi kazati, da ja sam tu. U vašoj kući, u vašoj izolaciji, u vašoj obitelji. Ja sam tu i kada bježite iz zgrada i kada čuvate svoj život kao dar koji dolazi od Boga”, poručio je biskup Radoš vjernicima i zaključio: “Neka nam Gospodin dadne milost i svjetlo da u ova teška vremena, pomalo mračna vremena, možemo vidjeti Njegovu prisutnost, da njegovim očima gledamo ljude oko sebe, da gledamo stvarnost i događaje Njegovim očima te ćemo tada moći ispovijediti kao i ovaj slijepac: Vjerujem Gospodine ti si jedini naš mir”.

Na završetku misnog slavlja biskup Radoš uputio je svim vjernicima Varaždinske biskupije sljedeću poruku:

Draga braćo i sestre! Na kraju ovoga misnoga slavlja želim ponoviti ono što kroz ove dane čujemo kao poziv, vapaj. Ostanite doma. Bog nam kroz ove dane svoju dobrotu pokazuje i po rukama onih koji svaki dan izlaze pred nas; govore nam kakvo je stanje, kako se u ovoj pustinji života treba ponašati kako bi došli do cilja, do zdravlja. I oni svoju poruku sažimaju: ostanite doma, držite fizičku distancu. Ali međusobno se povežite ljubavlju i pažnjom. Vjerujem da je ovo vrijeme za vas, drage obitelji, prikladno da se razvije jedan lijepi međusobni dijalog između roditelja i djece. Da ih kroz ove dane više čujete, razumijete i da se možete zbližiti. Ovo vrijeme nije vrijeme fizičkog približavanja, ali možemo uzeti telefon nazvati susjeda, prijatelja, onoga za kojega znamo da je sam, da je potreban naše blizine, naše pomoći, naše lijepe riječi.
Ostati doma možemo kad je doma lijepo biti, kad se ljudi slažu, lijepo razgovaraju. Vjerujem da u toj ljepoti Bog ima važno mjesto pa nastojmo živjeti kroz ove dane s Njim i s Njim razgovarati. Otvoriti Riječ Božju, i čuti što nam to ima kazati. Nastojmo zajedno sklopiti ruke, Njemu se preporučiti: staviti svoj život, zdravlje, nadu u Njegove ruke. Da osjetimo kako Bog već vidi, a i mi ako smo zajedno s njim, i kraj ovoga što se događa. Da kroz ovu pustinju kada prođemo, da će ponovno biti svjetlo, da ćemo ući u slobodu. Neka nam Gospodin dadne svoju blizinu svakome od nas da budemo stražari na svome mjestu, da činimo ono što možemo i sve što možemo. Neka nas prati svojim blagoslovom.