„Zaštita života i pravo na život od samog začeća do biološke smrti“

Ljudsko dostojanstvo pripada svim ljudima i cijelom čovječanstvu. Ljudska osoba kao nosilac ljudskog dostojanstva ujedno je i nosilac neotuđivih ljudskih prava. Ljudsko je dostojanstvo univerzalno, što znači da pripada svakom čovjeku pojedincu bez iznimke. To dostojanstvo vrijedi bezuvjetno, ne može se niti steći niti izgubiti. Ono je stoga nepovredivo.

Nakon početnoga razmišljanja o ljudskom dostojanstvu u rimskoj antici (stoičko razdoblje) bitnu su ulogu imale u priznavanju toga dostojanstva posebne kršćanske predodžbe o čovjeku kao Božjoj slici i kao Božjem djetetu. Tu važnu ulogu dostojanstva u čovjekovu životu sadržavala je ideja talijanskoga humanizma o samostvaralačkom čovjekovu potencijalu te kolonijalnoetičke rasprave o novom svijetu i pojačano filozofsko razumijevanje uma. Ključni poticaj pritom je dala filozofija Immanuela Kanta. Za Kanta je ljudsko dostojanstvo utemeljeno u čovjekovoj moralnoj naravi. On, naime, strogo razlikuje dostojanstvo (Würde) i cijenu (Preis) te tako suprotstavlja bezuvjetnu vrijednost dostojanstva svakoj relativizaciji. Već je Kant govorio o svetosti osobe. Povijest pojma ljudskog dostojanstva već kod Émilea Durkheima postaje ishodištem novoga promatranja čovjeka. Tako je povijest ljudskog dostojanstva ujedno povijest socijalnih i kulturnih procesa, u kojima se osobi jednostavno, svakom čovjeku i svim ljudima, pripisuje najviša vrijednost, pa se može govoriti o svetosti osobe.

Hans Joas tvrdi da je bolje govoriti o svetosti osobe nego o svetosti individuuma da bi se izbjeglo egocentrično sakraliziranje individuuma, a time i narcistička nesposobnost za čovjekovu komunikaciju s drugima. Treba reći da individuum ne može dobiti svetost od samoga sebe, nego od Onoga koji je apsolutno svet. U suvremenom zapadnom svijetu vlada destruktivni individualizam, a ne onaj koji je sposoban za komunikaciju s drugima, odnosno za društvenu integraciju.

Kad je riječ o jednakom dostojanstvu svih ljudi (zdravih i bolesnih, bogatih i siromašnih, živih i mrtvih, nerođenih i rođenih), treba reći da je dostojanstvo tijesno povezano s moralnim univerzalizmom. Nerođeno (začeto) dijete je čovjek kao i rođeno. Živi čovjek ima dostojanstvo kao i mrtav čovjek, i to je veliki civilizacijski pomak u vrednovanju ljudskog života.

Od trenutka začeća počinje novi život koji nije ni očev ni majčin, nego život novoga ljudskog bića koje se samostalno razvija i postaje individuum za sebe. Suvremena genetika je utvrdila da je tu od prvog časa utvrđen program onoga što će to biće biti – čovjek. To biće nikada neće postati ljudsko ako to nije već od tada. Prema tome, od prvog časa svog postojanja to biće zahtijeva, u svojoj cjelokupnosti, bezuvjetno poštovanje koje dugujemo ljudskom biću – čovjeku. A čovjeka se vrednuje kao osobu i prihvaća ga se takvoga kakav jest, bez obzira na njegovo fizičko ili mentalno zdravstveno stanje i bez obzira na njegove osobine. Kako se društvo odnosi prema djeci, takvo je u sebi.

U svojoj svakidašnjici svjedočimo stradanju djece u cijelom svijetu, a danas pogotovo stradanju djece u agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu.

Djeca nas podsjećaju na činjenicu da smo svi, prvih godina života, potpuno ovisni o dobrohotnosti drugih. Ali, djeca su oličenje povjerenja, vjere, ljubavi i nade te neposrednosti i iskrenosti. Zato Isus u Evanđelju kaže: „Slavim te, Oče, Stvoritelju neba i zemlje, jer si otajstva kraljevstva sakrio od učenih i umnih, a objavio malenima“ (Mt 11,25); ili ona: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 18, 10).

Djeca su dakle, za čovječanstvo kao i za Crkvu bogatstvo, jer nas neprestano podsjećaju da je vjera nenadomjestiv uvjet za ulazak u kraljevstvo Božje, a to je da se ne smatramo samodovoljnima, nego potrebnima pomoći, ljubavi i oproštenja – svi smo potrebni pomoći, ljubavi i oproštenja. Djeca nas podsjećaju na to da smo i sami sinovi i kćeri, makar već odrasli ili ostarjeli. Podsjećaju nas na to da život nismo dali sami sebi, nego smo ga primili, a nerijetko se dogodi da to zaboravimo, kao da bismo mi bili gospodari svoje opstojnosti, a u biti smo potpuno ovisni. Prvi je veliki dar koji primismo sam život i djeca nas podsjećaju na to da smo, bez obzira na životnu dob, stanje ili društvene uvjete, sinovi i kćeri. To je razlog radosti.

Mnogi od nas odraslih više nisu sposobni za takvo što. Nerijetko nam osmjeh izgleda narisan, beživotan, umjetan i klaunovski. Djeca nas ponovno tome mogu naučiti; smijehu i plaču. Zapitajmo se: smijem li se spontano, iskreno i s ljubavlju ili mi je osmjeh umjetan? Jesam li izgubio sposobnost plakanja? Tima dvjema stvarima mogu nas poučiti djeca i zbog toga Isus svoje učenike poziva da postanu poput djece, jer tko je poput njih, pripada nebu.

Obitelj odgaja djecu za očuvanje stvorenoga. Stoga je kultura očuvanja stvorenoga kultura dara, kultura zahvale i priznavanja stvarnosti. Samo obitelj može pružiti te temeljne vrijednosti. U obitelji se, naime, stječe iskustvo da smo voljeni, željeni, prihvaćeni.

Ovom prigodom u ime svih katoličkih biskupa Bosne i Hercegovine upućujem iskrenu zahvalnost svima Vama, svećenicima, redovnicama i redovnicima i drugima, koji se na razne načine trudite oko izgradnje kulture i civilizacije života, a izbjegavate kulturu smrti.

Posebno zahvaljujem i izražavam veliko poštovanje svima onima u našoj domovini Bosni i Hercegovini koji s velikom sviješću odgovornosti prema Bogu, prema svojoj savjesti i prema svome narodu štite ljudski život i visoko cijene dostojanstvo braka i obitelji.

Zahvaljujem svim pomagačima zaklade „Da životu“, koju smo ustanovili prije više godina, a koja pomaže naše hrabre bračne drugove, koji su spremni imati više djece.

Zahvaljujem i raznim karitativnim i molitvenim skupinama koje se veoma trude oko pružanja pomoći mladim bračnim parovima, kao i siromašnijim obiteljima.

Zahvaljujem također svim liječnicima i bolničkom osoblju, kao i članovima obitelji koji su se istaknuli u spašavanju nerođenih života.

Sve Vas molim: bdijte i dalje nad svakim ljudskim životom! Branite i štitite i ubuduće ljudski život u njegovoj cjelovitosti! To je velika zadaća i veliko poslanje za sve nas koje nam je povjerio sam Bog, Životvorac! Neka Vas On nagradi svojim blagoslovom i svojim mirom!

Banja Luka, 25. siječnja 2023.

Dr. sc. fra Marko Semren,
pomoćni biskup banjolučki i
predsjednik Vijeća za obitelj BK BiH