Preuzvišenom gospodinu mons. Constantinu Barreri, biskupu Sonsonate i svim štovateljima Isusa iz Nazareta

Draga braćo i sestre,

zahvaljujem vam što ste mi omogućili da mogu biti dionikom obilježavanja dolaska slike Isusa iz Nazareta u ove krajeve 1604. godine i na pruženoj prilici da se pridružim vašem slavlju na ovaj svečani Veliki petak.

Znakovito je vidjeti kako Gospodin koristi naš loš jezik da nam prenese božansku poruku. Kao što su to činili naši preci prije više od 400 godina, čak i danas čekamo pojavak slike Isusa iz Nazareta. Ali, što želimo vidjeti? Prekrasan kip? Dragocjeno umjetničko djelo? Užurbanost ljudi? Ništa od svega toga; no pogledamo li kroz vrata svojih domova, vidimo Isusa kako dolazi, prisjećajući se tako i geste Izraelskog naroda kada je, svatko od njih na ulazu u svoj šator, pratio pogledom Mojsija koji je išao prema Šatoru (v. Izl 33,8).

Poput Mojsija, i mi možemo uzaći u prisutnost Gospodnju kako bi razgovarali s Njim “licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem” (r. 11). Ako nasljedujemo Mojsijevu vjeru, mi to možemo učiniti u molitvi. U toj je molitvi Mojsije tražio od Gospodina nešto što i mi tražimo, da mu “objavi put” (v. Izl 33,13). Bog mu je obećao: “s tobom ću poći i počinak ti priuštiti” (r. 14); s tim pouzdanjem Mojsije je prešao pustinju. Međutim, budući da je Bog bio tako velik, Mojsije nije imao priliku vidjeti njegovo lice (r. 20) i kad se suočio sa životnim kušnjama, njegovo je povjerenje često slabilo. Međutim, mi možemo promatrati božansko lice i osjetiti njegov korak. Ovo je obećanje koje nam Bog daje kada Nazarećanin korača kako bi ušao u naše susjedstvo, prešao našu ulicu i zaustavio se na vratima naših domova. Njegov pogled, ispunjen ljubavlju, promatra i ispituje, baš kao što je to učinio prema svetom Petru: “Voliš li me?” (v. Lk 22,61; Iv 21,15-17).

Braćo, unatoč našoj nedostojnosti, našoj neprestanoj nezahvalnosti, uvijek mu velikodušno odgovorimo: “Gospodine, ti znaš da te ljubim”. Jer, odgovarajući mu tako, mi u svojim životima ponavljamo stav Izraelaca, koji su ostali “duboko klanjajući se”, svaki na ulazu u svoj šator, kada je Slava Božja sišla na njih (r. 10). U tom stavu klanjanja budimo poslušni kretnjama njegova Duha koji, poput ognjenog oblaka, vodi naše korake u ovoj pustinji (usp. Izl 40,37).

Kako bi tužno bilo da svake godine na Veliki petak naša srca jednostavno ostanu “promatrati s balkona” čudan prizor, a da pritom ne padnu ničice dok Isus prolazi, da ne čuju, poput Petra, njegov poziv da ga slijedimo (v. Iv 21,19 ). Kakva šteta ako nismo shvatili da smo, prianjajući uz njegov Križ, sposobni ići s Njim, a nismo uočili da je On taj koji nosi ovaj jaram kako bismo mi našli svoj počinak.

Braćo, danas nam Gospodin, kao svake godine i svakoga trenutka, dolazi u susret; pođimo za Njim noseći Ga na svojim ramenima, tješeći Ga u otvorenoj rani naše napaćene braće. Zamolimo Ga da nam pokaže kako moramo “slaviti Boga” svojim životom, čineći našu službu hvalom: u našem svakodnevnom radu, u našoj obitelji, u našem zalaganju za stvaranje bratskijeg društva, u biti – u svjedočanstvu dobra koje svi možemo dati, bez obzira na poziv na koji smo pozvani (v. Iv 21,19).

Neka vas blagoslovi Isus iz Nazareta s Kalvarije i njegova Žalosna Majka neka vas čuva. I molim vas, ne zaboravite moliti za mene.

Bratski,

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 22. ožujka 2024., Žalosni petak.

FRANJO

© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.