Draga braćo i sestre!

Kad sam uzeo u ruke ovogodišnju poruku pape Franje za Svjetski dan misija 2021. zapelo mi je za oko da je poruka napisana već 6. siječnja, na svetkovinu Bogojavljenja, a da je tema ovogodišnjeg Svjetskog dana misija svjedočenje apostola nakon Isusova uskrsnuća: „Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4, 20).

Kad je riječ o vidjeti i čuti, Isusovi apostoli imaju preteče. Ima netko tko ne pripada Izabranom narodu, a davno prije njih je vidio i čuo za Isusa Krista. Bili su to upravo Mudraci s Istoka, koji su ušli u kuću i ugledali dijete s Marijom, majkom njegovom, pali ničice pred njim, poklonili mu se i prinijeli svoje darove (usp. Mt 2, 11). Očito da oni koji su prevalili toliki put kako bi vidjeli novorođenog kralja, nisu mogli ne govoriti o onom što su vidjeli i čuli.

U tim Mudracima možemo vidjeti sve one narode koji nemaju biblijsku i kršćansku Objavu, koji nisu čuli za Mesiju i Spasitelja svijeta, ali negdje u dnu svoje duše i svoga bića imaju jednu iskonsku želju i potrebu da upoznaju onu vječnu Istinu koja se zove Isus Krist.

Vjerujem da bi ovo mogli potvrditi i posvjedočiti mnogi naši misionari i misionarke, koji diljem svijeta nailaze na plodno tlo koje željno iščekuje rosu i kišu evanđeoske poruke.

Misionari i misionarke su oni koji ne mogu šutjeti, nego moraju govoriti ono što su u svome redovničkom i svećeničkom životu iskustveno doživjeli i tko je Onaj koji ih iznutra potiče i goni da ostave sve i poput praoca naše vjere, Abrahama, pođu u nepoznato, vođeni i poslušni jedino Božjem glasu i njegovu nadahnuću.

U duhu sveopće evangelizacije i sve veće svijesti da je cijela Crkva pozvana i poslana, tj. da svaki od nas po sakramentu krštenja dobiva i poslanje svjedočenja za Isusa Krista veoma se radujemo što se posljednjih godina osobito među mlađim vjernicima javlja želja i potreba da kao volonteri pođu u misijska područja, i da po završetku svoga studija ili nakon već određenih godina radnog iskustva stave svoje znanje i sposobnosti na dobrobit tamošnjeg svijeta, te i kroz taj određeni vremenski period i sami iskuse kako se Bog u svojoj ljubavi i dobroti ni od koga ne da nadvisiti, jer su misionari i misionarke najpovlašteniji među vjerovjesnicima, jer prije svih drugih vide opipljive plodove svoga rada.

Misionarski bi se rad mogao usporediti s radom zemljoradnika koji svednevice uživaju u svome radu jer gledaju kako njihov trud i znoj nisu bili uzaludni, nego ono što su posijali i što obrađuju, svaki dan sve više raste, razvija se i plod donosi.

Vjerujem da će se svaki od naših volontera i volonterki vratiti svome domu s jednim bogatim iskustvom, i da neće moći ne govoriti o onome što su vidjeli i čuli, što su živjeli i proživjeli, jer su se uvjerili kako Gospodin velikodušno nagrađuje njihovu nesebičnost i daje da već ovdje na zemlji ubiru plodove svoga rada.

Svjetski misijski dan je osobito pogodan trenutak kojeg treba iskoristiti cijela naša domovinska Crkva kako bi na iskustvu naših misionara, misionarki i kršćanskih volontera, ponovno otkrila vrijednost i snagu molitve, rada, odricanja i žrtve, kao najprikladnijih načina i sredstava koji ispunjaju, obogaćuju i osmišljavaju život svakome čovjeku.

Neka nas na putu izgradnje Kraljevstva Božjega u svijetu ne pokoleba ni ovaj nesretni virus, koji sigurno nije s neba pao, nego je plod mnogih mračnih sila ovog svijeta, i koji je i mnoge od naših misionara i misionarki omeo u njihovom dolasku u domovinu gdje bi nas svojom prisutnošću i iskustvom misionarskog rada osvježili i obogatili i unijeli novi žar i polet među nas i naše zajednice koje su možda već pomalo klonule i predale se letargiji životarenja.

U ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan misija papa Franjo govori kako su nam „u sadašnjim okolnostima prijeko potrebni misionari nade“.

Ne tako davno, papa Benedikt XVI. je jednu cijelu svoju encikliku posvetio nadi: Spe salvi (U nadi spašeni).

Svojim pronicavim duhom i umom papa Benedikt pristupa nadi s mnogo različitih stajališta, ali nakon svega, uvjereno tvrdi: „Istina je da je onaj tko ne pozna Boga, pa gajio on mnoge nade, zapravo bez nade, lišen one velike nade koja je glavni oslonac u životu (usp. Ef 2, 12). Prava, velika čovjekova nada, koja opstaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog – Bog koji nas je ljubio i ljubi nas ‚do kraja‘, sve dotle ‚dok se sve ne ispuni‘ (usp. Iv 13, 1 i 19, 30). Onaj koga ljubav dotakne počinje shvaćati što ‚život‘ stvarno jest“ (Spe salvi, br. 27.).

„Zajedništvo s Isusom Kristom za sobom povlači zajedništvo s drugima, sa svima. On nas obvezuje da živimo za druge, ali samo u zajedništvu s njim moguće je doista živjeti za druge, za sve ljude. […] Živjeti za njega znači dopustiti da nas on privuče da živimo ‚za druge‘“ (Spe salvi, br. 28.).

Iz ovih nekoliko misli koje smo istrgnuli iz ove prebogate enciklike o nadi pape Benedikta XVI. jasno se zrcali misionarski duh svih onih koji se i danas odazivaju pozivu Isusa Krista i spremno napuštaju svoj dom i zavičaj i odlaze onima kojima će služiti poput Milosrdnog Samarijanca, vođeni i oboružani jedino vjerom i ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.

I dok smo ove misijske nedjelje na osobiti način u duhu, molitvama i dobrim djelima povezani s našim misionarima i misionarkama, kao i s našim misijskim volonterima i svim dobročiniteljima i prijateljima misija, molimo Gospodara žetve da istim misionarskim žarom i zanosom prožme cijelu našu Crkvu i sav svijet kako bi evanđeoska poruka i kršćanske vrijednosti zaživjele na dobrim i zdravim kršćanskim korijenima, jedinima na kojima se može graditi siguran i postojan život pojedinca, obitelji, naroda i svega stvorenoga.

Krk, 19. rujna 2021.

† Ivica Petanjak
biskup krčki
predsjednik Vijeća HBK za misije