Izražavajući sućut najbližoj rodbini, biskup Petanjak je podsjetio kako je on jedan od onih iz prvih generacija koje je pokojni svećenik Marko spremao za prvu pričest te bio uz njega sve do njegova biskupskog ređenja. „Proveo je život u župi Drenje i poznavao je svoje župljane, puno bolje nego ja. Što u ovome trenutku uzeti, što istaknuti iz tog cijelog života? Jedanput je u propovijedi rekao: Idu danci kao sanci, a godišta kao ništa. To se na njemu i ispunilo“, rekao je biskup Petanjak.

„Bio je čovjek koji nije bolovao, nije imao vremena da boluje i zato nas je ova smrt zatekla. Bog je u svom promislu odlučio da ga digne ‘s nogu’, onako kako je cijeli život živio. Vjerujem da je s ovoga svijeta otišao ostavivši za sobom trag koji će svima nama koji smo ga poznavali ostati duboko u srcima. Moramo biti zahvalni za njegovu revnost, koja bi trebala ostati primjer mladima, jer mu nije bilo teško svake nedjelje po našim filijalama imati po tri – četiri mise, i nikada se nije tužio, smatrao je da je to njegova dužnost“, rekao je krčki biskup, iznijevši zanimljivost koju mu je prenijela njegova majka, kako tijekom 43 godine koliko je vlč. Marko bio župnik u Drenju, župu nikada nije otukao led.

U svojoj homiliji biskup Ivan Ćurić podsjetio je kako je ova godina jubilarna kad je u pitanju svećenički put pokojnog vlč. Marka – 50 godina svećeništva, te kako su samo dan prije njegove smrti svećenici njegova mladomisničkog naraštaja slavili Misu zahvalnicu u Đakovu. „Ovaj obred ukopa osobiti je trenutak zahvalnosti, i to ne samo za jednu godinu, čak ni za dugih i vrijednih pedeset godina, nego za sav život, za cijeli zemaljski životni put. Spominjući se zlatnog svećeničkog jubileja pok. Marka, sa snažnim biblijskim nadahnućem mi, braćo i sestre, želimo prihvaćati i živjeti ono na što nas jubileji uvijek podsjećaju, kad nam poručuju: ‘Sve pripada Gospodinu’“, rekao je biskup Ivan.

Okupljene na ukopnim obredima biskup je upoznao sa životnim putem pokojnog svećenika Marka Ercegovca.

Rođen je u Privlaci 10. kolovoza 1944. godine od roditelja Ivana i Kate. Osmogodišnju školu pohađa i završava u svom rodnom mjestu, a nakon toga odlazi u „malo sjemenište“, najprije na Šalatu u Zagrebu, a potom u Biskupijski licej u Đakovu, gdje je maturirao 1963. godine. Iduće godine odlazi u Trebinje i Mostar na odsluženje vojnoga roka koji završava 1966. godine. Slijedi filozofsko-teološki studij u Đakovu, nakon kojega je točno prije 50 godina, na Petrovo 1969. zaređen za svećenika.

Popis njegovih svećeničkih službi i župa u kojima je djelovao naizgled je jako kratak. Bio je najprije „ekskurent“ u Trnjanima 1969., potom nekoliko mjeseci kapelan u Đakovu, a kasnije u Zemunu (1970. – 1972.). I, slijedi dugogodišnje župnikovanje u Župi sv. Mihaela Arkanđela u Drenju, od ožujka 1972. sve do umirovljenja 17. kolovoza 2015. godine, nakon čega se nastanjuje u vlastitoj kući u Đakovu, ali nastavlja pastoralnu aktivnost, pomažući najviše u đakovačkoj župi Dobroga Pastira.

Župi Drenje pružio je 43 godine svoga života i službe. Riječ je o jednoj župi, ali o župi koja obuhvaća još 10 sela, plodne i vinorodne sjeverozapadne Đakovštine. I tu, nadomak Đakova, što ga je na današnji dan 2003. godine pohodio i papa, sv. Ivan Pavao II., vršio je pok. Marko svoju svećeničku službu. Trebalo je u tim godinama izaći ususret mnogim izazovima i promjenama. Bilo je to je vrijeme koncilske obnove Crkve; potom nadolazi promjena društvenoga sustava, dolazak demokracije, slobode i samostalne hrvatske države, ali i razdoblje Domovinskoga rata.

Vidjelo se na mnogo načina kako se župnik Marko trudio srasti s narodom koji mu je bio povjeren na pastoralnu brigu. Imao je prilika poći na neku drugu župu, s manje filijalnih mjesta, no njemu je bilo najdraže ostati. I tako se snažno radovao plodovima župnoga života: obnovama i uređenjima crkava i kapela, a najviše plodovima života žive crkve, na poseban način svećeničkim i redovničkim zvanjima, slavljima mladih misa, a potkraj službe u Drenju i slavlju biskupskoga ređenja kapucina fra Ivice Petanjka, krčkoga biskupa.

“Dragi naš subrate Marko! Mi vjerujemo Kristu i njegovoj milosrdnoj ljubavi. Njemu od sveg srca preporučujemo preobrazbu tvoga života u slavi uskrsnuću, kojem se zajedno s tobom nadamo”, rekao je biskup Ćurić.

Poslije ukopa u đakovačkoj katedrali slavljena je misa zadušnica. Uz nadbiskupa Hranića, te biskupe Petanjka i Ćurića, misu je predvodio nadbiskup u miru Marin Srakić, koji je pozvao okupljene na molitvu za pokojnog vlč. Ercegovca.

Homiliju je izrekao nadbiskup Hranić, prisjetivši se razgovora s pokojnikom 2015. godine kad je zamolio umirovljenje. Pokojni vlč. Marko tada mu je iznio svoje tegobe te izrazio spremnost da i dalje pomaže drugim svećenicima, koliko god bude mogao.

„Sv. Pavao nam danas, na kraju zemaljskoga hoda vlč. Marka, govoreći o tijelu, poručuje: ‘Sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno; i kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga!’“, rekao je nadbiskup osvrnuvši se na pročitan dio Pavlove poslanice, dodavši kako Pavao, tumačeći uskrsnuće, želi reći da se svaki čovjek – unatoč raspaljivosti svoga tijela – pojavljuje i da se njegovo postojanje nastavlja i s druge strane njegova biološkog umiranja, i to u kontinuitetu njegove osobe, u kontinuitetu njegove zemaljske i povijesne egzistencije koju živimo na zemlji, u kojoj ljubimo druge ljude, u kojoj se radujemo i trpimo.

Protumačivši kako je i za Pavla riječ o otajstvu koje nadilazi našu moć predočivanja i svijet koji nam je dostupan, nadbiskup je rekao: „Mnoge slike kojima se služi Pavao nama su postale strane; no njegov odgovor u cjelini još je uvijek najlucidnija, najsmionija i najuvjerljivija riječ o tom predmetu: Ovo, braćo, tvrdim: tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo.

Zaključujući homiliju, nadbiskup je istaknuo kako se pokojni vlč. Marko u svom pastoralnom djelovanju ‘potrošio’ te je rekao: „Vjerujemo da ga proslavljeni Uskrsli Gospodin suobličava sebi, sjedinjuje sa sobom i uvodi u radost života i sudjelovanja u božanskom trojstvenom zajedništvu. U toj vjeri molimo da Gospodin koji ga poziva u svojoj ljubavi doista dovrši tu uskrsnu preobrazbu na njemu i dade mu udio među svojim svetima i blaženima, za svojim stolom u nebeskom kraljevstvu.“

Uime župljana Župe Drenje od pokojnog se svećenika oprostio župljanin Tomo Šajkunović, rekavši kako se mnogi još živo sjećaju dolaska mladog svećenika Marka u župu Drenje. „Živjeli ste i radili sa župljanima, dijelili i dobro i manje dobro, kako je život tekao. Ostali ste naš župnik preko 40 godina i bilo bi nezahvalno ne spomenuti koliko ste mladih parova vjenčali, koliko ste djece krstili, koliko je tijekom tih godina bilo slavlja prvih pričesti i krizme, gdje ste se radovali s mladima i njihovim roditeljima. Bilo je i tužnih trenutka, a vi ste dragi naš župniče za svakog imali riječ utjehe i ohrabrenja da se nastavi sa životom, vjerujući u Isusa Krista. Riječi su prolazne, kao i misli, ali sjećanja ostaju trajno. Vi ostajete u našim srcima i sjećanjima. Opraštamo se od Vas s molitvom na usnama“, rečeno je među ostalim u oproštaju od župljana župe Drenje.

Zahvalu za svjedočanstvo u predanom služenju Bogu i ljudima pokojnom subratu Marku u svoje osobno ime, uime svećenika Đakovačkog dekanata (gdje je proveo najveći dio svoje svećeničke službe) te uime svih svećenika Nadbiskupije uputio preč. Josip Ivešić, dekan Đakovačkog dekanata i župnik župe Dobroga Pastira u Đakovu.

„Od više subraće imao sam prilike čuti o tvojoj otvorenosti za svećeničko zajedništvo i druženje, a sam sam to i iskusio kroz zadnje tri i pol godine tvoje pomoći koju si mi pružao u župi Dobroga Pastira. Mnogi su isticali i danas ističu tvoju jednostavnost te širinu u pristupu svakom čovjeku. Dobro mi je poznata tvoja pažnja s kojom si pratio događanja u Crkvi, našoj Nadbiskupiji, a osobito kad su u pitanju svećenici – ne samo naše nadbiskupije. Budući da si poznavao mnoge svećenike i tebe mnogi, često si i rado o njima, i s njima, govorio. Redovito si prije misnoga slavlja pogledao u naš direktorij i napomenuo: Memento – danas se spominjemo godišnjice smrti toga i toga svećenika. Priznajem, na taj si način i mene potaknuo na molitvu za pokojnu braću. Ove godine si obilježio, i još trebao obilježiti pedesetgodišnjicu svoga svećeništva. Krist, Veliki svećenik, pozvao te da nastaviš slavlje u nebu. Danas, zajedno sa svom braćom svećenicima, redovnicima i redovnicama, te okupljenim vjernicima molim Krista Dobroga Pastira da te primi u svoj zagrljaj. Neka ti je pokoj vječni u Gospodinu!“