Posmrtni ostaci opatice Benedikte Braun preneseni u Zadar

Nakon ukopa u samostansku grobnicu, u crkvi Svete Marije u Zadru mons. Zgrablić predvodio je misu zadušnicu.

Opatica M. Benedikta Braun najzaslužnija je za obnovu samostana i crkve Svete Marije nakon Drugog svjetskog rata, kao i za otvaranje Stalne izložbe crkvene umjetnosti Zadar, značajne hrvatske kulturne ustanove. Bila je opatica zadarskog benediktinskog samostana 25 godina, od 1947. do 1972. godine. Zadarske koludrice, najstarija redovnička zajednica u Hrvatskoj postojana cijelo jedno tisućljeće, osam puta birale su je za opaticu.

Nadbiskup Zgrablić izrazio je zahvalnost Bogu za sve milosti koje je učinio zajednici benediktinki, Zadarskoj nadbiskupiji i Crkvi po djelima opatice Braun, rekavši da ispovijedanjem vjere u općinstvo svetih s našim dragim pokojnima molimo vječni pokoj majci Benedikti.

„Molitveno i zahvalno spominjemo se M. Benedikte, ali svi mi živimo od toga što se Bog nas spominje. Zato često u Starom zavjetu nalazimo poziv proroka i drugih osoba, da se sjete, da se prisjete onoga što je Bog učinio u povijesti.

Kad se nas Bog sjeća, živimo u Božjoj punini, da budemo potpuno u zajedništvu s Bogom – to je najvažnije čega se sjećamo. Nitko od nas nije isključen iz vječnog Božjeg spomena! Dio smo toga spomena“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi na misi zadušnici.

„Spominjati se Božjeg sjećanja nije samo zato da se sjetimo da smo mi u Božjim mislima, da Bog na nas misli. To nije neko puko, činjenično sjećanje, kao povijesno ili znanstveno sjećanje, da se prisjećamo nečega iz prošlosti. Nego, kod Božjeg sjećanja radi se o našoj bîti! Božji spomen je naše postojanje! Taj spomen trajno mora biti živ u nama. Jer radi se o bivanju u Božjoj blizini“, naglasio je mons. Zgrablić.

„Benediktinke svojim životom žele nas upravo na to podsjetiti: da je smisao našeg ljudskog života i našeg postojanja trajno se prisjećati da Bog misli na nas. I da je Bog dostojan da naš život možemo posvetiti samo slavljenju Boga, zbog njegove dobrote“, dodao je.

U tom kontekstu je rekao da monasi veliki dio svoje službe žive na način da slave Boga. Glavni posao njihovog redovničkog, monaškog života je slaviti Boga, moliti.

„Zajednica benediktinaca i monaha diljem svijeta moli na osobiti način. Oni to čine kao svoj posao. Kao što ljudi imaju zanimanje, njihov posao je slaviti Boga, benediktinci to zovu ‘oficij’.

Slava Božja je najveće dobro koje postoji! Slava Božja je cilj našeg života i Gospodin moli da to bude u nama, to kaže i Božja riječ u Svetom pismu. Kad mislimo na tu Božju bît, ulazimo u Božju slavu. Zadatak redovnika, osobito monaha je da se toj Božjoj slavi posvećuju“, rekao je zadarski nadbiskup.

Iz tog zajedništva s Bogom proizlazi onda i sve što benediktinci čine kroz svoj fizički rad i djelovanje; slave Boga u svemu stvorenome i u umjetničkim djelima koja su izraz duha koji proizlazi iz njihove molitvene sjedinjenosti s Gospodinom.

„Prisjećamo se majke Benedikte, ali i nečega većega – da se Bog nas sjeća i to Božje sjećanje čini da postojimo! Naš životni zadatak je da sve dublje uranjamo u to da smo dio Božje slave i njegovog života. To je konačni cilj našeg života.

Ako to zanemarimo, zanemarili smo najvažnije u našem životu u kojem je sve materijalno i tjelesno prolazno i propadljivo. Ali, slava Božja u koju smo ušli, odnosno, kada uđemo u Božje mišljenje, znanje, u Božje postojanje i poznavanje, ušli smo u najvažnije iskustvo i dragocjenost u našem životu“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Poželio je da spomen na M. Benediktu bude poticaj da ulazimo u Božju slavu i da sve što činimo služi tome da dioništvo u Božjoj slavi dublje i više proživljavamo u svom životu.

O M. Benedikti Braun

S. Benedikta Braun – Maria Letizia Braun, rođena je u Šibeniku 27. rujna 1895. godine. Umrla je u 97. godini života, 17. studenoga 1991. u Italiji, gdje je u mjestu Abano Terme 30 godina bila pokopana.

Porijeklom je iz Praga. Njen otac, dr. med. Gustav Braun bio je Austrijanac, vojni liječnik koji je po službenoj dužnosti premješten iz Praga u Šibenik, gdje je s. Benedikta rođena. Majka Olga, rođena Lucas Saranelli, rodom je iz Venecije i bila je potomak duždevske obitelji Giorgio Gritti.

Maria Letizia studirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Pragu. Studij je nastavila u Camerinu gdje je usavršavala svoje talente: glazbu, slikanje uljenim bojama, zlatovez i slikarski vez. Nakon završetka studija vratila se u Šibenik i ondje radila kao učiteljica.

Iz njenih osobnih sjećanja vidi se da je Božji poziv osjetila još kao djevojčica u  obitelji. Kad je prolazila pokraj benediktinske opatije Emaus za vrijeme studija u Pragu 1913., bila je dirnuta gregorijanskim koralom iz te opatije i odlučila je postati benediktinka. Zbog rane smrti oca 1915., nije mogla odmah ući u samostan, jer je kao najstarije dijete pomogla majci u brizi za obitelj, brata i sestre.

Od djetinjstva je u krugu obitelji naučila biti revna u molitvi, razmatranju, liturgijskom životu i pobožnosti prema Majci Božjoj. Satima bi ostajala u molitvi pred svetohraništem i bila je sklona osobnoj molitvi u tišini. U obitelji je već doživjela što znači činiti djela milosrđa. Bila je sretna kad je njena obitelj petkom pripremala ručak za dvanaest gradskih siromaha. U slobodno vrijeme je šivala i vezla crkveno ruho te sudjelovala u crkvenom pjevanju.

Njena darovitost za glazbu došla je do izražaja i u samostanu. Bila je vrsna sviračica i nabavila je instrumente za samostan. Samostan sv. Marije uvelike se uzdržavao od glazbene pouke koju je davao građanima Zadra.

M. Benedikta ušla je u Samostan sv. Marije u Zadru 26. kolovoza 1928. godine. Oblačenje je bilo 9. lipnja 1929.; polaganje prvih zavjeta je bilo 15. prosinca 1930., a vječnih zavjeta 21. ožujka 1936. godine. Administratoricom Samostana Sv. Marije imenovana je 14. listopada 1946., nakon čega je osam puta birana za opaticu. Prvi put za opaticu izabrana je 31. prosinca 1947., a osmi put 12. ožujka 1969. godine.

Jako se oslanjala na Providnost i kao opatica nije htjela primati miraz kad su kandidatice ulazile u samostan, što je tada u oskudicama redovničkih zajednica bio običaj, ne želeći da išta materijalno obitelji djevojke kandidatice zasjeni ulazak u samostan.

Od svog 90. rođendana, 27. rujna 1985., s. Benedikta strpljivo je živjela na bolesničkoj postelji u svojoj sobi gdje je provela zadnjih šest godina života, odakle je milosno prinosila svoju žrtvu za samostan i Crkvu. Putem zvučnika bila je povezana sa zajednicom te je pratila korsku molitvu i misu i svaki dan primala pričest. Shodno svojim snagama i odatle je sestrama pružala duhovne pouke i radovala se kad su sestre kod nje otpjevale neku pjesmu.

U Domovinskom ratu zadarske koludrice dijelile su sudbinu svoga naroda u nemoći i opasnostima, živeći pod zračnim uzbunama, bez struje, vode, namirnica, telefona, izolirane.

Sestre su, kao i za vrijeme Drugog svjetskog rata, opet sklonile sakralno blago. Neke koludrice uspijevale su pod uzbunama za napade doći do podruma, a starije, bolesne i nemoćne ostajale su u svojim sobama, čuvane drugim sestrama.

Kad je u rujnu 1991. s brda Križ, s uzvisine u zaleđu Bibinja i Sukošana odakle je srbijanski agresor Zadar imao ‘na dlanu’, granata pogodila najstariji dio samostana sv. Marije i probila zid debeo 60 cm, a u prostoriji neposredno do pogođenog zida bile su sestre, koludrice su bile prestrašene za egzistenciju.

Tada je M. Concetta Fortin, opatica samostana San Daniele u Abano Terme, pozvala zadarske sestre da sa starijim, bolesnim i nepokretnim koludricama dođu kod njih u Italiju. M. Benedikta i nemoćne sestre teškog srca otišle su iz samostana sv. Marije 25. rujna 1991. u talijanski samostan San Daniele gdje je bolesnim sestrama bila pružena potrebna liječnička i samostanska njega. Upravo je M. Benedikta zauzeto poticala slanje velike humanitarne pomoći iz Italije tijekom Domovinskog rata u Zadar.

Zadarske koludrice s kojima je živjela, svjedoče da je M. Benedikta kao osoba bila povučena, samozatajna, sklona povlačenju u šutnju i dugim boravcima u osobnoj molitvi. A kad se trebalo zauzeti za samostan i koludrice, nastupala je otvoreno i angažirano, borila se ‘kao lavica’.

Takva poduzetnost je i bila potrebna, jer živjela je u teškim društvenim okolnostima i iskusila tri egzila: prvi 1943., tijekom Drugog svjetskog rata, kad je, zbog uništenja samostana, s koludricama 27 godina živjela u zgradi sadašnjeg Svećeničkog doma i sjemeništu ‘Zmajević’, kad je i po 12 koludrica spavalo u jednoj sobi.

Drugi egzil bio je njen boravak u zadarskoj Općoj bolnici 1970., gdje se liječila zbog slomljenog kuka i bedrene kosti. To se dogodilo baš u vrijeme preseljenja iz sjemeništa ‘Zmajević’ u obnovljeni samostan sv. Marije.

Zbog ozljede, opatica Braun nije sudjelovala u velikoj svečanoj procesiji koludrica, brojnog naroda, svećenika, biskupa pristiglih iz bivše države, među kojima je bio i kardinal Franjo Kuharić, u danu povratka zadarskih koludrica u njihov samostan u kojemu nisu živjele 27 godina.

Bio je to još jedan žrtveni prinos M. Benedikte koja je pokornički živjela i predvodila križ dugog i zahtjevnog obnavljanja samostana sv. Marije nakon Drugog svjetskog rata, a tijekom povratka u njega bila je na bolničkoj postelji, ne uživajući, izvanjski i po ljudsku, slavu i radost trenutka povratka u njega iz njihovog progonstva. Koludrice ističu kako je njihova Madre Benedikta i tada blago i s ljubavlju prinosila žrtvu paljenicu, žrtvu hvale i predanja.

Datum povratka koludrica u samostan sv. Marije, 27. rujna 1970. je trostruko značajan i providonosan za cijelu zajednicu benediktinki sv. Marije u Zadru.

Dan preseljenja, 27. rujna, blagdan sv. Kuzme i Damjana, datum je kad je umrla opatica Vekenega (27. rujna 1111.), kći i nasljednica majke Čike koja je bila prva opatica i osnivačica samostana sv. Marije, koja je svoju majku kao opaticu naslijedila 1096. godine. Zatim, 27. rujna 1895. rođena je opatica Benedikta Braun i konačno, 27. rujna 1970. bio je svečani povratak koludrica u obnovljeni samostan sv. Marije u Zadru.

Treći egzil M. Benedikte bio je tijekom Domovinskog rata u Italiju, gdje je u samostanu Abano Terme, narušenog zdravlja, provela svega dva mjeseca.

M. Benedikta preminula je ujutro 17. studenog 1991. godine. Dan prije, 16. studenog, kod nje su iz Zadra došle opatica Anastazija Čizmin i koludrica M. Gregorija Franin. M. Benedikta ih je prepoznala, razumjela i bila je pri svijesti, ali nije mogla pričati. Tu kasnu noć po dolasku opatice Čizmin, a prije svoje smrti, M. Benedikta primila je pričest i slijedila je molitve umirućih koje je predmolila opatica Anastazija, koja je M. Benedikti zaklopila oči po njenom preminuću i primila u svoje dlanove zadnju suzu M. Benedikte.

Zbog odredbi i propisa u Italiji, prijenos tijela M. Benedikte u Hrvatsku nije bio moguć prije isteka 30 godina od smrti pokojnice. Nakon rješavanja potrebnih procedura, ukop posmrtnih ostataka M. Benedikte Braun bio je na datum koji, za ovu zemlju, predstavlja 128. rođendan M. Benedikte Braun.