Uz domaćeg župnika Josipa Homjaka koncelebrirali su svećenici Virovitičkoga dekanata na čelu s dekanom Ivicom Šohom. Na početku slavlja župnik je pozdravio biskupa i druge sudionike posvete crkve, podsjetivši da je njezina izgradnja započela neposredno nakon što je biskup Škvorčević 31. kolovoza 2003. osnovao Župu Bl. Alojzija Stepinca u Virovitici sa sjedištem u prigradskom naselju Milanovac i imenovao njezina prvog župnika Ivicu Šoha. Naglasio je kako su bile potrebne godine, puno mudrosti, odricanja, strpljivosti i marljivog rada prijašnjih župnika i njihovih suradnika da se oblikuje ta mlada župna zajednica vjernika. Zahvalio je svima koji su se ugradili u njezin život, napose onima koji su pomagali u organizaciji i pripremi ovog slavlja. Izrazio je radost što će biskup Škvorčević činom posvete tu crkvu učiniti prostorom koji će još više odisati Božjom snagom i prisutnošću, a predstavnici župljana u znak dobrodošlice i zahvale darovali su mu cvijeće i prigodni dar.

Uvodeći u slavlje, biskup Škvorčević zahvalio je župniku na riječima dobrodošlice te na kratkom prikazu početka djelovanja Župe i gradnje župne crkve, a župljanima za darove, i za njihovo vjerničko srce, otvoreno za Boga i jednih za druge, kojim su došli na slavlje. Pozdrav je uputio nazočnim svećenicima na čelu s dekanom Virovitičkoga dekanata i prijašnjim župnikom Ivicom Šohom, te svima onima koji su se od početka Župe na različite načine ugradili u župno zajedništvo i u to zdanje. Izrazivši radost što su na slavlju nazočna i djeca, naglasio je da će oni nastaviti ono što je ovdje započeto prije osamnaest godina. Istaknuo je kako je novoizgrađena crkva opremljena svim potrebnim predmetima, ali nije dovršena sve dok ne bude posvetom i duhovno opremljena i uspostavljena u puno dostojanstvo župne crkve za sveta slavlja. 

U homiliji biskup je podsjetio sudionike slavlja kako na tradicionalnoj utrci Sinjske alke postoje dvije mogućnosti: pogoditi »u ništa« i biti gubitnik ili pogoditi u »sridu« te biti pobjednik. Kazao je da se u sportu, u gospodarstvu, u politici, u znanosti može »pogoditi u ništa« ali je najporaznije kad se to dogodi s cjelovitim čovjekovim životom. Spomenuo je kako sv. Pavao u ulomku današnjeg drugog čitanja iz Prve poslanice Korinćanima uvjerava da je ljubav pogodak u »sridu« kojim se život osvaja za vječnost. Ustvrdio je kako je ljubav velika i duboka stvarnost, nadilazi nas i nikad ne prestaje. Sâm Bog se u Isusu Kristu potrudio postati čovjekom, i u njegovoj ljubavi na križu kojom je pobijedio smrt »pogodio u sridu«, omogućio nam da ne promašimo životni cilj, ne budemo izgubljeni, nego u njemu snagom njegove ljubavi budemo spašeni ljudi, naglasio je biskup. Kazao je kako je čudesno što je Isus kao pobjednik nad smrću trajno prisutan u Crkvi te njegova ljubav nikada ne prestaje nego se svetim sakramentima snagom njegova Duha u nama posadašnjuje i već nas ovdje na zemlji čini dionicima vječnosti. Crkva kao zgrada znak je Isusove pobjede nad zlom i smrću i poziv da pred tom pobjedom ne ostanemo ravnodušni, nego se pridružimo živom zajedništvu s njime, kazao je biskup Antun. Istaknuo je da ulazeći u crkvu, izlazimo iz svijeta naših nemoći i promašaja, te ulazimo u moćni Božji svijet i postajemo njegovi dionici. Istaknuo je da je to razlog zbog kojeg crkvi kao zgradi dajemo posebnu pozornost i posvećujemo je. 

Više je znakova u crkvi zgradi po kojima se očituje Crkva kao Isusova zajednica vjernika, ustvrdio je biskup Škvorčević. Već na ulazu u crkvu dočekuje nas blagoslovljena voda koju dotičemo rukom i njome se križamo kako bismo se podsjetili da nas je Gospodin Isus u krštenju zagrlio svojom pobjedničkom ljubavlju, i mi postali članovima njegove Crkve, zajednice Božjeg naroda. Tim činom svjedočimo kako Crkva nije udruga građana niti neka ljudska organizacija, nego živi Isus Krist, pobjednik nad smrću, djelatan u nama po svetim otajstvima.  U tom smislu u crkvi je na istaknutom mjestu krstionica, gdje nas je Gospodin Isus u krštenju oslobodio osuđenosti na smrt i uveo u zajedništvo svoje pobjede, naglasio je biskup. 

Podsjetio je zatim na značenje oltara, na kojem se u euharistijskom slavlju vrši spomen Isusove muke i smrti na križu, te se obnavlja za nas moć njegove žrtve ljubavi i pobjede nad smrću i slavnog uskrsnuća. Naglasio je kako bi bez te žive Isusove prisutnosti oltar i sav drugi crkveni namještaj bili mrtvi predmeti a sve što se na njima čini bio kazališni događaj. Govoreći zatim o ambonu, mjestu s kojeg se naviješta Božja riječ, biskup se osvrnuo na ulomak prvog čitanja iz Knjige Nehemijine, u kojem se opisuje kako se Božji narod, nakon što je proživio teško iskustvo babilonskog sužanjstva, svojevrsni veliki „pogodak u ništa“, uz Božju pomoć vratio u svoju zemlju i započeo obnovu razorenog Jeruzalema. Kazao je kako je svećenik Ezra na temelju Božjih riječi zapisanih u Mojsijevu zakonu uvjeravao narod da su bili pobjednici dok su bili vjerni Bogu, a postali gubitnici kad su mu se iznevjerili, a da je narod plačem potvrdio kako to razumije. Dodao je kako su to bile suze žalosti zbog nevjere Bogu i gubitništva koje su time prouzročili, ali ujedno i suze radosnice što ih je Bog u svojoj ljubavi oslobodio babilonskog sužanjstva i ponovno im omogućio da u savezu s njime budu životni pobjednici.

Polazeći od Isusove tvrdnje u evanđelju da su se u njem ispunile naviještene riječi Izaije proroka, biskup je naglasio da je Bog u njegovoj osobi i djelima ispunio starozavjetna obećanja svome narodu da će im poslati Pomazanika i Spasitelja. Kad u misnim i drugim slavljima u crkvi s ambona navijestimo Božju riječ a u euharistiji slavimo, ona postaje stvarnost u nama, postajemo njezini dionici u Isusu Kristu ako mu vjerujemo. Isusovi sunarodnjaci u Nazaretu nisu postali dionici Božjeg djela spasenja, jer mu nisu vjerovali, prezrevši ga zbog njegova niskog društvenog položaja kao sina drvodjeljina. Tako se u njima kao i u suvremenicima proroka Ilije i Elizeja dogodio svojevrsni „pogodak u ništa“,  ostali su lišeni Božjih čudesnih djela, a zadobila ih poganska udovica u Sarfati sidonskoj i poganski vojskovođu Naaman Sirac, koji su povjerovali Bogu na proročku riječ, ustvrdio je biskup Antun. Pripomenuvši kako evanđelist Marko, opisujući ovaj događaj u Nazaretu, kaže da Isus nije među svojima mogao učiniti nijedno čudo i da se čudio njihovoj nevjeri, biskup je naglasio kako Isus Krist može djelovati u nama, u svetoj misi obnavljati za nas milosne plodove svoje muke, smrti i uskrsnuća, samo ako vjerom prilazimo tim otajstvima. Potaknuo je sudionike slavlja neka svaki njihov dolazak u župnu crkvu bude popraćen njihovom živom vjerom, kako bi im Isus Krist svojom djelatnom prisutnošću omogućio da budu dionici njegova moćnog djela spasenja. Biskup je poželio sudionicima slavlja da posveta ove župne crkve oživi u njima vjeru, da uvijek radosno dolaze u nju na misna i druga slavlja, da uveća u njima želju za što snažnijim i dubljim dioništvom u Isusovu djelu spasenja i Božjega svijeta, te da budu radosni Božji narod u gradu Virovitici i našoj Hrvatskoj domovini.

Na svršetku misnoga slavlja biskup je okupljenim župljanima čestitao što je ovom posvetom njihova župna crkva uspostavljenu u njezinu punom dostojanstvu. Poželio im je obilje radosti u pripadnosti Isusovoj Crkvi po svojoj Župi u našoj Požeškoj biskupiji, čije se 25. obljetnice spominjemo, te je zajedno s njima uputio Bogu molitvu za Požešku biskupiju. Nakon što je tajnik Matej Siluković pročitao Povelju o posveti crkve, biskup je kazao da će se svake godine 30. siječnja u ovoj Župi slaviti svetkovina Obljetnice posvete crkve, najviši liturgijski stupanj, jer je to Gospodnje slavlje. Poželio im je da ih ta obljetnica svake godine podsjeti tko su u Isusu Kristu po služenju njegove Crkve. Zahvalio je župniku Josipu Homjaku za sve ono što zajedno sa svojim najbližim suradnicima i drugim župljanima redovito čini u ovoj Župi, a napose za organizaciju današnjeg slavlja. Osobitu zahvalnost izrazio je onim župljanima koji su od osnutka Župe s velikim žarom surađivali sa svojim župnicima u izgradnji i dovršenju župne crkve, te je na njih i na cijelu Župu zazvao Božji blagoslov.