Kako su na snazi posebne mjere zaštite od koronavirusa, proslava je bila u skromnijem obliku, uz obvezne mjere prevencije. Bliža priprava za ovo slavlje bila je trodnevnica od 14. do 16. listopada.

Na misi posvete koncelebriralo je 13 svećenika među kojim domaći župnik Ivica Rebić, dekan Osječkog  istočnog dekanata, preč. Ivan Jurić te dekan Osječkog zapadnog dekanata, preč. Adam Bernatović. Nazočila je, došavši iz Sarajeva, provincijalna predstojnica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina, s. Kata Karadža sa zamjenicom s. Lidijom Jurišić, čije sestre djeluju i u ovoj župi.

Uime svih župljana, na početku mise, govor dobrodošlice nadbiskupu Hraniću izrekao je Ante Mihaljević, jedan od začetnika gradnje crkve. „Providnošću Božjom i nadahnućem biskupa Ćirila Kosa, 15. prosinca 1994. godine osnovana je župa i posvećena sv. Luki apostolu i evanđelistu. U njezin su sastav ušli dijelovi Višnjevca i Josipovca, tako da župa broji oko 3000 vjernika“, spomenuo je.

Liturgija posvete crkve i oltara započela je uvodnim obredima. Nakon blagoslova vode, nadbiskup Hranić poškropio je okupljani narod, oltar i stijene crkve. Potom je uslijedila Služba riječi. Nakon što je preč. Jurić navijestio evanđelje, nadbiskup Hranić izrekao je prigodnu homiliju.

„Isusova kratka rečenica – Podajte carevo caru, a Božje Bogu dotiče veoma osjetljivo, uvijek pa i danas, aktualno pitanje odnosa između religije i politike, Crkve i države. Od Francuske revolucije do danas, idu za tzv. sekularizacijom ili laicizacijom, što znači, da se nastoji pokazati da svijet i društvena stvarnost imaju svoju autonomiju te da religija i Crkva nemaju nikakve ingerencije u odnosu prema njima“, rekao je nadbiskup Hranić uvodeći u tumačenje evanđelja. Objasnio je da je pitanje Je li dopušteno dati porez caru?, upućeno od udruženih farizeja i carinika, koji se inače ne podnose, zapravo klopka. Nadbiskup Hranić naglašava kako Isus svojom rečenicom Carevo caru, a Bogu Božje želi prekinuti upotrebu Božjeg autoritet za jačanje ili rušenje ičije svjetovne vlasti. „Primijenjeno na našu situaciju danas, Isus razdvaja Boga i Hrvate, katolištvo od hrvatstva, crkvenost od nacionalnog pitanja. U Isusovu stavu Caru carevo, a Bogu Božje car prestaje biti protubog i građanin mu može dati porez, a da pritom ne prodaje svoju dušu“, rekao je mons. Hranić.

Naglasio je kako Bogu pripada sam čovjek te rekao: „Bog je čovjeka učinio sebi sličnim, na svoju sliku, i dao mu je ovaj svijet da njime upravlja. Čovjek je tako dobio i neka svoja prava. Ta prava proizlaze iz njegova dostojanstva ljudske osobe bez obzira bio on Židov ili Rimljanin, katolik ili pravoslavac, član ove ili one političke stranke. Čovjek jer je čovjek i Božje stvorenje ima neka svoja ljudske neotuđiva prva, koja nijedna politička vlast i nitko drugi ne može dovoditi u pitanje. Pri donošenju svojih odluka političari su pozvani ostati slobodni od svojih stranačkih, političkih, nacionalnih, financijskih, osobnih i drugih parcijalnih interesa.“

Potrebno je i odgovorno činiti ono što spada na ovaj zemaljski poredak, na ovaj svijet, napomenuo je đakovačko-osječki nadbiskup, ali ne zaboravite pritom da ste Božji, stvorenja njegove ljubavi. „Danas je to osobito aktualno, jer je svijet došao u pogibelj od samog čovjekova djelovanja. Ako mi ljudi ne postanemo odgovorni, uništit ćemo ovu stvorenu stvarnost i uništit ćemo se međusobno. Tehnički napredak je uznapredovao u toj mjeri da čovjek ima u rukama moć kojom može samog sebe uništiti. I ako čovječanstvo ne dođe do novog stupnja odgovornosti, moguće su nesagledive posljedice za samu opstojnost ovoga svijeta“, uputio je.

Obratio se potom župljanima Župe sv. Luke i pojasnio kako je zgrada crkve potrebna jer je „znak u prostoru koji nam – dok se bavimo svjetovnim stvarima – govori tko smo i kome pripadamo. Mi ih posvećujemo kao sveta mjesta i u njih dolazimo da bismo na tom svetom mjestu i u tom svetom prostoru produbili svoj odnos s Bogom, da bismo se nahranili njegovom riječju i Isusovim tijelom i krvlju, njegovim sebedarjem do kraja.“ Istaknuo je nadalje: „Hranimo se s Isusovog euharistijskog stola kojega ćemo danas posvetiti da bismo si posvijestili da bi i čitav naš život i sve naše ljudsko djelovanje i upravljanje ovim svijetom trebao biti Bogu ugodan prinos, koji se prinosi i uzdiže k Bogu kao što će se i dim tamjana s ovoga oltara uzdizati u visine k Bogu.“

Govoreći o oltaru koji se posvećuje rekao je da „on simbolizira Kristovu žrtvu na križu, njegov grob i njegovo uskrsnuće iz toga groba. Posvetit ćemo ga da bismo se hranili Kristovim raspetim i uskrslim tijelom i krvlju te da bismo i mi upravljali ovim svijetom kao uskrsli ljudi, koji žive u ovome svijetu i njime upravljaju, ali koji nisu od ovoga svijeta, nego su zahvaćeni i preobraženi Bogom, Isusom Kristom, njegovim otajstvom i njegovom riječju.“

Nadbiskup Hranić homiliju je zaključio čestitkom župljanima i sestrama franjevkama o posveti crkve i proslavi nebeskog zaštitnika, sv. Luke te je rekao: „Zajedno s vama radujem se te molim da se po ovoj posveti vaše župne crkve i vi posvetite te postanete potpuno Božji.“

Nakon Ispovijesti vjere, uslijedio je središnji dio posvete crkve i pomazanja oltara. Vlč. dr. Josip Bošnjaković predmolio je Litanije svih svetih, potom je pročitana povelja posvete crkve i oltara, koju je nadbiskup Hranić, zajedno s moćima bl. Miroslava Bulešića, pohranio u oltar. Nadbiskup je zatim molio posvetnu molitvu te krizmenim uljem, koje je izlio na sredinu oltara i na njegova četiri ugla, pomazao ploču novoga oltara i stijene crkve. Nakon obreda pomazanja stavio je na oltar pet žarišta za paljenje tamjana te je pokadio oltar, a župnik Rebić pokadio je narod i stijene crkve. Na kraju je očišćena oltarna ploča te je rasvijetljena crkva i upaljene svijeće na novom oltaru. Nadbiskup i svi svećenici iskazali su počast novoposvećenom oltaru poljupcem te se nastavilo s misom.

Na obredu posvete crkve i oltara asistirali su ministranti josipovačke župe pod ravnanjem vlč. Domagoja Lackovića, tajnika Nadbiskupskog ordinarijata u Đakovu. Pjevao je župni Mješoviti zbor pod ravnanjem s. Auksilije Milić.

Na kraju misnoga slavlja, nakon otpjevanog himna Tebe Boga hvalimo, okupljenim se vjernicima zahvalnim govorom obratio domaći župnik Rebić te je rekao: „Na zajednički prijedlog vlč. Borisa Gombarovića, župnika u Josipovcu i vlč. Mirka Novaka, župnika u Višnjevcu, a radi neodgodivih dušobrižničkih potreba osniva se Župa sv. Luke, evanđelista u Josipovcu – stoji u dekretu o osnutku župe Biskupskog ordinarija iz Đakova s datumom 15. prosinca 1994. Godine. Prvi upravitelj župe bio je vlč. Boris Gombarović koji je službu vršio do 14. kolovoza 1995. godine.“ Župnik Rebić spomenuo se zatim početaka gradnje crkve: „Inicijativa vlč. Jurića i župljana da se izgradi župna kuća i župna crkva urodila je plodom te je prekrasno zdanje župne crkve u kojoj se nalazimo nicalo s velikim trudom i naporom dobrih ljudi kao i svesrdnom podrškom nadbiskupije. Prvo mjesto slavljenja mise bila je garaža dobrih ljudi koji su shvatili da je nastanak župe dar neba i blagoslov za sve vjernike koji su željeli slaviti sveta otajstva Crkve u zajedništvu sa župnikom koji je bio snažna duhovna podrška u teškim vremenima Domovinskog rata i posljedicama tj. dubokim ranama duše i tijela, koje je trebalo vidati.“ Nadalje spomenuo je kako su 2001. godine došle Školske sestre franjevke Krista Kralja, kao suradnice u župi i odgajateljice u dječjem vrtiću u Josipovcu.

Župnik Rebić zahvalio je svećenicima koji su slavili trodnevnu molitvenu pripravu „te na taj način duhovno pripravili vjernike na ovaj povijesni trenutak“, a posebnu zahvalu uputio je nadbiskupu Hraniću. Nakon toga dvije župljanke predale su nadbiskup prigodne poklone. Svečana misa zaključena je predajom zlatne plakete Đakovačko-osječke nadbiskupije župniku Rebiću, preč. Juriću te provincijalnoj predstojnici s. Kati Karadža.