• Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, časne sestre i braćo svećenici;
• prečasni gospodine Predstojniče Nacionalnog katehetskog ureda (mons. prof. dr. sc. Ivica Pažin);
• mnogopoštovana Sestro predsjednice Programsko-organizacijskoga odbora ove Katehetske škole (prof. dr. s. Thea Filipović);
• dragi viši savjetnici i savjetnice za vjeronauk u školi na čelu s ravnateljicom Agencije za odgoj i obrazovanje (dr. Dubravka Brezak Stamać), koja nam se ne može pridružiti na početku ove Škole;
• predstojnice i predstojnici nad/biskupijskih katehetskih ureda
• gospodo predavači i sudionici programa Katehetske škole u okviru Primjera dobre prakse,
• poštovani i dragi suradnici NKU HBK!

S radošću vas pozdravljam u ime svih nadbiskupa i biskupa Hrvatske biskupske konferencije ovim putem iz Đakova, na početku ovogodišnje Katehetske škole, organizirane i pripremljene onako kako to epidemiološke mjere još uvijek zahtijevaju – na daljinu. Unatoč takvom načinu održavanja Škole, te samo fizičkoj udaljenosti koja ne može umanjiti našu duhovnu povezanost i uzajamnu blizinu, izražavam vam svima svoju radost i sve Vas pozdravljam u želji da ova dva radna dana zajedno rastemo u novim spoznajama odnosa između kršćanske antropologije i odgoja, što su dvije ključne riječi ove Katehetske škole. Dopustite mi na početku nekoliko misli, kako o jednom tako i o drugom području predviđene i ponuđene teme (o kršćanskoj antropologiji danas i o odnosu između kršćanske antropologije i odgoja).

1. Kršćanska antropologija danas

Antropologija, kao znanost o čovjeku, najprije se odnosi na izričaje i metode različitih znanstvenih disciplina koje proučavaju i tumače čovjeka. Takvo se široko tumačenje antropologije razvilo u dvadesetom stoljeću, premda svoju povijest ima u filozofskim pitanjima i promišljanjima prethodnih stoljeća (ponajprije u filozofiji Immanuela Kanta): Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se smijem nadati? Sva su ta pitanja imala svoj temelj u antropološkom temeljnom pitanju: Što je i tko je čovjek?

Danas smo, pak, suočeni s činjenicom da suvremene „tehnologije humanoga“ ili „antropotehnike“ ne pokušavaju odgovoriti toliko na pitanje što je čovjek, koliko zapravo žele mijenjati čovjeka i njime zagospodariti. Pri tom se često dovodi u pitanje sloboda i mogućnost ljudskog djelovanja i njegova (ne)dopuštenog razvoja, o čemu ćemo – vjerujem – imati prilike slušati i u riječima uvaženih predavača. Ne smijemo pri tom zaboraviti da je već Sinoda biskupa Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere prije desetak godina upozorila na takvu antropologiju; antropologiju obilježenu individualizmom i tzv. dvostrukim relativizmom (Instrumentum laboris, br. 151. i 152.).

Čovjek, živi čovjek, prvi je i osnovni put Crkve. Te riječi sv. Ivana Pavla II. (Enciklika Otkupitelj čovjeka) nalaze svoje utemeljenje u Riječi Božjoj, u tradiciji Crkve i u smjernicama Drugog vatikanskog sabora (posebno u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes). Čini mi se također važnim pozvati u sjećanje i Encikliku Ivana Pavla II. o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života Evangelium vitae, koja analizira, tumači i bori se protiv „novih prijetnji ljudskom životu“. Ta enciklika na određeni način iznosi temelje kršćanske antropologije. Iznova postavljati i otkrivati pitanja o čovjeku, o „scenarijima“ suvremenoga ophođenja prema ljudskom životu, o stvorenoj stvarnosti i o Objavi kao vječnim prijateljicama, te o perspektivama čovjekova života u zajedništvu s Bogom, čine se neizostavnim pitanjima i izazovima, na koja trebamo ponuditi odgovore.

Suvremena crkvena razmišljanja nemaju ujednačenu viziju kršćanske antropologije. Ona je bila ili teološka antropologija koja je često odražavala opću antropologiju (K. Barth, W. Pannenberg, K. Rahner – spominjemo ih samo primjera radi) ili je bila interpretacija spoznaja humanističkih znanosti (J. Moltmann). U tom su smislu pojmovi: Bog, savjest, sloboda… često pokušavali „interpretirati“ suvremenog čovjeka.

Spomenuta Sinoda biskupa o novoj evangelizaciji, koja o prenošenju vjere govori polazeći od Isusa Krista, od evanđelja (radosne vijesti) za čovjeka, a koja je sažeta i u dokumentu Evangelii gaudium pape Franje, preko promišljanja o novoj evangelizaciji, o subjektima prenošenja vjere te o buđenju zanosa i radosti u pastoralnom djelovanju Crkve, promatra čovjeka više kao „sudionika“ vremena i njegovih scenarija, a premalo kao stvoritelja takvih scenarija.

Zbog svega navedenoga, u smislu novoga preispitivanja ljudske osobe (uključujući dostignuća medicinskih, biogenetičkih i drugih znanosti), čini nam se važnim zastati pred otajstvom čovjeka i njegova života danas, i to u svjetlu enciklike Evangelium vitae, kojoj je prošle 2020. godine bilo dvadeset i pet godina od njezina objavljivanja. Tko je čovjek? Što može znati? Čemu se smije nadati? Što treba činiti? Tražiti odgovore na ta pitanja, promatrajući čovjeka u otajstvu stvaranja na sliku Božju, učinit ćemo korak dalje započetom procesu nove evangelizacije.

2. Kršćanska antropologija u perspektivi odgoja

Od helenizma do postmoderne. Od praskozorja helenizma do suvremene postmoderne ideja odgoja te njegova provedba stalni je dinamički proces. Put od mita k logosu (predhelenizam), preko ideje odgoja koja je čovjeka definirala kao mjerilo svih stvari (grčka antika – humanizam – postmoderna) sve do pokušaja artikuliranja odgoja u skladu s prirodom (naturalizam) ili po diktatu društva (obilježja odgoja dvadesetoga stoljeća) kao i personalistička pedagogija, samo su naznake onoga što je pridonosilo razvoju misli i djelovanja čovjeka kroz povijest. Često su upravo ideje o odgoju bile začetnice i zaštitnice stvaranja novih svjetskih poredaka, a često su, na žalost, vodile i prema nestajanju civilizacija.

Povijest kao da se ponavlja. Čovjek kao mjerilo stvari, temeljno usmjerenje grčkih sofista koje je dovelo do spoznajno teorijskoga relativizma, etičkoga utilitarizma, apsolutnog relativizma te dubokog skepticizma kao da je iznova u postmoderni, s naglašenom dimenzijom individualizma, poprimilo nova obličja. Ono dovodi do nestajanja „velikih priča“, tradicija koje su sačuvale čovječanstvo, mrvi i rastače norme obiteljske zajednice te ovozemaljske stvarnosti postavlja kao „metafizički imperativ“, a religiju i religiozno vidi kao dimenziju interkulturalnoga u svrhu osiguranja mirnoga i uspješnoga života. Sam čovjek, upravo kao mjerilo svih stvari, kroči prema još nedefiniranom kozmopolitskom građaninu, pri čemu mu se daju veća prava negoli zajednici u kojoj živi. S Bogdanom Suchodolskim bismo se mogli pitati: „zašto je čovjek tako velik i zašto su ljudi tako mali?“ Sve to, reći će mnogi pedagozi, događa se (gdje? -) u „antipedagoškom“ ozračju upravo odgojno-obrazovnih institucija(!).

Kršćanski odgoj i njegova svrha. Ideja kršćanskoga odgoja također je imala svoj put. Novost shvaćanja čovjeka kao slike Božje, čiji je temeljni poziv biti svet po uzoru na Isusa Krista, imala je u povijesti svoje različite oblike. Od Augustina koji je skeptičan prema dijalogu s ondašnjim poganskim znanostima, čije je znanje, prema njemu, „curiositas“ (prazna znatiželja i pohlepa), preko Tome Akvinskoga kojemu je svijet put do Boga (pri čemu se često svrha odgoja tumači i izjednačava s otkupljenjem), sve do nauka Drugoga Vatikanskog koncila, koji kršćanski odgoj shvaća kao sredstvo koje „ide samo za tim da kršćani, dok se postepeno upućuju u spoznaju misterija spasenja, postaju svakim danom sve svjesniji dara vjere što su ga primili“ GE br. 2.).

Kršćanski i katolički odgoj danas. Prva zadaća Crkve, u najužem smislu riječi, je naviještanje i svjedočenje kršćanske vjere koje se očituje u riječi, sakramentima i dijakonijskoj dimenziji. U tom se smislu, razmišljati o zadaćama vjeronauka u školi, smije s tri aspekta: s aspekta zadaće naviještanja, iz perspektive pravovaljano shvaćenog katoliciteta te iz perspektive kršćanske slike o čovjeku. Naviještanje Crkve je, prema Drugom Vatikanskom koncilu, posebna dužnost odgoja „zato što ima zadatak da svim ljudima naviješta put spasenja, da vjernicima priopćuje Kristov život i da trajno vodi brigu o tome da dođu do punine tog života“ (usp. GE 3). Osim navedenoga, svrha postojanja vjeronauka u školi jest i u tome da na poseban način dođu do izražaja implikacije kršćanske antropologije kao i posljedice, odnosno istinski orisi katoliciteta Crkve. Naime, kršćanski nauk o čovjeku pokazuje da je odijeljenost sekularno profane kulture i crkveno religijskoga svijeta neiskrena i umjetna. Čovjek je, dakle, kao stvorenje na sliku Božju usmjeren na Boga. Upravo zato što je stvoren na sliku Božju u stanju je svoju vlastitu imanenciju usmjeriti i nadići transcendencijom u osobnom susretu s onim božanskim.

Temeljna pitanja koja proizlaze iz navedenoga sadržaja očituju sučeljavanje različitih koncepcija odgoja i obnovu promišljanja o ulozi i mjestu kršćanskoga, odnosno katoličkoga odgoja u suvremenome svijetu.

Kao Crkva, nositeljica Istine i odgajateljica čovjeka, imamo zadaću stalno preispitivati sebe i svoje mjesto u svijetu, na poseban način, riječima pape Franje „studirajući svijet“ oko nas, kako je to izraženo i u enciklici Fratelli tutti. Kako je odgoj jedna od temeljnih zadaća Crkve, shvaćen i kao sastavni dio izvornoga poziva na naviještanje i svjedočenje kršćanske vjere, želja nam je promišljati o gore navedenim sadržajima, tražeći, u zajedništvu s Duhom Svetim, odgovore na ključne izazove i pitanja čovjeka danas i sutra.

Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, poštovani organizatori katehetske škole!

Slika i lice čovjeka, a po tome i čovječanstva, započinje se stvarati u obiteljskoj, te u školskoj zajednici. Na poseban način se aktualizira u sadržajima srednjoškolskoga vjeronauka. Uistinu se nadam da će nam ova dva radna dana pomoći posvijestiti vrijeme i tendencije vremena u kojemu živimo, te da ćemo u razmišljanjima predavača, kao i na temelju primjera dobre prakse, s ove Katehetske škole ponijeti svjedočanstvo hrabrosti za daljnje naviještanje kršćanske istine o čovjeku. Zahvaljujući svima na aktivnom organizacijskom i predavačkom sudioništvu, želim Vam plodan rad i blagoslovljen rast.

Đuro Hranić

nadbiskup đakovačko-osječki,

predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju