Radosno sam prihvatio poziv koji mi je ljubazno uputio dekan prof. dr. sc. Josip Šimunović da sudjelujem na otvaranju 62. teološko-pastoralnog tjedna. Srdačno pozdravljam sve prisutne i one koji nas prate putem streaminga redoslijedom koji protokol zahtjeva, počevši od Njegove Uzoritosti.

Kad sam vidio ovako bogat program, poželio sam se vratiti u školske klupe kako bih obnovio svoju viziju svećeništva nakon gotovo 40 godina od ređenja.

Međutim, moram priznati da nisam odmah shvatio značenje naslova: “Preobrazba svećeništva u promjeni epohe”. Mislio sam, zapravo, da postoji samo jedno svećeništvo, ono Vječnog svećenika: u kojem smislu se ono može preobraziti?

Naime, sjetio sam se onoga što je rekao sveti Ivan Pavao II: “Svećeništvo je od samih početaka Kristovo svećeništvo. On je taj koji prinosi sebe kao žrtvu Bogu Ocu (…), i svojom žrtvom opravdava u Očevim očima cijelo čovječanstvo i indirektno sve stvoreno. Svećenik slaveći svaki dan euharistiju silazi u srce ovog otajstva. Zbog toga euharistijsko slavlje za njega mora biti najvažniji trenutak u danu, središte njegova života.” (Dar i otajstvo, str. 86).

Onda sam pomislio na iskustvo Crkve koje živimo, o Sinodi sveopće Crkve koja je u tijeku i shvatio da je potrebno promišljati kako bi se stekao “sinodalni stil” i u svećeništvu.

Papa Franjo više je puta upozorio svećenike na “klerikalizam”, odnosno na shvaćanje svećeništva kao vlasti, a ne kao službe, ali i na iskušenje da se zatvorimo u svoj vlastiti svijet umjesto otvaranja cjelokupnoj stvarnosti, postajući nesposobni razumjeti siromaštvo i egzistencijalne sumnje koje toliki vjernici nose sa sobom (ponekad čak i našom krivnjom).

Ali, kako je rekao papa Franjo: Ako svatko ostane zatvoren u vlastita uvjerenja, (…) teško je napraviti mjesta za ono iskustvo Duha koje je, kako kaže Apostol, povezano s uvjerenjem da smo svi mi djeca “jedinoga Boga, Oca svega, koji je nad svima, djeluje kroz sve i prisutan je u svima” (Ef 4,6). (Božićni govor Pape Franje članovima Kardinalskog zbora i Rimske kurije, 23. prosinca 2021.).

On je potom istaknuo: “‘Svi’ nije riječ koja se može krivo shvatiti! Klerikalizam koji se kao napast – perverzna –svakodnevno uvlači među nas, navodi nas da uvijek mislimo na Boga koji govori samo nekima, dok drugi moraju samo slušati i provoditi. Sinoda nastoji biti iskustvo osjećaja da smo svi mi članovi većeg naroda: svetoga vjernog naroda Božjeg“.

Svećenik, dakle, mora biti čovjek dijaloga, koji se ne boji slušati čak i kad ne zna odgovoriti. Dade se opteretiti sumnjama ljudi, preuzima na sebe tjeskobe čovječanstva do te mjere da se osjeća ateistom s nevjernicima, poput Velikog i Vječnog svećenika koji je iskusio Očevu napuštenost i zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34). Upravo u tom trenutku ponovno je povezao čovječanstvo s Ocem i ljude međusobno.

To je još uvijek onaj isti vapaj današnjeg čovječanstva, često nesvjestan kojeg svećenici moraju protumačiti i prihvatiti prevladavajući očaj i dezorijentiranost da bi nanovo izgovorili: „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“.

Zahvaljujem na pažnji i želim puno uspjeha u radu. Neka vas u vašem promišljanju prati Majka koju je Svećenik-Ljubljeni Učenik uzeo k sebi.