Draga braćo svećenici – sudionici pastoralno-katehetskog kolokvija,
prečasni gospodine generalni tajniče Hrvatske biskupske konferencije,
cijenjena gospodo predavači, sugovornici Okrugloga stola i voditelji radionica,
uvaženi predstavnici crkvenih i svjetovnih sredstava društvenoga priopćavanja!

Sve vas od srca pozdravljam i svima izričem dobrodošlicu na ovaj 10. pastoralno-katehetski kolokvij za svećenike. Zahvaljujem generalnom tajniku što je je dao pozdravnu riječ predsjednika Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražena Kutleše. Radovao se i on i meni je bilo drago kada smo vidjeli da može prihvatiti, doći ovamo da pozdravi u ime HBK, ali i kao novi nadbiskup koadjutor zagrebački. Međutim, nažalost niti on a niti predsjednik Vijeća za kler nisu uspjeli doći. Do sada sam se čuo s predsjednikom Vijeća za kler i on drži da će danas negdje tijekom dopodneva uspjeti doći i dalje sudjelovati zajedno s nama u radu ovoga kolokvija.

Zahvaljujemo Crkvi zagrebačkoj na podršci koju nam ona pruža ustupajući nam svoje prostore za organizaciju i održavanje kolokvija, ali i drugih susreta na nacionalnoj razini. Sada poslije potresa to više nisu samo prostori crkvenih institucija nego i osobni životni prostor kardinala Bozanića i njegovih prvih suradnika i zahvaljujemo im što su s nama, što s nama dijele ono što je njihovo i ovdje i u stambenom dijelu ovoga Nadbiskupijskoga pastoralnoga instituta. U tom smislu pozdravljam i zahvaljujem na poseban način i ravnatelju Nadbiskupijskog pastoralnog instituta preč. gosp. Ivanu Lukiću, kao i rektoru Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, preč. gosp. Željku Faltaku. Nadbiskupima, ravnatelju i rektoru i svim Vašim suradnicima iskreno hvala na velikodušnoj otvorenosti i uvijek plemenitoj dobrodošlici.

Ovaj, deseti po redu Pastoralno-katehetski kolokvij za nas svećenike, donosi predavanja, razgovor za vrijeme Okruglog stola i radionice, uokvirene u temu: Svećenik pred izazovima antropološke preobrazbe. U prvome tjednu korizme, kada već ne možemo pobijediti zlo vremena u kojemu živimo, a koje je ispunjeno ratnim stradanjima i tragičnim sudbinama uzrokovanim potresima u Turskoj i Siriji te posljedicama potresa u Vašoj Zagrebačkoj i u Sisačkoj biskupiji, želja nam je na trenutak preispitati stvarnost oko nas, te naše mjesto u njoj. Svijet postaje drukčiji. Slika stvarnosti, kakvu smo još jučer poznavali, pomalo blijedi. Život, koji se odvija na našim ulicama, tehnički je sve razvijeniji, a znanostima koje ga otkrivaju kao da nudi sve manje tajni. Čini se, da takav život, doduše, u sebi nosi radost, ali nosi tek onu radost, koja u sebi ne pruža konačnu utjehu čovjeku i njegovu postojanju. Kao da je naš ljudski život postao zbir doživljaja, koji se – kako na osobnoj tako i na kolektivnoj razini – iz dana u dan mijenjaju, a da ih ne stignemo niti istinski proživjeti. Trenutak je postao smisao, a život je samo vrijeme trenutaka. Onako, kako polako blijede slike svijeta, kakvog smo još donedavno poznavali, tako se nužno mijenja i slika Crkve, te njezina načina života i djelovanja.

Mnogi će se „komentatori“ nove epohe čovječanstva, u koju smo izgleda odavno zakoračili, složiti s tim da je to epoha bez duhovnosti. No, ne u potpunosti. Već u naslovu prvoga današnjega predavanja možemo otkriti da se, izgleda, nalazimo u vremenu zaborava duhovnosti. Drugim riječima, ono što je zaboravljeno, ono što se trenutno ne vidi i ne može iskusiti, ne znači da je i izgubljeno. Duhovnost kao da je nestala negdje iza ugla, iza kojega Crkva, čini se, već dugo nije provirila. Vrijedno je da to učinimo. Naime, nedostatak duhovnosti, onoga nečeg dubljeg u životu pojedinca, ne može nestati samo zbog stalnog i brzog napretka svijeta u kojemu živimo. Ona može kliziti u zaborav i zbog nas, svećenika i Crkve, koja ne uspijeva pronaći pravi put, pravu riječ, pravi trenutak za razgovor s ovim svijetom.

U razgovoru s „vetulom“, u drugom predavanju ćemo pokušati otkriti smjer, odnosno putokaz načina naviještanja Evanđelja u vremenu, u kojemu živimo. To je naše poslanje. Ne nikoga drugoga. Samo naše. Bili mi oni, koji nudimo Riječ života u glinenim posudama, ili na neki drugi način. Ali, to je naše poslanje. Bog, neizreciv u svome postojanju, izriče se našim rječnikom, našim životom, našim mogućnostima. On ne računa toliko na naše kompetencije – njih je svjestan – nego računa na našu predanost u svakom trenutku. Ako je život zbir trenutaka, onda smo u svakom trenutku pozvani biti svjedoci Božje nade i radosti, tako da i jedan trenutak s Bogom bude dostatan da čovjek kojemu smo poslani otkrije smisao svoga života.

Svjesni da je svaki trenutak u našem djelovanju bitan, kolokvij želi u svom sadržaju ponuditi i razmišljanja stručnjaka, koji često djeluju „iza ugla“ naših crkvenih zbivanja, a čija su stručnost i iskustvo vrijedni naše pozornosti. Tako će nam „Okrugli stol“ ponuditi promišljanja o umijeću praćenja ljudi u različitim životnim okolnostima. Pomoći će nam također razumjeti govor i rječnik digitalnih urođenika, čiji smo svijet pozvani (kako to oni kažu) „dekodirati“, kako bismo znali kako i na koji način s njima razmišljati. Konačno, bit će riječi i o homiliji kao književnom djelu: – ne toliko u smislu promišljanja o homiliji kao nekoj književnoj vrsti, nego daleko više kao o literarnosti, koja je znak razumijevanja svijeta i čovjeka.

Vjerujem da ćete u svemu ponuđenom, kao i u radionicama, pripremljenima za vas, pronaći trenutke novih nadahnuća za poslanje koje nam je povjerio Krist Gospodin.

Draga braćo! Svi smo mi svjesni stalnih poziva pape Franje te njegove toliko puta izražene želje za obnovom Crkve. Ovaj kolokvij razumijemo kao dio takve obnove. Ne obnove odozgor, još manje obnove odozdo. Nego, ovaj je kolokvij, ponajprije dio obnove iznutra, iz srca Crkve; obnove nas samih, obnove naše vjere. U apostolskom pismu Porta fidei, kojim je proglasio Godinu vjere, papa blage uspomene Benedikt XVI. je podsjetio da vjeru – kako se nitko ne bi u njoj ulijenio (usp. br. 15) – treba shvatiti kao onu “koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti”. Vjeru je, na vrlo suptilan način, postavio kao pravu mjeru kairološke odrednice Crkve, te je ustvrdio da “vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu. Ono što svijet danas osobito treba, jest uvjerljivo svjedočenje onih, čiji su um i srce prosvijetljeni Gospodinovom riječju, i zato kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi željnih Boga i istinskoga života; života koji nema kraja!” (br. 15.). Upravo nam se to čini krajnjim pozivom ovog kolokvija!

Zahvaljujući još jednom svima na organizaciji kolokvija, posebno Povjerenstvu, sačinjenom od članova Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju te Vijeća za kler, na čelu s mons. prof. dr. sc. Ivicom Pažinom, ne zaboravljajući pri tom Generalno tajništvo HBK na čelu s preč. gosp. prof. dr. Krunoslavom Novakom, te njegovim prvim suradnikom don Šimom Šindijom, ravnateljem Financijskoga ureda HBK, svima nam želim plodonosan rad kolokvija, koji neka bude – kako i sam naziv veli – otvoreni i bratski razgovor onih, koji su – nošeni svojim poslanjem – spremni biti svjedoci istinskoga života u Kristu.

Želim na osobit način zahvaliti prof. dr. Ivici Pažinu. On je rekao da smo odgovorni za ovaj kolokvij – nadbiskup Kutleša, pomoćni biskup đakovački mons. Ivan Ćurić i ja kao predsjednik vijeća za katehizaciju – no onaj koji je izvršni urednik i onaj koji to sve podnese, koji to sve pripravi i domisli zajedno s ovim članovima Vijeća i koji animira sve skupa je profesor Pažin.

Dragi Ivice, hvala ti, a svima Vam zahvaljujem na dolasku, na sudjelovanju i na vašoj pozornosti. Nadam se da će nam se tijekom dopodneva, osim biskupa, pridružiti još određeni broj svećenika koji kao i biskupi zbog vremenskih vremenskih poteškoća nismo uspjeli pristići do sada.

✠ Đuro Hranić
nadbiskup đakovačko-osječki
predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju