Dominirala su pitanja razumijevanja postojećih konfliktnih i nasilnih situacija kroz prijedlog puta nenasilja, teologija mira i nenasilja, etika pravednoga mira i moral u kontekstu nasilnoga svijeta; nenasilje i integralni ljudski razvitak, kultura mira i dušobrižništvo u nasilnom kontekstu; te što Crkva može pridonijeti kulturi mira i nenasilja. Na susretu su sudjelovali predavači s raznih strana svijeta

U prvom dijelu izlaganja biskup Vukšić govorio je o iskustvu različitih vrsta nasilja. „Crkva Kristova i drugi muškarci i žene, koji žive u Bosni i Hercegovini, na osobnoj i kolektivnoj razini, doživjeli su različite vrste nasilja. U ovoj zemlji, vjerski vrlo složenoj i stoljećima sastavljenoj od jake katoličke, pravoslavne i muslimanske prisutnosti, i s malom židovskom zajednicom, tradicionalno se susreću također različite kulture i tradicije: srednjoeuropska katolička, mediteranska katolička, pravoslavna bizantska i bizantsko otomanska. U njoj također postoje povijesno tri velike etničke skupine pri čemu pripadnost gotovo uvijek slijedi onu konfesionalnu: Srbi (pravoslavni), Hrvati (katolici) i Bošnjaci (muslimani)“, kazao je biskup Vukšić, ističući da su se na tom području događale različite vrste nasilja, uvijek s teškim posljedicama. Kazao je da će o tome ukratko govoriti u pet točaka: nasilje režima iz prošlosti, rata, nesposobnosti sadašnjeg stanja, ponašanje međunarodne moći i, konačno, neki prijedlozi za mirnu budućnost.

„Tijekom posljednjih nešto više od stotinu godina, samo da kratko podsjetim, ovo područje živjelo je pod nevjerojatno različitim režimima: počevši od teokratskog otomanskog, da bi se zatim prešlo na tri monarhistička režima: austrougarski, jugoslavenski i komunističku ‘monarhiju’”, kazao je biskup Vukšić, dodajući da u Bosni i Hercegovini ljudi sada žive u nekoj vrsti demokracije, više izvanjske nego stvarne, koju kontrolira visoki predstavnik međunarodne zajednice. „Politički gledano, trenutačno je Bosna i Hercegovina podijeljena na dva teritorijalna entiteta. U jednom su apsolutna većina Srbi – pravoslavni, a u drugom Bošnjaci – muslimani. To olakšava mnoge i česte manipulacije protiv hrvatsko-katoličke manjine. U potrazi za rješenjem ove situacije Hrvati predlažu federalizaciju cijele zemlje, uz potporu i Europskog parlamenta”, rekao je biskup Vukšić pojašnjavajući da kod Bošnjaka prevladava unitarizam te da Srbima nije strano ni odcjepljenje. Kazao je i da u Bosni i Hercegovini postoji poneka radikalna skupina na islamskoj matrici te da je također bilo nekoliko atentata sa smrtonosnim posljedicama, ali u manjoj mjeri nego što se to događa negdje drugdje.

U drugom dijelu izlaganja biskup Vukšić govorio je o ratnom nasilju i njegovim posljedicama te podsjetio da je krajem dvadesetog stoljeća Bosna i Hercegovina doživjela rat. „To jest, cijela ova zemlja i svi njezini muškarci i žene, u razdoblju od 1991. do 1995. godine, doživjeli su razorno ratno nasilje. Sasvim je istinito da se još snažno osjećaju duboke posljedice rana i uništenja. Ali, posljedice i promjene osjećaju se duboko također na razini demografske prisutnosti. Zapravo, registrirano je smanjenje populacije u apsolutnom smislu za sve etničke skupine. U relativnom smislu, s druge strane, vidljiv je rast muslimanskog elementa i pad kršćanske prisutnosti. Katolici su, prema rezultatima popisa iz 2013. godine, pali na oko 15% stanovništva, pravoslavni na oko 31%, dok je muslimanska prisutnost prvi put, prema istom popisu stanovništva, porasla na nešto više od oko 50%. Time je Bosna i Hercegovina, nakon Albanije i Kosova, postala treća zemlja u Europi s apsolutnom muslimanskom većinom. To je činjenica od nemale važnosti. Tijekom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini ubijeno je 95.940 ljudi, uključujući vojnike i civile (Istražni i dokumentacijski centar, Sarajevo 2013.). U istom razdoblju, prema izvješću Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (1999.), 61,24% Hrvata-katolika, prisutnih na početku rata, protjerano je u inozemstvo ili su se morali preseliti u druga područja u Bosni i Hercegovini kao i 47,36% Bošnjaka muslimana, 44,24% pravoslavnih Srba i 44,94% ostalih”, kazao je biskup Vukšić te istaknuo da ratni progoni i kasnije prepreke nisu dopustile povratak izbjeglica i ponovno oživljavanje iseljenih područja što to je prouzročilo i tešku ekonomsku situaciju kao i nedostatak radnih mjesta, društvenu nesigurnost, političku manipulaciju, korupciju, nepravedne zakone, među kojima, prije svega izborni, sve veću frustraciju koje su na kumulativnom principu uzrokovali novu emigraciju i sve manju stopu nataliteta. Iznio je podatak da se u ovom trenutku hrvatska (katolička) populacija više nego prepolovila podsjećajući da je, prema državnom popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvata u BiH, koji su gotovo svi katolici, bilo oko 760.852, a krajem 2018. prema biskupijskim procjenama njihov broj se smanjio na 365.688 u četiri biskupije (Banja Luka 28.616, Sarajevo 147.139, Mostar, 171.453, Trebinje 18.480).

Biskup Vukšić potom je govorio o odnosu između države i vjerskih zajednica. „Godine 2004. država je donijela Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, od kojeg je, međutim, zbog nedostatka volje s državne strane vidljivo malo plodova“, kazao je biskup Vukšić te podsjetio da je godine 2006. potpisan i Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom i 2010. godine Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga, ali se čeka na njihovu provedbu, uključujući i vrlo jednostavna pitanja kao što je npr. legalizacija vjerskih blagdana. Dodao je da je situacija više ili manje ista kao i s Temeljnim ugovorom potpisanim s Patrijarhatom SPC u Beogradu koji je kopija onoga sa Svetom Stolicom. Pojasnio je da je Ugovor s Islamskom zajednicom još uvijek u izradi i nije potpisan jer ga, prema onome što se čuje, ova Zajednica prije nije željela, a sada bih htjela više od onoga što je priznato drugim dvjema.

Biskup Vukšić kazao je da bi u intenzivnija i povjerljivija suradnja između različitih vjerskih zajednica također bi bila korisna u promicanju i obrani vlastitih prava u odnosu na političke snage. „Neka od tih prava često se ne poštuju u potpunosti: na primjer, poštovanje vjerskih sloboda i autonomije vjerske zajednice, poučavanje vjeronauka u obrazovnim ustanovama, napredak u duhovnoj skrbi vojnika, duhovnoj skrbi u bolnicama i u zatvorima, ostvarenje zdravstvenog osiguranja vjerskih službenika, način dobivanja dozvola za izgradnju sakralnih prostora itd.“, kazao je biskup Vukšić te dodao da se nerijetko negiraju i ostala prava: naprimjer, djelomično prava učenika i nastavnika u školama i fakultetima u vlasništvu vjerskih zajednica, primjena zakona o vjerskim zajednicama i ugovori sa Svetom Stolicom i s drugim vjerskim zajednicama, povrat nacionalizirane imovine iz vremena komunističkog režima, itd.

Biskup Vukšić potom je kratko progovorio o temi „Društveni sklad i pravo na mir je zadaća svih“. Napomenuo je da se na područjima Jadrana oduvijek križaju mnogi međunarodni interesi: strateški, politički, vojni, financijski, gospodarski itd. dodajući da je ta pojava i danas prepoznatljiva. Rekao je da se na lokalnoj razini, kao apsolutni prioritet, javlja obveza države poticati stvaranje pravnih, socijalnih, političkih, kulturnih, vjerskih i ekonomskih uvjeta za izgradnju pravednog i trajnog mira na temelju pravedne raspodjele socijalnih dobara, pravodobno donošenje i primjena pravednih zakona, promicanje dijaloga i puno poštovanje prava pojedinaca i triju konstitutivnih naroda. Smatra da je za postizanje takvog cilja neophodna konkretna suradnja između svih sastavnica društva uključujući i vjerske kako bi ojačali povjerenje i postigli društveni sklad, gospodarski razvoj i materijalni napredak, a prije svega na razini liječenja psihičkih rana i dubokih trauma.