Predavanje dr. Pažina o budućnosti odgoja iz kršćanske perspektive

Odgovarajući na pitanje kako danas promišljati o odgoju i obrazovanju, dr. Pažin je podsjetio da je još 1997. godine, u svome djelu „Odgoj i nada“, brazilski pedagog Paul Freire, ustvrdio: „Postoji jedna vrsta sivog oblaka koji ovija sadašnju povijest i pogađa različite generacije na različite načine – užasan oblak, koji je uistinu fatalistička ideologija, neprozirna, darovana u diskursu neoliberalizma. To je ideologija koja ubija ideologiju, koja propisuje smrt povijesti, uništenje snova. Fatalistička ideologija, koja odgoj depolitizira te ga reducira na čisto vježbanje za korištenje tehničkih sposobnosti i znanstvenoga znanja. Takav odgoj više nije obrazovanje, ono je školariziranje. Takva upitna pedagogija je sanjarenje besciljnih staraca i proklamacija reakcije“.

Istaknuo je da se vizija obrazovanja Svjetske trgovinske organizacije, Europske unije i Organizacije za gospodarsku suradnju i klasifikaciju obrazovanja (OECD), koje će obrazovanje čak definirati kao služenje čovjeku, očituje u pojmovima „kritičke moći“, „obrazovne univerzalnosti“ koja stupnjevito obrazovanje i odgoj pretvara u „robu“ tržišne vrijednosti. Dok se, tako, u nacionalnim politikama strategije obrazovanja zrcali najprije ono što su o obrazovanju rekli svjetski moćnici, promovirajući tzv. društvo znanja, agresivno se uvodi liberalizacija odgojno-obrazovnoga sustava, čije se posljedice već sada mogu nazrijeti, upozorio je dr. Pažin. Naveo je da je godine 2000., u ožujku mjesecu, objavljena „Lisabonska agenda“ s naslovom: „Na putu u Europu inovacije i znanja“, gdje je obrazovanju u Europi postavljen sljedeći strateški cilj: Europa mora postati takav gospodarski i ekonomski sustav koji se najprije temelji na sposobnosti tržišnog natjecanja i dinamičkoga znanja te koja je u stanju ostvariti gospodarski rast, zajedno s boljim radnim mjestima. Pet godina kasnije „Dokument o transparentnosti kvalifikacija i kompetencija“ daje još konkretnije smjernice koje obrazovanju daju do sada nepoznato lice. Prema tome dokumentu, obrazovanje se stavlja u odnos između postojećih i nastajućih ekonomskih aspekata te postaje najvažniji pogon društvenoga života i kompleksnoga fenomena globalizacije. Nadaje, promatrajući globalizaciju kao gospodarski i ekonomski integracijski proces, nastaje tzv. fenomen novoga funkcionalizma, pri čemu funkcionalne discipline i znanosti bivaju stavljene na pijedestal obrazovanja, dok vrijednosno usmjereni sadržaji doživljuju svoju marginalizaciju. Na takav način nastaje nova hijerarhija znanja koja u potpunosti apstrahira sadržaje i vrijednosti koje su zapravo osnov i temelj priopćavanja znanja. Radi se, dakle, o specijalizaciji znanja koje vodi do parcijalizacije znanja. Tim se načelima, u svojoj srži, vodi i „Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije“, donesena u Hrvatskom saboru 17. listopada 2014. godine.

Prema mišljenju dr. Pažina, u vremenu, dakle, „slabe misli“ te u nemoći osnovnih odgojnih institucija kao što je obitelj, odgojno-obrazovne procese unutar konkretne škole danas možemo razumjeti kao „raspukline“ u kojima se događa dekonstrukcija, rekonstrukcija, ali istodobno i nova konstrukcija individue. Ovisno o konačnim ishodima odgoja i obrazovanja, nastaje novo lice čovjeka. Premda će se danas tvrditi da odgoj i obrazovanje samo onda može biti funkcionalno (učinkovito) kada nije funkcionalno, ipak se ono – pred naletom moći ekonomizacije – pretvara u redukciju spoznaja s ciljem rasta „vrijednosti na tržištu“. Tako jedna individua, jedno lice, postaje protivnikom drugoj individui, drugom licu. U tom procesu netko ipak mora biti gubitnik. Potvrdit će to i papa Franjo u najnovijoj enciklici Fratelli tutti te reći: „Dekonstruktivizam (…) označava potrebu izgradnje svega novoga, bezgraničnoga konzumiranja, pri čemu se javljaju mnogi oblici bezsadržajnoga individualizma“, pojasnio je dr. Pažin.

Tumačeći što se u takvom obrazovanju događa s religijom, dr. Pažin rekao je da u svijetu u kojemu je sve utemeljeno na funkcionalnim kategorijama, pitanje religije, odnosno vjere, jedno je od onih pitanja koje, manje više, stoji na putu ostvarenja takvoga društva. Religiju se tada, reći će Johann Baptist Metz, najprije želi učiniti bezbožnom. Čovjek živi, reći će on, u “religijski prijateljskom bezboštvu”, satkanom u sintagmi: “religija da – Bog ne”. To je, naime, prvi korak pri shvaćanju religije u funkcionalnom smislu. Točnije, kada se religiju “obezboži”, lakše ju se integrira u društvo te kao takva, na određenoj horizontalnoj razini, biva uporabljivom kao i sve druge praktične znanosti. Religija tada nije više “faktor smetnje”. A povratak Boga u religiju, koliko god to paradoksalno zvuči, takvoj je viziji društva najveća smetnja.

Dr. Pažin pojasnio je da religioznost na području Europe, premda ne u svim zemljama, u institucionalnom obrazovanju postoji najprije u okviru vjeronauka u školi. No, taj se predmet, većinom „trpi“ te je poput udaljenoga otoka u oceanu drugih predmeta. No, kada je općenito unutar odgojno-obrazovnih sustava riječ o religiji, tada ju se pokušava, i to od 2001. godine (do tada uopće ne!), integrirati u sustav tzv. interkulturalnog obrazovanja, pri čemu se to definira, kako veli Vijeće Europe (2002.) kao prihvaćanje religije na razini kulturne činjenice. Godinu dana kasnije (Atena, 2003.), religijska dimenzija odgoja i obrazovanja definira se dijelom interkulturalnog obrazovanja, da bi se u Toledu (2007.) ono religiozno istaknulo kao pozitivno i to najprije u borbi protiv diskriminacije. No, izgleda da je i to mnogima bilo previše, te 2008. godine Vijeće Europe progovara i o nereligioznim uvjerenjima koji također postaju dio interkulturalnog obrazovanja, pri čemu se sve religije mogu smatrati svjetonazorom, ali ne i svi svjetonazori religijama, protumačio je dr. Pažin, dodavši: „Dakle, taj ovdašnji tehnički strateg, kako je rekao Hoff Johannes, u želji iznova unijeti red u svijet, sve čini da Božji glas u njemu bude tiši. A u tu svrhu, iz nama bliske humanističke perspektive u kojoj se odgoj i obrazovanje razumijevalo kao pedagoški proces, on se preobražava – na temelju funkcionalističkih ishoda – u ekonomski proizvod. To, reći će mnogi, ali ipak pedagozi u manjini, nije ništa drugo nego fetišizam sekundarnoga“.

Govoreći o hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu, dr. Pažin je istaknuo da su aktualni reformski procesi u Republici Hrvatskoj prihvatili obrazovnu politiku kojoj su autori OECD, Svjetska banka i Europska unija. Cilj je tih procesa globalna kompetitivnost na svjetskom tržištu, a provjerava se međunarodnim ispitivanjem znanja učenika (PISA). Takva politika omogućuje zajedničku odliku upravljanja odgojno-obrazovnim sustavima razvijenih zemalja. Obrazovni standardi, dakle, predstavljaju ishode učenja u obliku kompetencija koje svi polaznici određenog odgojno-obrazovnog stupnja trebaju dostići, a ostvarenost se provjerava vanjskim vrednovanjem. Dr. Pažin pri tome je upozorio da se premalo vodi briga o činjenici da kompetencije nikada neće niti mogu zamijeniti onaj humanistički pojam obrazovanja, koji krasi europsku, tzv. humboldsku tradiciju obrazovanja, jer usmjeravanje odgojno-obrazovnog sustava na kompetencije predstavlja u određenom smislu i gubitak orijentacije u pedagogiji. Pedagoški se proces na taj način pretvara u ekonomski proizvod; a ovladavanje sadržajem – u ovakvoj kurikularnoj reformi – samo je sredstvo za postizanje cilja nešto znati ili biti u stanju nešto učiniti. U europskoj didaktičkoj tradiciji obrazovanje predstavlja više od ovladavanja sadržajem, ono predstavlja doprinos čovječanstvu razvojem vlastite jedinstvene osobnosti. A u ovakvoj reformi sadržaji više nisu svrha sebi, nego sredstvo za postizanje kompetencija. Uz to, uči se ono što će se testirati, zanemaruje se sve što je nemjerljivo, čime se sveukupno obrazovanje reducira na mjerljiva postignuća u učenju. Takva standardizacija ne znači ništa drugo nego uniformiranje razvoja osobnosti putem standarda. S ciljem minimalnoga ulaganja s maksimalnim profitom. Bankarski način sustava odgoja i obrazovanja, mišljenja je dr. Pažin.

Pojašnjavajući kako „dati lice odgoju“, dr. Pažin je istaknuo da bi pravi odgoj iz kršćanske perspektive trebao biti proces u kojemu se ne susreće drugoga/Drugoga radi povratka u samoga sebe, nego radi zadobivanja novoga života, novoga lica. „Istinski otac“, reći će papa Franjo u Fratteli tutti, „bit će samo onaj čovjek koji prihvaća druge kao svoje ne da bi ih prisvojio nego da im pomogne da više budu oni“.

Govoreći o katoličkome vjeronauku u školi, kao dijelu sustava odgoja i obrazovanja, dr. Pažin je pojasnio da Crkva, s obzirom na svoju viziju odgoja djeteta i čitavoga čovjeka, teži transcendenciji ekonomsko-praktičnoga vida odgoja, stavlja obrazovne spoznaje ispred posredovanja znanja, a kršćansku ljubav i istinu sučeljava funkcionalističkome mišljenju.

„Škole su danas postale mjesta očitovanja kulture života naših učenika i svijeta u kojem živimo. Tamo gdje oni uče kako govoriti rječnikom suvremenoga čovjeka, kako razmišljati tržišno, kako se boriti za vlastite uspjehe i karijere, tamo Crkva, po vjeronauku, ima nevjerojatnu moć doprijeti s Božjom riječju do najdubljih srži duše gradova. Vjeronauk tu shvaćam kao sudionika stvaranja novih priča o čovjeku. Kvasca nove kulture koja nastaje. Donošenje Radosne vijesti, Evanđelja, koje čovjeka vodi do susreta ‘Licem u lice‘s Gospodinom, gdje završava svaki put, pa i onaj odgojni“, zaključio je dr. Pažin.

Gordana Barudžija, dr. sc. Dubravka Brezak Stamać i izv. prof. dr. sc. Ivica Pažin