Nakon klanjanja, duhovni nagovor „Supatnja s bližnjima“ pripremio je župni upravitelj Župe sv. Nikole b. u Rijeci franjevac Siniša Pucić.

Istaknuo je da je trpljenje kao takvo neodvojivo od ljudskog zemaljskog življenja. „Budući da se zbog patnje često poziva Boga na odgovornost, nerijetko se isprečuje ateizam, kao nijekanje takvoga Boga koji ili ne želi spriječiti patnju i zlo ili je pak nemoćan pred njima. Za vjernika je, međutim, temeljno pitanje kako povezati vjeru u Boga i prisutnost patnje u svijetu.“ Vjernik polazi od toga da Bog koji se objavio nije neki daleki Bog neosjetljiv i indiferentan na ljudsku patnju, nego suosjeća i su-pati sa svojim stvorenjem. U svome utjelovljenome Sinu pokazuje nam koliko mu je stalo do čovjeka i njegove patničke situacije. Stoga, kao Isusovi učenici, pozvani smo upravo u supatnji prema bližnjima nasljedovati Učitelja, imati osjetljivo srce za čovjeka u potrebi i sebedarjem konkretno odgovoriti na izazov patnje u bratu čovjeku, kako bi na taj način posvjedočili Božju ljubav prema svakom čovjeku, poručio je o. Pucić.

Obrazlažući temu istaknuo je kako evanđelja svjedoče da je Isus najprije bio usmjeren prema patnicima i potrebitima te da je njegov način življenja bio označen osjetljivošću za patnju drugih. „Već samo utjelovljenje Sina Božjega oblik je solidarnosti i supatnje s čovjekom. Nije se, naime, utjelovio u neko idealno stanje ljudskog postojanja, nego je preuzeo najdublje predjele čovjekove egzistencije, koji su obilježeni grijehom, strahom, fragmentarnošću, ograničenošću, prolaznošću. On preuzima sve ono što otežava ljudski život i u svome svakodnevnom zemaljskom življenju proživljava konkretnu egzistenciju kako je žive stvarni ljudi.“

Krist na križu trajni je znak Božje blizine i su-patnje sa svima koji pate bilo gdje i bilo kada u svijetu. Njegovo poistovjećivanje s patnicima mjerilo je za „život vječni“ koji započinje već u prepoznavanju Krista u svima koji su gladni, žedni, stranci, goli, bolesni, zatvoreni (usp. Mt 25,31-46), potlačeni, izolirani, iskorištavani, kojima su uskraćeni osnovni uvjeti za život dostojan čovjeka, koji su žrtve nepravde i tuđe sebičnosti, koji su lišeni svojih temeljnih prava, poručio je o. Pucić te istaknuo da je supatnja svjetski zadatak kršćanstva.

Bit su-patnje je u promjeni vlastita pogleda i njegova ujednačavanja s Isusovim pogledom: od sebe prema drugome, od okrenutosti vlastitoj patnji prema tuđoj patnji, rekao je te u nastavku, apostrofirajući njemačkog katoličkog svećenika i teologa J.B. Metza, kazao da je grijeh za Isusa bio upravo uskraćivanje su-patnje s drugima. Su-patnja je program protiv „okretanja glave“ od drugoga, protiv privatizacije kršćanstva za postizanje vlastitoga spasenja te za njegovo otvaranje svijetu i društvu u djelatnom nasljedovanju Isusove okrenutosti patnicima i potrebnima, kazao je o. Pucić. „Okrenutost pogleda prema drugome poput bumeranga mijenja pogled i prema nama samima. Su-patnja i osjetljivost za patnju drugoga baca novo svjetlo na nas same, naš život, našu patnju i njezin smisao.“

Kao primjere su-patnje naveo je Mariju i sv. Franju. Pristajući svojim „Neka mi bude“ na sudjelovanje u spasenjskom poslanju svoga Sina, Marijin je život obilježen okrenutošću njemu, njegovu životu i djelovanju. Dok evanđelja prilično malo govore izravno o Marijinoj patnji, ipak se iz njih ocrtava Marijin stav i način su-patničkog postojanja i življenja, koje je ostvarivala u svakodnevnom praćenju vlastitoga Sina, a vrhunac svoj boli nalazi ispod samoga križa. Njezin uspon na Golgotu, njezino ‘stajanje’ podno križa zajedno s ljubljenim učenikom, bijaše sasvim osobito sudjelovanje u otkupiteljskoj Sinovljevoj smrti…“ (Ivan Pavao II, Salvifici doloris, 25.), poručio je o. Pucić.

Zaključujući je istaknuo da na kraju svih naših traženja postaje jasno da jedino Bog može prevladati i pobijediti patnju i smrt, a koje je Sin Božji Isus Krist i sam prihvatio. Kristov učenik prihvaća patnju i nevolju kao onaj križ kojega nam Isus daje nositi, ali i supatnjom iskazuje djelotvornu ljubav prema bližnjemu. Patnik današnjice nije samo siromašan čovjek koji nema dovoljno materijalnih sredstava ili pak bolesnik koji pati na tijelu, psihi i duši. Patnik ovoga vremena je bogat čovjek koji nije upoznao Isusa i nema s kime podijeliti stečeno bogatstvo. Zatim, patnik je beskućnik kojega treba pronaći u mračnim gradskim ulicama ili pak mladić i djevojka koji nemaju kome izreći svoje probleme jer roditelji za njih nemaju vremena. „Supatiti s bližnjim danas ne znači proći pored prosjeka i dati mu pet eura, nego pet minuta svoga vremena; ne znači bolesniku dati lijek i otići, nego dati mu nešto lijepo iz svoga srca što će mu biti najučinkovitija terapija za njegov život; ne znači usamljenoj starici pronaći dom za umirovljenike, nego njezin dom ispuniti s malo lijepe riječi i pažnje za njezinu samoću. Ako su-patnja s bližnjima u potrebi postane redoviti program našega života, a ne povremena prigoda kada osjetimo potrebu da nekome pomognemo, tada će svijet oko nas biti ljepše mjesto za život svakog čovjeka.“

Po završetku duhovnog nagovora i vremena kojega su svećenici imali za osobna razmišljanja, generalni vikar Riječke nadbiskupije Mario Tomljanović uputio je prigodnu riječ i podsjetio na najvažnije događaje koji su obilježili proteklu godinu u Riječkoj nadbiskupiji. Na duhovnoj obnovi sudjelovao je riječki nadbiskup Mate Uzinić koji je na kraju svima zahvalio na nesebičnom i zauzetom vršenju službe i zaželio blagoslovljen Božić i novu godinu.