Drago mi je što se kardinal Marcello Semeraro odlučio na objavljivanje niza propovijedi koje je održao na blagdan Preobraženja Gospodinova, dan koji je i godišnjica odlaska svetog Pavla VI. iz „ove bolne, dramatične i veličanstvene zemlje“. kako ju je nazvao u svojoj Oporuci, u Očevu kuću. Također, radostan sam što je to odlučio učiniti 2023. godine, na 60. obljetnicu početka petrovske službe Giovannija Battiste Montinija.

Pavao VI.! Često sam se pitao ne treba li ovog Papu smatrati „mučenikom“! Jednom sam neposredno prije beatifikacije pape Montinija, u osobnom susretu, to ispričao i biskupu Marcellu. Pitao sam ga, polušaljivo, moram li na svečanosti beatifikacije nositi crvenu ili bijelu liturgijsku odjeću. Nije me razumio i primijetio je da je crvena boja ona koja je propisana u pogrebnim obredima papa… Objasnio sam mu što mislim, a on je ostao zamišljen.

Doista, 15. prosinca 1969. godine, prigodom redovite razmjene božićnih čestitki s Kardinalskim zborom i Rimskom kurijom, Pavao VI. spomenuo je činjenicu da je Drugi Vatikanski sabor „proizveo stanje pažnje i, pod određenim aspektima, duhovnu napetost“, uključujući i krizu mnogih svećenika. U tom kontekstu rekao je: „Ovo je naša trnova kruna.“

Poticaj na ljubav prema Crkvi bio je među najčešćim i toliko puta ponovljenim pozivima u učiteljstvu Pavla VI. Smatrao ga je zrcalom u kojem se vidi Krista, prostorom u kojemu se susreće Krist i to je za njega bilo unum necessarium (jedino potrebno, op. prev.). Svi se sjećamo njegove molitve Kristu, jedinoj koja je potrebna! I upravo je tu jedinstvenu i apsolutnu ljubav prema Kristu kardinal Semeraro namjeravao istaknuti u svojim propovijedima u kontekstu otajstva Preobraženja.

Sveti Pavao VI. bio je čovjek kontemplacije, propovjednik i svjedok Preobraženog Krista. Mogli bismo reći da je htio stupiti na tu evanđeosku scenu kao pratilac trojice apostola koje je Isus izabrao. Štoviše, njegova intimna i tajna želja oduvijek je bila biti cum ipso in monte („S njim na brdu“; biskupsko geslo pape Pavla VI., op. prev.) i to je preobrazilo i sam njegov život.

Drago mi je da su ove propovijedi objavljene, jer je i mene uvijek privlačio lik svetog Pavla VI. Već sam rekao jednom drugom prilikom kako su mi neki njegovi govori – poput onih u Manili, u Nazaretu… – dali duhovnu snagu i učinili toliko dobra u životu. Poznata je činjenica da je moja prva apostolska pobudnica „Evangelii gaudium“ trebala biti pomalo nalik na pobudnicu „Evangelii nuntiandi“, pastoralnog dokumenta koji jako volim. I svi su me često čuli kako ponavljam izraz koji mi je odatle pao na srce: slatka i utješna radost evangeliziranja. Ponavljao sam to kad sam bio biskup Buenos Airesa i ponavljam to i danas.

Naslov odabran za ovu zbirku proizlazi iz riječi o. Marie-Josepha Le Guilloua, velikog dominikanskog teologa kojeg također jako cijenim. Napisao ju je u svesku posvećenom proročkoj, duhovnoj, doktrinarnoj, pastoralnoj i misijskoj veličini Drugoga vatikanskog sabora. Iz ovoga bih također želio izvući inspiraciju prije nego što završim redove ovog predgovora. Kako se bliži događaj jubileja 2025., zapravo sam zamolio sve da se pripreme za njega uzimajući u obzir temeljne tekstove Drugog vatikanskog sabora.

Tako u toj svojoj knjizi o. Le Guillou opisuje Drugi vatikanski sabor kao čin kontemplacije Kristova lica. Učiteljstvo Drugoga vatikanskog sabora mora se ponovno čitati, proučavati, istraživati i provoditi u ovom svjetlu. Na susretu u Vilniusu, u Litvi, odgovorio sam isusovcu koji me pitao kako mi može pomoći, rekavši: „Povjesničari kažu da je potrebno 100 godina da se Sabor provede. Na pola smo puta. Stoga, ako mi želite pomoći, postupite tako da provedete Sabor u Crkvi.“

Promatraj Kristovo lice! U Evangelii Gaudium napisao sam da je svaki propovjednik „kontemplator koji svoje razmatranje usmjeruje na Božju riječ i na narod.“ Htio bih reći da je to slučaj i sa Sinodalnom Crkvom. Crkva koja razmatra i Riječ i sveti vjerni Božji narod. Iskreno se nadam da razmišljanja koja su zapisana na ovim stranicama upravo potiču i na to.