O zborniku su govorili: dr. Dražen Živić, demograf i recenzent, prof. dr. Vladimir Dugalić, profesor i dekan KBF-a u Đakovu te dr. Pero Aračić, upravitelj Zavoda HAZU-a u Đakovu.

Nakon pozdrava predstojnika Instituta, prof. dr. Dugalića, dr. Živić u svom izlaganju rekao je kako ovaj zbornik pridonosi znanstvenom istraživanju, a radi se o 11 znanstvenih rasprava interdisciplinarnog i multidisciplinarnog pristupa. Ne radi se samo o demografskim podacima nego se pokušavaju naći i pravi korijeni problema te pridonijeti rješenju. „Svi se slažu da postoji problem, ali političke elite ne daju nikakvu strategiju. Prvi pristup je povezivanje gospodarske i demografske strategije, a ona nije na vidiku. Model gospodarskog razvoja zapravo generira demografski problem, pa nastavak tog procesa vodi Hrvatsku tijekom sljedećih 50 godina u sve snažniji i veći disbalans demografske strukture. Razlozi depopulacije su i ideološki – od konteksta antihrvatstva te vrednovanja braka, obitelji i djece. Crkva ima dužnost pomoći svojim pastoralnim radom i gradnjom kulture života nasuprot kulturi smrti, političke elite moraju promijeniti svoj stav prema demografiji, inače nema promjene. To mora postati nacionalni i primarni interes. Zbornik je doprinos znanstvenika ovoj problematici; postavljena su brojna pitanja, no ponuđeni su i dobri odgovori. Nadamo se da će ih netko i čuti, zaključio je dr. Živić.

Prof. dr. Dugalić naglasio je doprinos Zbornika otkrivanju da nisu samo gospodarski uzroci razlog depopulacije. „Građani i vjernici visoko cijene brak i obitelj; većina djece se rađa unutar obitelji. A s druge strane samo 11% ima troje i više djece. To je ozbiljan paradoks. Otvoreni smo životu, ali se djeca ne rađaju.“ Naveo je potom i tri uzroka tog paradoksa. „Nepovoljna gospodarska situacija prvi je razlog. Ljudi koji rade su prezaposleni, tu su i nepovoljni krediti, nedostatak demografske politike, uništena industrija, loša privatizacija i pitanje iseljavanja. Govori se kako je tijekom posljednjih par godina iselilo oko 100.000 većinom mladih ljudi. Drugi razlog je besperspektivnost i neučinkovitost pravne države, što pogoduje pravnoj nesigurnosti i korupciji. No, najviše zabrinjava treći razlog – razvoj mentaliteta snažnog individualizma, u kojemu dijete nije dar nego teret.“ Navedeni je i primjer ankete prikazane u zborniku, u kojoj su ispitanici na pitanje Oplemenjuje li i upotpunjuje li dijete roditelje? većinom odgovorili negativno. „Kao da ulazimo u ‘zapadni’ mentalitet koji želi priuštiti materijalno na uštrb djece”, rekao je Dugalić i naveo moguća rješenja: „Zasigurno je država prva odgovorna, ali ni Crkva nije izuzeta. Socijalni nauk Crkve potiče na udruživanje obitelji – koje su pozvane dići glas za svoja prava. Tu je i Crkva koja mora braniti neradnu nedjelju i svetost života općenito. Caritas isto tako, pa i župna zajednica mora dati veću podršku obiteljima koje se odluče na više djece. To sve može pomoći promjeni mentaliteta”, zaključio je prof. Dugalić.

Prof. dr. Aračić hrvatski narod usporedio je s bićem koje je unatrag pedeset, šezdeset i više godina doživjelo je kolaps, no tih kolapsa bilo je više, a on je naveo: ljudski kolaps – pojava neženjenja i neudavanja tj. ne sklapanja brakova; zatim kolaps institucije braka; generativni kolaps – prosječna obitelj ima nešto više od 1,3 djeteta što je ozbiljno uzdrmalo prirodnu reprodukciju cjelokupnoga naroda, ali i ugrozilo opstanak nacije; djeca opterećena razvodom i rastavom; i iseljavanje iz Hrvatske i RH. U nastavku izlaganja promišljalo se o tome što je činila Crkva na općem planu, što Crkva u Hrvatskoj, a zatim i u Istočnoj Slavoniji. „Valja se osloboditi mentaliteta ’vatrogasnih’ mjera i očekivanja brzih rezultata. I u Crkvi. Riječ je o dugotrajnim zahvatima koji moraju trajati desetljećima“, rekao je Aračić i napomenuo kako je potreban povratak ranije i nedavne migracije Hrvata, zatim stvaranje sveopće vrijednosne klime i potpore optimizmu uz razgrađivanje straha od budućnosti, stvaranje kriterija za gradove, općine, tvrtke i institucije koje bi nosile naslov „Prijatelji djece/obitelji“. Postavio je i pitanje našega domoljublja te potaknuo na promišljanje i djelovanje i HBK – savjetujući osnivanje Hrvatskog obiteljskog instituta. Važnost ima i opći odgoj, financijsko poticanje te mjesto majčinstva u hrvatskom društvu, rekao je i zaključio: „Crkva si ipak mora postaviti temeljno pitanje: kako to da u ovoj kršćanskoj, katoličkoj zemlji i narodu poruka o braku i njegovoj trajnosti i nerazrješivosti, obitelji kao kolijevci života, nije ozbiljnije pustila korijenje i donijela plodove? To je pitanje i svih europskih naroda, kršćanskih, katoličkih, protestantskih i pravoslavnih? Naime, cijela je Europa pred ozbiljnim kolapsom braka – obitelji i djece kao njezine budućnosti. Stoga sanacija onoga što nam se događa neće biti uopće lagana jer ukupni se europski ugođaj neće mijenjati. Mi u Hrvatskoj  morat ćemo biti ustrajni i raditi ’protiv struje’. Čini se da bi se u nas morao pojačati rad s mladima, i to upravo o ovim temama: ljubav, brak, sustvaranje, biti dio naroda, ucijepljen u budućnost naroda i odgovornost za obiteljsku i narodnu budućnost Hrvatske.“