Predstavljanje su organizirali Gospićko-senjska biskupija, Državni arhiv u Gospiću i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar. O knjigama i prvom gospićko-senjskom biskupu Bogoviću govorili su njegov nasljednik biskup Zdenko Križić; ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra dr. sc. Ante Nazor, njegov zamjenik Mate Rupić, viši arhivist; ravnatelj Državnog arhiva u Gospiću dr. sc. Ivica Mataija i mag. teologije i povjesničar Franjo Puškarić. U umjetničkom dijelu programa nastupio je katedralni zbor Sv. Cecilije pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića i nastup Borne Sarića, polaznika glazbene škole iz Gospića na gitari.

Biskup Križić je zahvalio na neumornom radu znanstveniku, domoljubu, prvom biskupu Gospićko-senjske biskupije Mili Bogoviću kao i svima onima koji su objavili posljednje dvije knjige da budu dostupne široj javnosti. To su predstavljači kao i najbliži suradnici biskupa dr. sc. Ante Bežen i prof. Blaženka Ljubović. Knjigu „Ljudi i događaji na mom životnom putu“ mons. Bogović predao je u tisak neposredno prije nego je pogođen opakom bolešću te nije dočekao njezino izdanje. U isto vrijeme je imao pripremljenu za tisak i knjigu „Zapisi svećenika o Domovinskom ratu na području današnje Gospićko-senjske biskupije“. Ove dvije knjige kao dijelom autobiografije nisu slične takvim standardnim formama u kojima autori sebe nastoje prikazati u svjetlu koje njima odgovara. Kod biskupa Bogovića to nije slučaj, on opisuje događaje iz svog života onako kako su se dogodili, ne skrivajući vlastito sjeme iz tih događaja. Nije volio neistinu ili poluistinu bez obzira kome je to išlo u prilog. Isto tako je bez ikakvog kompleksa znao ispričati događaje u kojima je ispao smiješan. To je karakteristika osoba koje su sigurne u svoje vrijednosti i ne boje se da će zbog nekog kiksa izgubit na ugledu. Nije mu bilo teško istaknuti vrline drugih osoba koje je stavljao ispred sebe. Bio je pun duhovitosti i humora često na svoj račun. U svom životu ovaj je čovjek najviše učio od samog života a iz njih je uvijek nudio poruku bez obzira na vremenski odmak. Proročanski je gledao na događaje koji će se kasnije dogoditi. Već 1992. godine piše da narod treba duhovno pripremati za povratak. U najdramatičnijim trenucima vremena Domovinskog rata nije se dao obeshrabriti, a još maje dopustiti da ga zarazi bilo kakva mržnja, te je sve činio da i druge zaštiti od takva zla. Vjerovao je u moć praštanja te pobjedu dobra nad zlom. Tako je 1992. pisao da narod ima pravo na nadu, da će istinu o ovom ratu doznati što prije, jer da je istina o onom prethodnom ratu bila jasna, vjerojatno ne bi niti došlo do ovakvih strahota. Bio je istinski domoljub, vlasnik istine, imao ju u svojim spisima, naviještao ju i štitio. To je smetalo onima kojima je ideologija ispred svega. Nije priznavao nezgodno vrijeme za istinu te nije nikad prihvatio nametnutu šutnju. Te su istine uznemiravale konstruktore laži koji kada nisu imali odgovore uzvraćali su etiketiranjima, difamiranjima i lažima. Usprkos tome on se znao nositi te ga nisu mogli zaustaviti da bude glasnik istine i neumorni razotkrivač nataloženih laži komunističke propagande koja je silom nametala svoje istine koje se nisu smjele dovoditi u pitanje. Nositelja nakaradnih istina ima i danas i neće se dati iskorijeniti. Bitno je da nam ne ponestane glasnika istine kao što je bio biskup Mile, zaključio je biskup Križić.

Dr. Nazor je za biskupa Bogovića istaknuo da je poštivao metodologiju povijesti u vremenu kada konstruktori laži ne miruju. Zahvalio mu je na objavljenim sadržajima kao brani laži. Kao najveću vrijednost biskupa Bogovića kao povjesničara istaknuo je korištenje memorijskog gradiva koje je vrlo bitno uz primarne arhivske materijale. Iako takva građa zna biti manje objektivna, ona ipak otkriva nepoznate činjenice kojih nema u primarnim izvorima. Pojedinci i događaji o kojima je pisao biskup Bogović vrlo su važan prilog povijesnoj istini, a posebno njegov opus o odnosnima sa Srpskom pravoslavnom Crkvom.

Viši arhivist prof. Mate Rupić, koji je surađivao s biskupom Bogovićem u Komisiji HBK i BK BiH za hrvatski martirologij, istaknuo je tri krucijalna biskupova projekta Crkvu hrvatskih mučenika, projekt svehrvatskog groba te dva znanstvena skupa 2012. i 2014. u organizaciji Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij s objavljenim zbornicima.

„Ova dvorana još pamti mnoge izgovorene riječi biskupa Bogovića koji je oko sebe okupljao ljude i sa svima stvarao poseban odnos. S narodom je dijelio snove i promovirao katoličke i humanističke vrijednosti. Bio je čovjek neumorne energije i beskompromisnosti. Bio je svjetionik u dolini bremenitoj tamom, i koji je nakon umirovljenja još intenzivnije pristupio povijesno-izdavačkom radu među koji spada i osnivanje biskupijske knjižnice”, istaknuo je ravnatelj Državnog arhiva iz Gospića dr. sc. Ivica Mataija.

Posljednji je o biskupu Bogoviću govorio mag. teologije i mladi povjesničar koji je s biskupom surađivao posljednjih devet godina Franje Puškarić.

„Biskup Bogović uvijek je davao prilike mladim ljudima i pomagao da stanu na svoje noge i krenu ispravnim putem. Na tom tragu i ja sam počeo surađivati s njime prije devet godina kada sam zaposlen u Ordinarijatu kao knjižničar, a ubrzo sam postao i biskupijski povjerenik za hrvatski martirologij. Na čelu tog projekta bio je upravo biskup Bogović. Svakodnevno se zanimao kako taj projekt napreduje na biskupijskom i nacionalnom planu. Nije podnosio kada se netko prema popisivanju žrtava odnosio činovnički – upisati samo podatke o nekoj žrtvi, dodijeliti broj u bazi podataka i to je to. Tražio je da se potpuno unesemo u taj zadatak, da se uživimo u sudbine tih ljudi koji su stradali u Drugom svjetskom ratu i poraću i da damo sve od sebe da prava istina iziđe na vidjelo i da žrtve dobiju barem malo poštovanja. Kasnije sam shvatio da taj njegov žar proizlazi upravo iz njegove osobne rane, gubitka oca u Drugom svjetskom ratu, čije kosti je tražio, ali ih nije uspio pronaći. Često je govorio o obitelji, ponajviše o majci Mandi i sestri Mari za koju je bio najviše vezan i koju je uvijek hvalio pa je čovjek mogao steći dojam da mu je to majka, a ne sestra. Nijedno naše zajedničko putovanje nije moglo proći bez prepričavanja povijesnih događaja, crtica ili uspomena o svakom mjestu kroz koje smo prolazili. Bio je hodajuća ili putujuća povijesna enciklopedija“, rekao je Puškarić.

„Budući da obojica volimo knjigu, bilo je neizbježno da kao njegov suradnik prije svih ostalih čitatelja pročitam skoro svaki njegov rukopis, da kažem svoje mišljenje, po potrebi napravim korekcije i za tiskana izdanja počevši od knjige ‘Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti’ pa sve do njegove autobiografije izradim popise imena osoba i mjesta. Tako sam imao priliku, uz vrhunskog majstora u spašavanju povijesti, brusiti svoj povjesničarski zanat i pisati svoje radove i knjige. Prema knjizi odnosio se, čak možda bolje i pažljivije negoli prema ljudima. Rado je knjige dobivao na dar, kupovao ih, čitao, pisao, o svojem trošku tiskao i dijelio drugima besplatno ili po povoljnoj cijeni samo da dođu u ruke što većem broju čitatelja. Ne čudi stoga, da je rezultat svega toga sadašnja Zavičajna knjižnica. On je nabavljao knjige, a ja sam ih slagao. Dakako, nije ni Bogović bio čovjek bez mane. Svima je dobro poznat njegov izraz ljutnje ‘Muški kokoš’. Ponekad se teško nosio s priznavanjem vlastitih pogrješaka, a i sam je u jednoj svojoj knjizi spomenuo kako se cijeli život borio svim snagama da se dokaže pred samim sobom i pred drugima. No, treba i to razumjeti kad čovjek vidi što je sve prošao i kakve je sve teške i zahtjevne službe obnašao. Dovoljno je pročitati knjigu koju je završio sredinom prošle godine, koja je posthumno objavljena i koju večeras ovdje predstavljamo. To su ‘Zapisi svećenika o Domovinskom ratu na području današnje Gospićko-senjske biskupije’. Kao tadašnji nadbiskupijski generalni vikar, povjerenik za stradala područja, između ostalog i za njegov rodni Kordun koji je sav bio spaljen i razrušen, i kao povjerenik za obnovu stradalih područja dao je svega sebe, i mišlju i riječju i djelom da pomogne tom ispaćenom narodu koji je kao i on sam, u Drugom svjetskom i opet u Domovinskom ratu izgubio gotovo sve. Htio, ne htio, to je ostavilo veliki trag na njemu. Uvijek se borio da spasi povijest, da spasi istinu pa je zbog toga vodio svoj dnevnik i u njega bilježio sve važnije događaje. Upravo su te dnevničke bilješke iz vremena Domovinskog rata, uz bilješke drugih svećenika, glavna okosnica ove iznimno vrijedne knjige koja je pred nama. Pohvala i zahvala pokojnom autoru i svima ostalima koji su se nakon njegove smrti potrudili da ta knjiga ne ostane samo u rukopisu, nego da ugleda svjetlo dana i bude svima dostupna“, rekao je Puškarić.

„Moram nešto reći i o drugoj knjizi, Bogovićevoj autobiografiji. U ljetu prošle godine bio sam na bolovanju pa me je posjetio i biskup Bogović. Malo pomalo u ugodnom razgovoru Bogović se zanio i počeo prepričavati zgode i nezgode iz svoga života. Neke sam čuo još ranije, a neke nisam. Na odlasku iz kuće, obazrivo me pitao kad se vraćam u Gospić jer trebamo odraditi vrlo važan posao, odnosno izdati njegovu autobiografiju čiji rukopis je pri kraju. Nestrpljivo je čekao moj povratak i odmah me ubacio u srž stvari. Čitajući rukopis i radeći korekturu i kazala, doznao sam mnogo detalja koji su u meni izazvali još veće divljenje i poštovanje prema njemu, dodatno osvijetlili njegove brojne vrline, ali i pomogli mi razumjeti njegove mane. Dok se u tiskari radio prijelom autobiografije, mons. Bogović je već prešao na pisanje knjige o Senju. Nije ju dovršio. Izgleda da je nesvjesno osjećao da se bliži kraj, ali nije se htio predati sve do odlaska u bolnicu. Htio je pošto poto da se autobiografija tiska prije Božića kako bi je za božićne i novogodišnje blagdane i nakon toga mogao darovati svojoj rodbini, prijateljima i suradnicima. Nažalost, bolest je učinila svoje. Posljednji put čuli smo se telefonski dan prije njegova odlaska na respirator u Rijeku. Iako pomalo gubeći svijest, nije htio razgovarati o svojoj bolesti, nego je samo nekoliko puta pitao isto: kako napreduje knjiga, hoće li biti gotova do Božića. Također me nekoliko puta zamolio da i dalje vodim brigu o tome, da dovršim cijeli posao oko tiska i plaćanja jer upitno je hoće li se on vratiti. Možda u trenutku kad je počeo pisati autobiografiju mons. Bogović nije niti slutio da će to biti njegova oporuka i oproštajni dar svima nama koji smo ga susretali, s njime živjeli, radili i prijateljevali. Nisam siguran, ali čini mi se da je toga postao svjestan tek nakon pogoršanja u bolnici pa je zato toliko inzistirao da sve bude gotovo do Božića. Nažalost, mons. Bogović nije uspio vidjeti i primiti u ruke svoju posljednju knjigu, knjigu u kojoj je pokušao sažeti cijeli svoj život, sve svoje radosti i patnje, sve svoje strahove, uspjehe i neuspjehe. Tisak knjige dovršen je upravo ujutro na dan njegova pokopa. S njegovim odlaskom u grob zatvorila se knjiga njegova života, ali otvorila se nova knjiga, knjiga koja svjedoči o njegovom životu. Mons. Bogovića ćemo pamtiti i po njegovu humoru. Znao je reći: ‘Ja pišem, ti pišeš, on piše, mi pišemo, vi pišete, oni ne čitaju’. Iskreno se nadam da će se ovaj put pokazati kako mons. Bogović nije bio u pravu, nego da ćete uzeti ove knjige, pročitati ih i na taj način, kao i svojim dolaskom ovdje večeras, pokazati poštovanje i zahvalnost prema pokojnom autoru. Završit ću s još jednom njegovom šalom: ‘Drž’ se, ne daj se, kad te uhvate, predaj se!’“, rekao je Franje Puškarić.

Na predstavljanju su bili ličko-senjski župan Ernest Petry, gradonačelnik Gospića Karlo Starčević, saborska zastupnica Anita Pocrnić-Radošević kao i brojni čelnici gradskih ustanova, i rodbina, prijatelji i suradnici pokojnog biskupa Bogovića.