Anka Petričević rođena je 2. svibnja 1930. u Lovreću. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu (1955.) i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (1975.) u Zagrebu. Od 1956. živjela je u Samostanu sv. Klare u Splitu. Zavjete u Redu sv. Klare položila je 1961. godine.

Godine 1975. utemeljila je biblioteku asketsko-mističnih djela Symposion, čija je bila i urednica. „Jedna od najuglednijih pjesnikinja duhovne poezije, autorica više od dvadesetak zbirki poezije koja se u studentskim danima kretala u krugu Tina Ujevića“, piše u priopćenju DHK čija je bila dugogodišnja članica.

Pisala je pjesme duhovno-religijskoga, zavičajnog i domoljubnoga nadahnuća (Stazama ljubavi, 1961.; Nedopjevana pjesma, 1964.; Sagni se, majko, 1967.; U noći, 1970.; Alvernija, 1982.; More sjaja, 1983.; Otkupiteljeva ljubav, 1986.; Tužaljke, 1989.; Molitve srca, 1993.; Dosegnuh svoj sjaj, 1994.; Moj vječni izvor, 1996.; Sveta žrtva, 2000.; Zov vječnih vrhunaca, 2001.; Hrvatska, zemljo moja, 2001.; Estera, 2004.; Vječni izvor života, 2006., i dr.), meditativnu i autobiografsku prozu (Tornju bjelokosni, 1988.; Žeđa za vječnom ljubavlju, 1990.), drame (Juriš na sinjsku tvrđavu, 1971.; Pokrštenje Ilira i Hrvata, 1976.), studije i eseje. Zastupljena je u mnogobrojnim antologijama hrvatskog pjesništva.

Obavijest o sprovodu bit će objavljena naknadno.