Izravnim projektilima ispaljenim iz Mirkovaca pogođena je gornja kupola tornja, a razrušena je i središnja lađa crkve. U kasnim poslijepodnevnim satima toranj je pogođen zapaljivim projektilom, nakon čega je izbio veliki plamen. Toga 20. studenoga 1991. godine izgorjela je župna crkva, srušen toranj i uništena zvona.

O vremenima stravičnih događaja, kad je bio mrak i užas, svjedoči tadašnji dekan Vinkovačkoga dekanata mons. Tadija Pranjić: „Tu noć, 20. studenoga 1991. godine, gorjela je crkva, srušen je toranj, uništena su zvona, razbijeni su svi vitraji, i tu se noć proširila vijest da četnička pješadija ulazi Jelačićevom ulicom u Vinkovce. I ja sam bio ovdje pred tornjem, pred mojim se očima toranj srušio u stravičnom plamenu. Dio je pao na zgradu župnoga ureda, a jedan dio na tadašnju Ekonomsku školu. Nakon toga se čuo strašan lom, kad su pala zvona. Sreća je što zvona nisu probila prostor iznad orgulja, jer bi direktno pala na orgulje. Vatrogasci, vojska i policija, borili su se do smrti, kako bi se lokalizirao požar da ne zahvati gore svodove, jer onda bi bila potpuna katastrofa. Tu noć, 30 minuta poslije ponoći, došli su po mene iz Kriznoga štab. Ja sam stajao pred kestenom. Došli su po mene jer me blagopokojni biskup Ćiril Kos zvao i rekao: ‘Tadija, ja ne spavam. Slušam srpske lokalne radiopostaje koje govore da se vode ulične borbe u Vinkovcima, da su četnici 300 metara daleko od vinkovačke bolnice, i da će Vinkovci tu noć pasti’. Naša vojska, koja je upala u njihove radio veze, čula je kako se pozdravljaju: ‘Vidimo se ujutro na kafi u Vinkovcima!’ Znači, oni su mislili tu noć zauzeti Vinkovce, a ovdje je u Vinkovcima bilo poredano stotinu vozila po dogovoru s Međunarodnim Crvenim križem iz Ženeve i vlada, za izmještanje ranjenika vukovarske bolnice na teritorij izvan vojnoga djelovanja. To nije ispoštovano. I kad sam došao u Krizni štab, izaslanica predsjednika Tuđmana Vera Stanić je plakala i meni rekla: ‘Velečasni, oni su nas izigrali’. A oni su tu noć, dok je gorjela naša crkva, već počeli sa strijeljanjem medicinskoga osoblja i ranjenika vukovarske bolnice, protivno svim konvencijama i međunarodnoga ratnoga prava, humanitarnoga prava i Ženevskih konvencija. I sve su ih ubili na Ovčari. Do dana današnjega, praktično, za Ovčaru, nitko nije odgovarao“. Noć toga 20. studenoga 1991. godine bila je „noć kada su Vinkovci plakali“.