Zemlja cedrova je s dubokim poštovanjem i odanošću odala počast pokojnom sluzi Božjem čiji premještaj predstavlja izniman i povijesni trenutak ne samo za Crkvu i armensku katoličku zajednicu, već i za cijeli libanonski narod.

Događaju je prethodila ceremonija ispraćaja u rimskoj crkvi San Nicola da Tolentino. Zatim su iz Fiumicina posmrtni ostaci prevezeni zrakoplovom u međunarodnu zračnu luku “Rafic Hariri”. Zrakoplov je sletio u 15.35 u Bejrut. Na letu je bio i katolički patrijarh Raphaël Bedros XXI Minassian, u pratnji izaslanstva članova klera i laika. Prisutnost armenskog patrijarha Cilicije nije bila samo gesta pijeteta prema njegovu prethodniku, nego čin zahvalnosti prema čovjeku Božjem koji je imao temeljnu ulogu u njegovu svećeničkom i duhovnom pozivu. “Kardinal Agagianian je živi simbol ljubavi i radosti Evanđelja”, rekao je Minassian, ističući kako su vrijednosti jedinstva i dijaloga uvijek bile u središtu njegove službe.

Iz zračne luke povorka je u pratnji vojske krenula prema Trgu mučenika, u središtu libanonske prijestolnice, gdje je održana svečanost dočeka u nazočnosti važnih političkih i vjerskih osoba, uključujući i premijera NajībaʿAzmīja Mīqātīja i kardinala Béchara Boutrosa Raïa, antiohijskog patrijarha maronita. Ovi trenuci naglasili su važnost međureligijskog dijaloga u narodu kojeg karakterizira osamnaest vjerskih konfesija, u zemlji obilježenoj sukobima i patnjama.

Kako bi dodatno osnažio potrebu za jedinstvom i dijalogom, patrijarh Minassian želio je da posmrtne ostatke sluge Božjega nose na ramenima ljudi koji pripadaju različitim vjeroispovijestima.

Tijekom obreda Patrijarh je održao govor u kojem se osvrnuo na posljednje dane Agagjanijanova života. Podijelio je svoje iskustvo da je Agagjanijan kao mladi sjemeništarac u jednom teškom trenutku nije bio toliko “žedan” vode, nego gorućom žeđi za autentičnom svetošću za duše i za cijelu Crkvu Božju.

Patrijarh je ocrtao lik čovjeka koji je i pred patnjom i neposrednom smrću zadržao jak duh. U govoru je istaknuto kako je u tim trenucima kušnje Agagjanijan nalazio utjehu u nadi obnovljene i svete Crkve, sposobne suočiti se s izazovima svoga vremena. Otuda poziv na razmišljanje o ovoj snažnoj poruci: istinska žeđ ljudskog srca nije ona za materijalnim dobrima ili jednostavnim privremenim zadovoljstvom, već žarka želja za duhovnošću, pravdom i dubokim odnosom s božanskim. Na kraju je patrijarh zaključio potaknuvši sve članove zajednice da žive istom žarom i predanošću koju pokazuje Sluga Božji, da traže zajedničku svetost i da aktivno doprinose obnovi Crkve.

Kardinal Raï iznio je i osobno iskustvo iz 1953. godine, kada je bio sjemeništarac i ministrant u samostanu Krista Kralja, koji je utemeljio blaženi Giacomo da Ghazir, tada još uvijek živi kapucin. Tom je prigodom sadašnji antiohijski patrijarh maronita imao prvu priliku vidjeti Agagjanijana i dok je služio misu, bio je duboko zadivljen njegovom prisutnošću.

Kardinal Raï također je naglasio trajan dojam koji je Agagianian ostavio na njega dok je radio na Radio Vatikanu, u Arapskoj sekciji, posvetivši mu posebnu pozornost u usporedbi s ostalim koncilskim ocima u kontekstu Drugoga vatikanskog sabora. Kad je saznao za otvaranje biskupijske istrage, bio je posebno sretan.

Na kraju svečanosti posmrtni ostaci Sluge Božjega preneseni su u patrijaršijsku katedralu svetih Ilije i Grgura Prosvjetitelja u Bejrutu, koju je on sam sagradio. Tu se nalazi kapela ukrašena veličanstvenim mozaikom nastalim povodom prijenosa tijela: djelo koje odmah plijeni pažnju. Zapravo, predstavlja raznolik narod, sastavljen od različitih kultura i religija, koji zajedno hodaju slijedeći Agagjanijana, koji vodi svoj narod prema središnjem i veličanstvenom liku Krista.

Desno od mozaika stoji lik Bogorodice, Božje službenice, a ona je okružena anđelima koji djeluju kao okvir, dajući osjećaj svetosti i zaštićenosti.

Značenje djela daleko nadilazi puku umjetničku predodžbu; utjelovljuje ideal hodočasničke i pobjedničke Crkve, ujedinjene u vjeri, ali otvorene pluralnosti ljudskih iskustava. Kardinal Agagianian je, naime, blistao u svakom aspektu svog života, izražavajući se riječima i djelima velike hrabrosti. Dvadeset i pet godina vršio je pastoralnu službu u sjedištu Cilicijskog patrijarhata, zasluživši posebno mjesto u srcima libanonskog naroda. Njegovo nasljeđe vjere i ljubavi nastavlja nadahnjivati ​​buduće generacije, obnavljajući vrijednosti milosrđa i služenja koje su ga uvijek vodile. On nije bio samo pastir za svoj armenski narod i za narod mučenika obilježen bratoubilačkim ratovima, nego je imao odlučujuće uloge unutar Katoličke Crkve u širenju vjere. Taj dvojni poziv učinio ga je duhovnom i društvenom referentnom točkom, uvijek prisutnom gdje god su se manifestirale etničke i konfesionalne podjele.

Libanon je u Bibliji uvijek predstavljao simbol nade i patnje, ali i povratka i iskupljenja. I jučer, kao i danas, još uvijek snažno odjekuju riječi kardinala Agagianiana: “Vi ste Crkva nade: osvijetljena i živa – rekao je braći vjernicima razasutim u katoličkim misijama – ne snagom broja, nego milošću milosrđa i za radost svjedočenja Evanđelja među svim ljudima. Donesite naš pozdrav s poštovanjem i znakove našeg privrženog bratstva svoj nekrštenoj braći među kojima živite. Vjerske doktrine, vjerovanja, tradicije i navike nas razdvajaju, ali nas spaja bitna vrijednost: da smo svi, bez iznimke, Božja stvorenja i međusobno povezani najužim bratstvom. U velikoj ljudskoj obitelji nitko nije izoliran i prepušten sam sebi.”

Riječi pune duboke duhovnosti, koje nadilaze vjerske i kulturne razlike, u kojima se ističu dva aspekta: uloga Crkve kao svjetionika nade i poziv na jedinstvo među svim ljudima. Agagijan ističe da Crkvu ne definira broj njezinih članova, nego životnost i snaga njezine poruke ljubavi i milosrđa. Ovo pozivanje na “Crkvu nade” sugerira da, čak i usprkos rastućoj sekularizaciji i suvremenim izazovima, prava bit kršćanske zajednice leži u njezinoj sposobnosti da prenosi radost i svjedočanstvo Evanđelja, baš poput prvih kršćana. I upravo svojim uključivanjem “nekrštene braće” ono nas poziva da razmotrimo šire bratstvo. Doktrinarne i kulturološke razlike, iako postoje, ne smiju dijeliti, nego iznijeti zajedničko naslijeđe. Ovaj poziv na jedinstvo i ljudske odnose posebno je važan u svijetu koji je često razdiran sukobima i podjelama. I izvan razlika prepoznajemo neraskidivu vezu između svih ljudskih bića.