Najveći kršćanski blagdan, blagdan bez kojega kršćanstva ne bi bilo,  dočekujemo u izvanrednim okolnostima u cijelome svijetu, a tako ćemo ga i proslaviti. Što nam Uskrs ove godine, u vrijeme koronavirusa, posebno poručuje? Možemo li se nadati da ćemo iz ove nevolje koju svijet prolazi nešto naučiti, da će se čovječanstvo nekako „resetirati“, da ćemo izvući pouke osobno i kao ljudska zajednica? To su neka od pitanja koja smo uputili svećeniku prof. Antonu Šuljiću, kršćanskom katoličkom teologu i publicistu, pjesniku i misliocu, jednostavno intelektualcu.

– Ovogodišnja proslava Uskrsa na neki nas način vraća prvim kršćanskim stoljećima kada se on slavio gotovo isključivo u tzv. Domus Ecclesiae, dakle u kućnoj Crkvi. Osim toga kršćani su se okupljali i u katakombama – jer su u njima bili zaštićeni od progona – ali uvijek je u pitanju bila manja zajednica koja se prepoznavala kao obitelj. Jest da su u tim kućnim crkvama i obiteljskim zajednicama uvijek bile nazočne i starješine, odnosno prezbiteri ili još točnije biskupi, no mjesto gdje se slavio Uskrs bio je dom, a domaćini kršćanske obitelji, odnosno zajednica koja se na skrivenome mjestu osjećala kod kuće. Uz euharistiju tijesno je bio povezan i agape, tj. djelotvorna ljubav koja izvire iz one božanske u euharistiji, a od nje se širio na nazočne i na sve ostale. Tako je iz prvotne kućne Crkve Vazmeno otajstvo, a svaka nedjelja zapravo je proslava Kristova Uskrsnuća, vjera izrasla u veliku zajednicu, širila se sve dok ta zajednica – Crkva – 313. godine nije dobila slobodu te su se od tada pa dalje kršćani slobodno okupljali u crkvama-građevinama, posebice u velikim bazilikama.

* Kako će biti sada?

– Na tragu trenutnih okolnosti vezanih uz pandemiju koronavirosa proslava će Uskrsa od javnog i najsvečanijeg biti premještena u osobno, obiteljsko i skromno. Ako i ne bude euharistije u pravom smislu riječi, još uvijek ostaje mogućnost za agape. To je, dakako, redukcija, ali ta nas redukcija ne lišava bitnog. Otajstvu, naime, puno više odgovara skromnost nego li velebnost i sjaj. Od betlehemske špilje do Kalvarije, praznoga Kristova groba i konačno samotne eksplozije Kristova Uskrsnuća – sve je zapravo vezano uz maleno, skromno, jednostavno, usamljeno i obično. Otajstvo kao da se skriva od publiciteta. Pavao kaže: Život je vaš skriven s Kristom u Bogu (Kol 3,3). Skrivenost nam nudi mogućnost introspekcije kakvu velebnost više zamagljuje no što omogućuje. Oskudica je duši daleko veći saveznik no obilje. Nevolja nas više jača no što nas obilje usrećuje. Od muka i problema više smo naučili nego od mnogih škola i fakulteta. Stoga je zaista istinita Isusova riječ s Govora na gori da siromaštvo duha u osiromašivanju osjetila može postati čudesna snaga, kako Pavao kaže, unutarnjeg čovjeka (Ef 3,16).

Ovaj će nam Uskrs pružiti prigodu još dublje ući u unutarnjost vlastitog čovještva i čovještva naših bližnjih i upravo tu otkriti skrivenu nazočnost života s Kristom u Bogu. Sveti Augustin će reći Deus est intimior, intimo meo – Bog je dublje u meni nego ja sam u sebi. Mislim da nam ta vrsta interiorizacije može biti od velike koristi već i stoga što je iskustvo Crkve da nema zajedničke molitve bez osobne molitve. U zajednicu unosimo ono što sami imamo da bismo od zajednice, odnosno od pojedinačnih darova, primili dodano.

* Kažete da je skrivenost oblik duhovnoga života i iskustva vjere. Kako tu stvarnost povezati s proslavom Uskrsa i što to zapravo znači na planu konkretnoga života vjere?

– Ma kakva izgledala skrivenost stvarnog života, vjernici imaju sigurnost u Božjim obećanjima, ostvarenima u Kristu. To je temelj kršćanske vjere i naše nade. Sve ako ta vjera mora ući i u mrak, ta nada ne postiđuje, kaže sveti Pavao (Rim 5,5), a na jednome drugom mjestu tvrdi da se ta unutarnja dimenzija vjere događa zato (…) da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih (Fil 3,11). To zajedništvo u patnjama je škola Uskrsnuća, a suobličenost Kristovoj smrti jedini je ljudski transcendental koji nadilazi njihove granice. To je, naravno, tajna vjere. Ali tajna koja se potvrđuje već dvije tisuće godina i koja traži i nalazi svoje vjernike, ali i svoje svjedoke. Mislim da je u ovo vrijeme svatko od nas u prilici sasvim osobno suočiti se s tom istinom vjere i života.

Prihvatimo li ulazak čak i u tamnu noć egzistencije te je nosimo zajedno s Kristom, doživjet ćemo kako je to naš život skriven s Kristom u Bogu. Iskustvo je vjernika da Bog, prije ili kasnije, odgovara na to suobličenje s Kristom te čovjeku daje snagu u unutarnjem biću. To unutarnje ukrjepljenje i osvjedočenje o, kako kaže Poslanica Hebrejima, zbiljnostima kojih ne vidimo (Heb 11,1) zapravo je sav vjernikov dobitak koji je sposoban nositi i egzistencijalnu ugrozu. Konačno, tako se doživljava paradoks Uskrsa. Kažem paradoks jer grčka riječ parádoksos označuje tvrdnju ili sud koji proturječi ili se čini da proturječi općem mišljenju. Upravo zbog svoje značajke da ide protiv općega mišljenja, tj. da sablažnjava, već je jezik objave sam po sebi paradoksalan, jer govori, primjerice, o ludosti križa (usp. 1Kor 1,18-25). A Uskrsnuće ne samo da proturječi općem mišljenju, nego je potpuni i apsolutni iskorak iz svega što čovjek kao čovjek uopće može pojmiti. Utoliko je kršćanska vjera utemeljena na paradoksu nad paradoksima – na Uskrsnuću Kristovu. Zato mislim da ćemo kao kršćani ove godine, slično kao i u vrijeme Domovinskoga rata, imati prigodu sići u te odaje duše u kojima Bog izvodi svoje učinke. Događat će se to daleko od, nerijetko, prijetvorne javnosti tako željne senzacija i osjetilnih škakljanja, uspjeha i brzih rješenja. Mislim da će to biti dobro i za Crkvu u cjelini jer ćemo moći jasnije razaznati što smo to pogrešno ili nedovoljno dobro radili sa svojim pretjeranim juridizmima, kičastim obrednostima bez duha, slavičnim pompoznostima, s klerikalizmima i njegovim krinkama, a gdjekad i sa svojim manjim ili većim megalomanijama kad su u pitanju obrubi religije i bjegovi od vjere… Uskrsna zbilja, zbilja je preobrazbe koju Bog, postupno ili časovito, izvodi u ljudima i, dakako, u svojoj Crkvi. Mislim također da će nam ta introspekcija unutarnjih pa i zadnjih razloga moći pomoći da vidimo je li i koliko je prisutan zaborav Boga koji se uvukao u mnoge pore našeg društva.

* Kršćanska nada govori nam i o svakodnevici i o vječnosti. Što nam poručuje sada, iz dana u dan, u ovo teško vrijeme za cijeli svijet?

– Drago mi je da spominjete te, naizgled, dvije opreke: svakodnevicu i vječnost. Svakodnevica je također vječnost. Vremenito je utkano u vječno. Val je more, kap je voda, život je vječan, Bog je u sadašnjosti i u vječnosti… Sve je utkano u vječnost i svi smo u njoj kod kuće, htjeli mi to vidjeti ili ne. Uskrs afirmira našu svakodnevicu kao ulaznicu u vječnost. Po svakome danu, po svakome činu, po svakoj prigodi mi imamo mogućnost svjesno biti u vječnosti i živjeti je punim plućima. Drugo je pitanje jesmo li toga svjesni. Sunce nije krivo ako se netko od njega uklanja i živi u tamnim zakucima svijeta. Vječnost nije kriva što smo je nesvjesni. Ona jest. Kao što, uostalom, i Bog Jest. Tako je naime Bog sama sebe imenovao iz Gorućega grma: Ja sam onaj koji Jesam, u značenju također kao: bio sam i bit ću! (usp. Izl 3,14). To je vječnost! Bez Boga vječnost ne postoji. Bez Boga zapravo ništa ne postoji! Pavao će reći: U njemu doista stojimo, mičemo se i jesmo! (Dj 17,28). On koji se u Kristu, kako divno pjeva Mak Dizdar, u vremenu ovremeni, to je vrijeme utkao u vječnost, s njom ga neraskidivo povezao i u njemu postao stožerna točka ili, kako bi to rekao jedan od najvećih teologa našeg vremena Edward Schillebeeckx, sakrament susreta s Bogom. Stoga je glasoviti teolog Romano Guardini s pravo rekao da se sav život sastoji od samih prigoda za susret s Kristom. Svaka naša vremenitost u takvoj vječnosti ispunjenoj Bogom ima svoj smisao i svoju svrhovitost. Možemo li prihvatiti da i ova kušnja s pandemijom ima neku svrhovitost? Teško, ali… Ali u tome i jest paradoks. Čovjek vjere i u tome traži da mu Bog, po svome Duhu, dade prosvjetljenje. Stari su nas učitelji vjere učili kako sve treba promatrati sub specie aeternitatis – pod lupom vječnosti! Za mene je to još pobliže kristološka lupa. Kroz tu prizmu sve stvari i stvarnosti vide se drukčijima.

* Kako u tom kontekstu shvatiti poruke i pouke Uskrsa? Koji su parametri? Što se baš u ovakvim okolnostima čini prioritetnim?

– Mislim da nam ovo u čemu i kako danas živimo može biti i nekom vrstom vazmene škole: da prihvatimo učenje vječnosti u prolaznosti vremena, u mraku neznanja, u nemogućnosti ozdravljenja, u skromnosti, malenosti, običnosti i jednostavnosti kao putu otajstva, odnosno kao putu kojeg je prihvatio i sam Bog u Isusu Kristu. Ljudski govoreći, on nije prihvatio pobjedu nego poraz. Kažem prihvatio jer u smrt nije srljao niti ju je želio, ali ju je sa svom odlučnošću prihvatio kad je bilo, kako se to u nas kaže, stani pani, kad je u pitanju bilo ostati vjeran istini ili od nje odstupiti. Krist, nadalje, nije izabrao ni beskrajni život na ovome svijetu, već je ušao i u strah, drhtanje i samu smrt sa svim ljudskim potencijalima i pitanjima. Nije ta odluka bila nimalo laka. Štoviše! Da bi se dogodio obrat Uskrsa Isusu je i prije valjalo proći sve one običnosti, siromaštine, odbacivanja, podcjenjivanja, ruganja i na koncu muku i smrt na križu. U otajstvu običnosti, prolaznosti i siromaštine – sv. Franjo joj je pridavao karakter svetosti i pjevao joj – Bog je sakrio svoje konačne mogućnosti.

Uskrs stoga afirmira vrijednost čestitog prihvaćanja običnog rada, svakodnevnih obveza, mučnog probijanja i čak neuspjeha, kako bi – onome tko svoje pouzdanje ne postavlja u ovozemaljske uspjehe i veličine – dao potvrdu o vrijednosti i čak vječnosti bitka. Zato je Uskrs provala Smisla nad smislovima i života nad smrtnostima. Onome što je u nama lažno, trulo i smrtno – što, dakle, mora prolaziti kroz sito i rešeto svakodnevnog otpora i predanja – Bog u Isusu Kristu daje pečat otajstvenog da bi se dogodila ta preobrazba koja mijenja sve. A Uskrs zaista mijenja sve.

Samo je Uskrs kadar osvijetliti mrklinu ljudske egzistencije. Samo Uskrs baca snop neprevarljivog svjetla na našu zlu kob. Samo u svjetlu Uskrsa moguće je prihvatiti smrt djevojčice Ane Marije u razornome zagrebačkom potresu. Bez Uskrsa bio bi to fatum, slijepa sudbina, nemušta igra zlih sila… Samo vazmena nada ne postiđuje i najčovječnija je od svih darovanih moći budući da čovjeka izdiže iz mraka ograničenih obzora u nadu vječnog života. Uskrs je zaista obrat neslućenih razmjera jer prekoračuje granice ljudskog uma i čovjekovih moći. Stvarnost Uskrsa događa se, dakako, u vjeri, vjera se njime hrani, od njega živi, njemu se vraća otvarajući tako perspektive svim Božjim mogućnostima. Od tada je, onima koji vjeruju, sve moguće. Ali, tko može reći da mu je vjera tako jaka?

* Živimo, svatko osobno i kao društvo i kao čovječanstvo, u vremenu najveće odgovornosti za sebe i za sve druge, za cijelu našu zajednicu, i za svijet. U ovome vremenu krize vide se neki ohrabrujući primjeri…

– Znakovito je da nas vanjska opasnost uvijek iznova mobilizira da budemo bolji ljudi, da se više brinemo jedni o drugima, da postanemo svjesni kako ne možemo sami i da se trebamo brinuti i za druge, ali pitanje je koliko postanemo svjesni i odlučni da, kada sve prođe, više ne trujemo odnose među pojedincima i narodima i da više ne trujemo ovaj stvoreni svijet. Ne mogu ne sjetiti se divnoga koliko i, barem u jednome dijelu, opominjućeg govora pape Franje na povijesnome blagoslovu Urbi et orbi 27. ožujka kada je govorio o tome kakvi smo kao ljudi i kao zajednice: (…) grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: ‘Probudi se Gospodine!’ Pitanje je hoćemo li, kad jednom sve prođe, kad pokopamo svoje mrtve i kad ih oplačemo, nastaviti po starom. Nije u pitanju Božja budnost nego naša – jesmo li mi dovoljno budni i dovoljno svjesni! Bojim se da tu lekciju čovječanstvo trajno ponavlja. Ako stvarno prihvatimo Papin poziv na, kako ga je u svojoj glasovitoj enciklici Laudato si nazvao, ekološko obraćenje – a oikós na grčkome znači kuća, okoliš i obitelj, dakle kuća vlastite osobne i zajedničke egzistencije – tada mogu zamisliti da smo nešto naučili od ove velike krize.

* Živimo i fizički distancirani i izolirani, ali i duhovno povezani. Ovo je isto tako i vrijeme koje od nas zahtijeva najveću obazrivost i solidarnost, strpljivost, vrijeme savjesti.

– Zbilja čovjek ostane zadivljen koliko se dobrote, suosjećanja, topline, spremnosti i brige jednih za druge pokrenulo u ovim danima. Toliko mnogo nepoznatih ljudi, kako bi rekao papa Franjo, onih koji ne pune naslovnice žurnala i ne zauzimaju prime time na televizijama, postali su stvarni heroji. Toliko su mi se puta ovlažile oči dok sam gledao mlađe i starije kako se nude, nose, pomažu, tješe, brinu se… Ili dok sam čitao njihove jednostavne a tako velike priče ovih teških dana. Distanca nas je možda naučila većoj brizi za rodbinu koju dugo nismo vidjeli pa smo ih makar nazvali, za prijatelje, susjede, stare i nemoćne, za mlađe koji nemaju iskustva u ovakvim krizama, za studente i školarce koji se čude kakav nam je to svijet i u što smo ih to doveli… Ako sad ne naučimo da novac ne možemo jesti, da prekomjerni profit jede supstancu našeg opstanka, bojim se da nam nema spasa. Ali, upravo zato jer vjerujem u Uskrsnuće – koje nije tek jedan povijesni događaj nego događanje koje traje – vjerujem i u Boga koji u svijetu uvijek iznova budnom drži nadu i podiže ljude i zajednice koje tu nadu žive.

* Možemo li se nadati da ćemo iz ove nevolje koju čovječanstvo prolazi nešto naučiti? Da ćemo nakon koronavirusa postati bolji ljudi, bolji svijet, da će se čovječanstvo nekako „resetirati“, da ćemo izvući pouke osobno i kao ljudska zajednica, znati cijeniti svoje dane, biti zahvalni?

– Ako kažemo da ćemo nakon ove pandemije i svih ovih muka postati bolji ljudi, možda će zvučati kao otrcana fraza. No, to je zbilja prigoda koja će se s vremenom vjerojatno zaboraviti – jer ljudi uvijek prelaze na praktične stvari i bježe u trivijalnosti i zaborav kao u kakvo utočište od problema – ali jedan dio ljudi trajno će sačuvati ovo iskustvo dobrote, blizine, suosjećanja i milosrđa kao bitne ljudske kvalitete. Ti pojedinci i zajednice bit će lučonoše, čuvari vatre i božanskoga promisla. Možda ćemo naučiti biti jedni s drugima više no biti jedni pored drugih, posvećivati se više osobama nego stvarima i prioritetima koje nam nameće naš ego, a možda ćemo konačno shvatiti koliko smo ranili taj naš planet i koliko smo bezobzirni prema stvorenome svijetu. Kad bih bio u mogućnosti da gospodarima novca, vlasnicima energenata i multinacionalnih kompanija kao i političkim moćnicima, burzovnim mešetarima i nevidljivim sivim upravljačkim eminencijama nešto oduzmem, oduzeo bih im pouzdanje u vlastite moći. Možda bi tada shvatili da su prolazni i da smo svi ovdje na zemlji kratko, a da smo istinski veliki onoliko koliko smo, bez fige u džepu i bez zadnjih namjera, upućeni drugima i općem dobru… Da smo istinski vrijedni onoliko koliko smo znali voljeti, biti sućutni i milosrdni, pravedni i istinoljubivi. Možda bismo svi skupa shvatili da se novcem, moći i mešetarenjem ne može kupiti ni sreća ni zdravlje (korona nas je valjda do naučila?!?), a kamo li istina i konačno vječnost?! Možda baš sada shvatimo što znači skrivenost života i gdje on zapravo pulsira, u čemu se potvrđuje… Ovo vazmeno vrijeme – a etimologijski to znači vrijeme mijene – vraća nas poruci da se s Uskrsom sve preoblikuje u slavlje života. Jer Uskrs ne da nije negacija života, nego je on njegova najčudesnija afirmacija, ali takva afirmacija da osovinu ljudskoga postojanja ponovno vraća u njezino središte. Čovjek koji živi od uskrsne zbilje u sebi je izbalansiran, smiren je i dobrohotan. Bog nas kao ljude nikad ne umanjuje, već našim bićima daje realnu vrijednost koja za druge, pa ni za stvoreni svijet, nikada ne predstavlja opasnost. Zato bih rekao da je ovo vrijeme mogućeg povratka duhovnosti i vjeri. Onoj vjeri i onoj duhovnosti koje bi nas mogle osloboditi tiranije ega, a usmjeriti nas vrednoti altruizma. Sva je Kristova poruka upravo u tome: Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega, ljubiti i čuvati stvoreni svijet.

Što je veći križ, to je bliže Uskrs

* Živimo u vrijeme žrtve mnogih ljudi za dobro cijele naše zajednice – liječnika i svega drugog medicinskog osoblja, žrtve svih javnih službi. Zahvalni smo im.

– Vjerujem da je većina od nas ispunjena zahvalnošću, ponosom i divljenjem najprije prema tolikim liječnicima i medicinskim sestrama, odnosno medicinskom osoblju i prema svima onima koji u tome sustavu čine neizostavni dio lanca dobrote. Tu su zatim ljudi iz civilnih stožera, kako onog nacionalnog tako i svih ostalih, u Zagrebu, primjerice vatrogasci, statičari, ljudi koji ad hoc pomažu jedni drugima. Pa zatim su tu volonteri, brojne službe koje su u ovom teškom času na usluzi ljudima kao, primjerice, trgovci, vozači i mnogi drugi. Zahvalnost i respekt do neba. Pitam se: što je to u ljudima da u trenucima krize odjednom proradi taj altruizam pa i samožrtvovanje? Rekao bih da je posrijedi otajstvo Božje ljubavi razlivene u srcima našim (usp. Rim 5,5). Bog svoju ljubav razlijeva i ne samo u izabrana srca, već u srce ljudi pa i srce čovječanstva. On svoju ljubav, kako kaže Psalam 112., prosipa, a što onda prihvaća i sv. Pavao i piše da Bog rasipno dijeli, daje sirotinji (usp. 2Kor 9,9). Vjera tu rasipnu ljubav, ljubav koja ne kalkulira i ne licitira, budi, raspoznaje, stupa s njom u savez i postaje njezinim svjedokom i tumačem. Zato bih rekao da je Bog svojom ljubavlju, po konkretnim činima ljubavi, posla, žrtve i samoprijegora, dodirnuo srca mnogih i tako se očitovao i u ovoj patnji. Što je veća patnja to je Bog više uz nas. Što je veći križ, to je bliže Uskrs. Što smo otvoreniji za njegovu rasipnu ljubav koja se želi razliti u naša srca to smo osvjedočeniji o Božjoj blizini i u vrijeme kataklizmi.

Intervju je objavljen u Novom listu, a autorica je Mirjana Grce.