Propovijed apostolskog nuncija za Radio Mariju u Hrvatskoj

Učenik kojega je Isus ljubio.

Onaj koji prepričava odlomak iz Evanđelja koji smo čuli jest evanđelist Ivan, jedan od dvojice učenika koji su dotrčali do groba nakon što im je Marija Magdalena priopćila da je našla prazan Isusov grob.

Govori u trećem licu, kaže: „Drugi učenik“ i to ponavlja četiri puta, iako prvi put navodi „onaj kojega je Isus ljubio“. Petar je, naprotiv označen imenom, isto tako četiri puta.

Želio bih napomenuti da samo Ivan kaže kako je on „učenik kojega je Isus ljubio“. Takvim se sam definira. Nijedan drugi evanđelist ne sugerira da je postojao učenik „ljubljen više od drugih“. Možda je svatko mogao osjećati da je „više ljubljen“.

Što bi, na primjer, mogao reći Petar kojemu je Isus rekao: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“? (Mt 16,18) i kojega je čak tri puta upitao: „Ljubiš li me više nego ovi?“ (Iv 21,15). I zašto se Jakov ne bi mogao osjećati „više ljubljenim“, on koji je u različitim situacijama bio izabran da zajedno s Petrom i Ivanom ide s Isusom,? Bio je, na primjer, prisutan na Taboru, ali i u najmračnijem trenutku muke u Getsemanskom vrtu. Jakov se trebao osjećati ljubljenim barem poput njih dvojice. A što je s Andrijom, kojega je Učitelj prvoga pozvao? Ili Matej, koji je izabran u carinarnici, onaj kojega su svi smatrali grešnikom? Koliko li je on osjećao da ga Isus više ljubi kada ga je izabrao među javnim grešnicima? Možda je i sam Juda, izdajnik, koji je čuvao kesu, mislio da ga Isus „više ljubi“, da je onaj u kojega je Isus imao najviše povjerenja, do te mjere da mu je povjerio novac koji je pripadao svima!

Mislim da je Isusova ljubav bila toliko savršena da je svaki učenik morao imati vlastite dobre razloge da se osjećao „više ljubljenim“.

I svatko od nas, draga braćo i sestre, treba osjećati da ga Isus „više ljubi“. U tom drugom učeniku, koji nije imenovan, ali je prepoznat kao „onaj kojega je Isus ljubio“, svatko od nas može vidjeti samoga sebe i osjećati se „više ljubljenim“.

Znak: Ubrus savijen na jednom mjestu.

No, vratimo se tekstu i brojnim detaljima koje Ivan spominje.

Kaže: „Trčahu obojica zajedno“,  „stiže prvi“, „opazi povoje gdje leže“, ali „ne uđe“, ostao je vani sve dok nije „došao i Petar“ koji je ušao prvi. Ušavši, Petar je vidio nešto što drugi učenik još nije mogao vidjeti, odnosno „ubrus – koji bijaše na glavi Isusovoj – ali nije bio uz povoje, nego napose savijen na jednome mjestu“.

Napokon je ušao i drugi učenik. I što se dogodilo? „Vidje i povjerova“. Zašto je povjerovao nakon ulaska, a ne prije?

Jedino što prije ulaska još nije vidio, bio je ubrus koji nije bio na podu uz povoje, već „savijen na jednom mjestu“. Izvana se to nije moglo vidjeti. Kada to ugleda: „Vidje i povjerova“.

Odmah je pomislio: nije moguće da su ga ukrali! Ne bi sa strane posložili ubrus. Da ga „uzeše“, kako je Marija mislila, pobjegli bi i ostavili bi sve u neredu.

Ivan vjeruje jer je vidio znak, a ne neoborivi dokaz, nije vidio samoga Uskrslog Isusa. Bio mu je dovoljan trag, presavijeni ubrus, da povjeruje.

I nama se, „drugim učenicima“, „onima koje Isus ljubi“, daju znakovi koji nam govore da je Isus uskrsnuo. Nemamo znanstvenih dokaza, imamo samo znakove. Vjerujemo, „iako nismo vidjeli“, ali ne bez indicija.

Meni je jasan znak Kristova uskrsnuća život svetaca, čak i onih koji nisu proglašeni svetima i možda nikada to neće ni biti, ali su promijenili svoje živote nakon što su povjerovali Evanđelju. Meni je obraćenje grešnika, na poseban način, jasan znak Kristova uskrsnuća.

Kada netko povjeruje u uskrsloga Isusa i Njegovu Riječ počne provoditi u djelo, tada se na toj osobi vidi radikalna promjena; kada od lošega postane dobar, od praznovjernoga postane vjernik, od bogohulnika postane pobožan, od egoista postane velikodušan, od nestrpljivoga postane strpljiv, od sramežljivoga postane hrabar, od žalosnoga postane radostan, i tako dalje. Odakle ova preobrazba? Jer je povjerovao da je Krist uskrsnuo i da se, stoga, uvijek može krenuti ispočetka.

Meni je život onoga tko ponovno počne ljubiti, nakon što je silno mrzio druge i samoga sebe, snažan znak Isusova uskrsnuća! Naravno, to nije znanstveni dokaz, no srce mi govori da je tako, a „srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje“, kako je govorio veliki filozof Pascal (Misli, 277).

Bogu ništa nije nemoguće.

„Vidje i povjerova”. Ali u što je Ivan povjerovao nakon što je vidio?

Što je predmet njegove vjere?

Kaže: „…Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih“! Povjerovao je da je mrtav čovjek uskrsnuo! Da je Isus uistinu uskrsnuo, kako je rekao!

Zbog ubrusa, savijenog sa strane, zbog toga otvorenog, ali praznog groba, ono što se činilo kao kraj, postalo je novi početak. Mrtav čovjek je uskrsnuo!

Suočen s time, nakon što je vidio i povjerovao, Ivan nije mogao ne pomisliti da je Bogu sve moguće.

Onaj koji je sve stvorio ni iz čega, može učiniti i da iz smrti ponovno započne život…

U onom „vidje i povjerova“ Ivan shvaća da, uistinu, „Bogu ništa nije nemoguće“! Kao što je anđeo rekao Mariji pri navještenju.

Zahvaljujući toj vjeri Ivan će imati hrabrosti napisati u Proslovu svoga Evanđelja: „Riječ je tijelom postala.“ Bilo bi to nešto nezamislivo da nije povjerovao u Uskrsloga od mrtvih!

Ivan može potvrditi da je Riječ tijelom postala nakon što je povjerovao da je tijelo postalo Riječ. Grob je prazan, onoga tijela koje je bilo razapeto više nema, tijela koje su položili u grob više nema i to ne zato što je „nestalo“ u zraku, iščeznulo, već stoga što se „preobrazilo“. Tako će biti i sa svima onima koji umiru u Kristu: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima“, kaže se u misi za pokojne.

Volim razmišljati o Isusovu grobu kao o majčinoj utrobi. To je utroba zemlje u kojoj je začeto novo čovječanstvo, otkupljeno čovječanstvo.

Tamo, u tom grobu, ljudsko je tijelo pobožanstvenjeno, ušlo je u Boga.

Stoga se kaže da uskrsnuće dovršava djelo stvaranja.

U stvaranju je čovječanstvo bilo stavljeno „izvan Boga“, s uskrsnućem ulazi u Boga.

Riječ je tijelom postala i sada je tijelo postalo Riječ.

Isusovim se uskrsnućem grešno čovječanstvo vraća kući, poput izgubljenog sina koji je odlutao, i stoga je veliko slavlje u kraljevstvu nebeskom. Otac može slaviti jer se njegovo stvorenje koje je bilo mrtvo, vratilo u život.

U tom smislu, Isus je prvorođenac među mnogom braćom jer smo svi određeni da budemo s njime u Bogu: „…Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom“ (Rim 8,29), kako Pavao piše Rimljanima.

Sa svetim Augustinom uistinu možemo reći, kako se pjeva u uskrsnom hvalospjevu: O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja!

U euharistiji se ponavlja čudo uskrsnuća.

I jedna završna misao.

Ako je istina da je svaki život koji se rađa Riječ koja je tijelom postala,  u Euharistiji se to tijelo vraća Bogu. Tamo se ponavlja otajstveno čudo Kristova utjelovljenja i pobožanstvenjenja čovječanstva.

Možemo reći da Krist i nadalje preuzima našu ljudsku narav, postaje tijelom u nama kada blagujemo kruh i pijemo vino koji se pretvaraju u Njegovo tijelo i krv. U isto vrijeme, međutim, naše tijelo uskrsava s Njime: pretvaramo se u drugoga Krista.

Kakvo uzvišeno otajstvo!

I upravo stoga Pavao, pišući Kološanima, može reći: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3,1-2).

Ali što trebam činiti da tražim ono što je gore?

Ništa drugačije od onoga što činim, ali sve na novi način. Dovoljno je dopustiti da Krist živi u meni i onda, kada govorim, pišem, učim, radim, čistim, spremam ručak i slično… Krist je taj koji govori, piše, radi… u meni. Sve je posvećeno kad se radi iz ljubavi.

Prije nekoliko dana. dok sam šetao, razmišljajući o problemima koje nisam znao riješiti, prošao sam pored starca koji je desnom rukom vukao teški kovčeg, a u lijevoj ruci je imao dvije torbe. Pogledao sam ga i prošao sam pored njega. Onda sam sam sebi rekao: možda sam mu trebao pomoći! Ali nisam imao hrabrosti zaustaviti se. Nakon nekih dvadesetak metara skupio sam hrabrosti, vratio sam se i upitao sam ga: „Trebate li pomoć”? On me je pogledao i nasmiješio se. Shvatio sam da mu je bilo drago što sam ga primijetio. „Ne hvala, mogu sam”, odgovorio mi je.

Nastavio sam svojim putem, ali nisam bio isti kao prije. Osmijeh toga čovjeka preobrazio je i moje srce, uskrisio me je. Nisam ništa učinio, ali sam sada bio ispunjen radošću. Pokušao sam ljubiti i Gospodin mi je odmah dao da iskusim „stvari odozgo“.

Svaki put kada ljubim, ne živim više ja, nego Krist, Uskrsli živi u meni i On me vodi Bogu, onome što je gore: „Pa ako umrijesmo s Kristom – kroz ljubav koja je umiranje samima sebi – vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire“ (Rim 6,8-9).